Ženske pretparačke priče III
Autori:
Tamara Stojanović
Biljana Gajić
Vajanje nade
Oči vide na šta su navikle,
Da li vide, ne vide li
vidjele pa nesvikle zaboravile
Podari mu oko, neka i on vidi horizonte..
Na dlanu mu dadoh ono zelenije
maslina zeleno vidjeće
sa mnom i kroz mene
i preko linije
Ukroti mu nemire
i probudi pregršt minuta
tvojim bezglasjem...
Ne sestro,
nek moje bezglasje zavrišti
neću ga krotiti
kroćenog pratiti
vjetru ću sebe i njega
divlje predati
vrijeme neću brojati
vijek
godinu
dan
sat
minut
tren je naš vječnost
Ne, neka ne plaća smrt cveta bezvrednim...
tako je,takve ne mirišu...
A moji divlji ljiljani
onako lomni
vjetru šaptači
postelji od trava čuvari
Učila ponos?
Davno, na mokru asvaltu
učila i naučila u trenu
a ivanjske kiše
stare sveznalice
saveznice šapnuše:
"Izdrži
ne kloni, glavu nebu
da vatre petrovske
žarom da okale"
Neke ptice
ipak padaju u more
obasjane Suncem...
Tamo blizu linije sivomodre
bez tuge, bez jada
bez početka i kraja
u dahu, bez treptaja
k'o nikome nikada...
Prelomila si vidik stisnutim kapcima
uzdaš se u ono što nisi izneverila...
Ti znaš, svi moji vidici su u meni
i taj komadić granita
kad pomahnita k'o stijena
ne da da iznevjerim
da budem iznevjerena
Predanhi,draga,
nebo će shvatiti...
Odavno su u ljubavi
ta nebo granica i oko maslina
Da ti znaš ono
što mnogi nisu znali početi...
Nisu znali da se nada najlakše vaja
očiju zatvorenih
ko zna i smije
sklopljenih očiju gledati
Urezati se u konačni dodir
sa trajanjem...
Dodir sna i cijepanje sebe na dvoje
davanje te jedne polovice
onome kome je dato
da zna primiti dar
duši utiskuje žig za vijekove
Zahvaliti se veri
Amin
Sa one strane životnog toga
odakle dopiru jauci...
Još uvijek stanuju u meni
i moji i tuđi krici
zidovi puni slika
majstorskim kistom iscrtanih užasa
a paučina od nekud
polako počinje da pada
I smiraj...
Na ramenu po mojoj mjeri
iza ponoći on snove
otkida od sutra
moj san njima okiva
JAČA,BOLJA,SRETNIJA...
Ruke prstiju spletenih
dižem nebu
Okrznula te zvezda
svojim treptajem...
Danas gotovo sretna
A kako ne bi bila?
Moj osmjeh se polako vaja
četvoro ruku i ritam bez plača
Na mojim dlanovima ispisana...
potrebna.
TI i JA
žena i žena spletene u istom htijenju
prokleto okovane
običnim mimohodom prostih dana
A to je htijenje neveliko
kad ljubi utroba da zadrhti
Zar je to puno?
Znaš šta ti je činiti,posestrimo...
I činim
tvoje i svoje pjesme razgonim
na četiri strane
da pjevaju vatru
hladnim gradovima
gladnim ženama
umornim ljudima,
nesretnim ljubavnicima...
13. ŽENSKE PRETPARAČKE PRIČE
KAD SE MISAO UMORI
Čemu ćutanja
između bujica besmisleno potrošenih riječi
koje cijepaju svaku naznaku bliskosti
Prisnost otvara tajne
srce dodiruje zbunjene
Nadi se nadam tišinom
šapatom pitam
gdje je početak
Dolazi sjaj
svet reke krvavice
Neka proteku
oslobode sva gorska vrela
potoke ko poskoke
O, posestrimo
raspevana pesmo
tvoj let govor stopala
misao prostranstva
Zar jesam pjesma
u vremenu nepjevanja
jer
svakodnevica jednako je siva
pitam je
koja je to kritična masa bunta
i kolika je
ona ćuti, ta drska bezodgovornica
Približavaš se
čeznu tačkice omeđenih osmeha
Kaži gdje da zabranu posadim
postavim znak upozorenja
“Dobro mi došli, prijatelji
garderoba je obavezna
(lijevo od ulaza)
Lične demone kačite na čiviluke
prije ulaska”
Prolaziš sa smehom u rukama
niko nije usamljen...
Onomad sam govorila
o usamljenosti
roman obećala
Vreme je za veselo iskrcavanje u LJUBAV!
Čujem te, sestro
čuju li te dostojni
čuju li te nedostojni
čuje li te Bog
Bela igra dana,
prihvaćena želja
misao, put, dodir...
Vidim, sve je tu na ledini
dokono drijema neupotrebljeno
Zov i blizina
Skrajnute daljine
Krv pokreće davnih saznanja
A krv lipti …..
aorta zasječena
osmjeh bih da vratim
pomozi…..
Prolog:
Na čudnoj hartiji ispis stiže
prije prvih kapi zadnje kiše
Želim da vjerujem
da golub pismonoša
spusti mi ga u krilo
(čekala i dočekala)
“Evo materijala za neku minijaturicu
ako si i kad si voljna
a ti pucaj”
Odlučih da pucam
gurnuta u misao