O iluzijama, sjenama, osmjehu....
NEKA MALA DEPRESIJA
Ovaj klizav dan od onih je koji su za zaboraviti
gušen sjećanjem na maj koji želim da pamtim
maj kojim mjerim život, nevažno ni kako ni zašto
ili griješim, možda je to samo obična drska dosada
Slike u mimohodu ruku pod ruku sa podsmjehom
klizavi sati naspram momenata neodređene žudnje
lijepe nakaze i kliconoše opasno dobrih ideja
precizna skica noći samo u naznakama
staro zlato pomješano sa imitacijama Swarovski kristala
škripa vrata za danom u odlasku, a noći ni od kud
pravovijernici bezuspješno jure zlatna telad
dok nasmijani asaini kradu slatkiše po diskontima
(za obližnje obdaništa, kažu)
prostakluk loše prikriven savršenom šminkom
posljednji napori pred sunovratom
prva stanica mimikrija
dok debela žena i dalje nezbunjeno pjeva
Sjena mene korača po razlomljenom staklu
nesavršena i bosonoga, rekla bih i nedovršena
povija se nad nepotrebno prosutim riječima
tražeći pjesnike koji umotani u preduge šalove
sumnjaju u svoje stihove ništa manje nego u javu ili san
izgubljeni u crnim hronikama i namicanju sitniša za novu turu
A samo sam poželjela miris tebe
zatvoriću oči, ispružiti ruku i zatvoriti loš dan
Biljana Gajić
POGLED U PROZORU
Namjerna je bila krenuti po novu riječ
jednog dana, juče ili nekada davno
riječ od one vrste koja nema težinu nepotrebnosti
od onih koje se uče naizust i traju
Bilo je to neko čudno doba
ako je kiša padala, činila je to nečujno
kap po kap, usporavajući vrijeme
ne najavljujući skoro sunce
u kome je nedozrela narandža
sakrivajući prve znake truleži
okretala svoju bolju polovinu očima rijetkih šetača
bezvoljno se meškoljeći u prozoru
kao na tronu kneginje u izganstvu
nepotrebno rasipajući nedovršeno žutilo
ubjedljiva u ulozi stare dame
svikle na uobičajenu, a neopravdanu pažnju
Pravi je trenutak da se pogled otkine
onako bez razloga, iz čiste dosade
ko đule, ko nož i krene
ne pitajući da li ćeš se skloniti
pred n jim sva zla ukloniti
da li ćeš ga znati prigrliti
znajući da će rezati tamo gdje boli
I otkinu se pogled koji boli i voli
neuokviren prozorskim ramom
nezbunjen suvišnim žutilom
prerano sazrele narandže
Pred tim pogledom što otkinu se
nova riječ bespotrebnosti čeka neskrivena
(jasna, samo naša i tako nam potrebna)
lišena svega od iza prozora
ostavivši nedozrelu narandžu
da pred pogledima dokonih prolaznika
čuva tajnu skrivenu blistavim prozorom
Biljana Gajić
DAN KOJI OBEĆAVA
Bio je to jedan od onih dana koji obećava
prije nego je zaćutao šapnuo mi je
Vrijeme je dobar saučesnik u lutanju
Nada u pokušaju saplela se sa prvim korakom
baš kada sam počela da ti pričam o momentu
za koji znam da je tu negdje
osjećam to u svakom damaru
možda i zato što ne znam šta bih drugo
u vremenima velikih promjena
dok se vrijeme podsmjehuje našim zaludnostima
možda i zato što mi je povremeno dosadno
a možda zbog onog trena kada poželim da rascijepim noć
režući je naizmjenično strašću i tugom
od one vrste za koju znam da nema porijeklo
ni ime, koju sam izmislila
ili će biti da lažem pričajući ti sitne neistine
Lažem i onog ludog flautistu neobičnog imena
(zamisli, neko je ko se odaziva na ime Jan
Da, baš taj sa kojim te varam u momentima
koji me sakrivaju pred nemirimakada čuješ zvuke starog gramofona
jer flauta ima pravu mjeru
samo ako igla preskače, cvili i škripi
režući prostor ispunjen dimom predzadnje cigarete
Da cijepam noć, znaš da to moram
jer sunce koje sam pocijepala u nekoj staroj pjesmi
ljubomorno urliče poslije svake od cijelih noći
ubjeđujući me da ne zna praviti boje
ako je samo ono pocijepano
da svaka od noći ima nepoštenu prednost kao cijela
da su takve noći sramotno i bestidno sretne
a to je drskost u ovim vremenima tužnih lica
Možda se zato sakupljam mrvice sreće
ne usuđujući se biti sretna u trajanju
jer znam koliko gordosti treba
da bi se sreća držala na kratkom lancu
kako se lako naviknuti
kako je lako zaboraviti posna vremena
Idem da lutam parkovima svih sretnih
plavo ocrtanih gradova
plavih krovova
u kojima žive ljudi u plavim odorama
pazeći da me vrijeme ne saplete u povratku
Kada se vratim, sastavićemo noć barem na momenat
Biljana Gajić
OSMIJEH
Naučeno udobnog osmijeha
samoizborom sa ruba vremena
uči prepoznavanje čekanja
šaptaču osmijeha mogućeg
miran pogled duboko gori
sa dna jedva vidljiva žeravica
u nedogled paralela dva sna
zagonetna ljepota neriješiva
u nekom satu neke noći
pogled preko horizonta
šapat trajanja iza vremena
žene naučenog osmijeha
Biljana Gajić
DVIJE SJENE
(Pjesma o glagolu „voljeti“ i imenici „ljubav“)
Ne govori mi velike riječi
da se nisi usudio spomenuti ljubav
jer, prije nego što pobjesnim
samo ći podići obrvu, lijevu
i možda polako otići ako budeš imao sreće
Ma ne govori
smislenosti su izgubile značaj početkom prošlog stoljeća
sa prvim Velikim ratom
ovdje na Principovom mostu
a bio je i drugi
pa elegantno hladni, u rukavicama, onaj što smrzava
bilo je i stotine ratova nevrijednih pomena
tamo neki ljudi ubili su neke ljude
ovdje su ljudi ubijali ljude
a svi se kao brane
od ljudi
svakodnevica
Ne govori mi o ljubavi
da se nisi usudio
jer još uvijek me nisi ubijedio da ta apstrakcija postoji
nema definicije od tri riječi ili tri reda
iako pjesnici još uvijek uporno pišu poeme
upotrebljavaju nove i stare otrcane simbole
izmišljaju alegorije
siluju riječ
(ma pusti pjesnike, djeca)
Ali da se vratimo temi:
Govorili su mi da se živi za ljubav
i od ljubavi
Ako je nema, kako sam ja onda živa
ili možda ne živim
ili sam možda tek sjena
A ti, da li si dovoljno živ
Ako nismo živi, možda sjena Ja kaže sjeni Ti:
Poslije slikanja ostaje slika
poslije putovanja poznati drumovi
poslije opijanja glavobolje
poslije strasti ćerke i sinovi
I pitaće moja sjena tvoju sjenu:
Šta ostaje poslije glagola „voljeti“
Mogu li dvije sjene naći odgovor na pitanje: Šta je to ljubav?
Do nekle smislen
Ko zna
U Avganistanu ponovo pucaju
negdje neka vlada razbija narko kartel
možda i nisam dobro razumjela
možda neki narko kartel obara neku vladu
Biljana Gajić
PREČICA DO ILUZIJE
Rano sam se probudila iz nesna
ja koja volim noć
koja živi noć
Osrednje siv dan
osrednje kratak
osrednje obećava osrednjost
A volim boje
sve osim sive
Posegnuh za dokonošću i nešto bezvoljnosti
neophodnim alatima za stvaranje iluzije
ja koja ne volim tu davno naučenu vještinu
Ni iluzije ne volim
ni one koje sam sama stvorila
(te generalne probe pred loše premijere
jer svaka je bijeg u ništa)
Na trepavicama magma
na usni pepeljast trag
Da li si nekada i izvan iluzije
razmišljao o tome kako se živi
na vrhu svega
na dnu tuge
na vrhovima prstiju
kao snijeg na toplom dlanu
kada konopci jedva izdržavaju
zarad dva koncepta u prepletu
Nova vremena ne obećavaju čak ni prave iluzije
na policama mega-marketa
između coca-cole i crnih hronika
sasvim dovoljno brošura sa uputstvom
„Kako živjeti realan život“
Moja nova iluzija u nastajanju
ne obećava
a tako malo treba da postane savršena
na dlanove ucrtaj putokaze
samo me zagrli onako kako znaš
želim nešto što je već sjećanje
Povedi me u novu iluziju
Biljana Gajić
HAJDE DA ZAMJENIMO ULOGE
(osmjeh za osmjeh)
Hajde da zamjenimo uloge
na sat
na dan
jer ti si taj koji se beskrajno smiješi
uvijek kad plešem
kad sam snena
kad se mrštim
kad sam žena
i kad to nisam
kad sam zla
kad pričam
kad grijem
ledim
Ti i tvojih stotinu osmjeha
a svaki moj
osmjeh od meda
osmjeh od leda
osmjeh vuka
(gladna il’sita)
od bjesa
od sna
(ne reci da stanem
osmjeh je tvoj
riječ je moja
čiji je bič
neću da pitam)
Taj osmjeh tvoj
ne da mi san
rastače
miluje
režibi
čuje
ne moli
zna da voli
krene zastane
potiljak mi ovije
vrat mazno lizne
ključnjaču okrzne
niz dojke se sunovrati
ispod šeretski podignute obrve
dodirom pod kojim zanijemim
bedra uzdrhtala mi obuhvati
ko mengelama ih stisne
bolom koji se voli
do prvog vriska
u nizu
Hajde da zamjenimo uloge
želim da spustim osmjeh na tvoje rame
onaj moj sto prvi koji još uvijek pred tobom
poluspuštenim trepavicama krijem
da mu dozvolim da podivlja
do besmisla da se osili
kožu da ti orosi
sporo klizeći
kičmu grči
po tebi se
raspline
obavije
jedan
dan
samo
sat
do režanja
prvog krika
(biće ga, kladiš li se se
ulažem svoj osmjeh
101 redni broj)
Biljana Gajić
STARA PRIČA
Stare priče i po neka nova
ne baš taze
Imaginacija u sto slika
a sve liče
Sunce i Mjesec u mimohodu
iako nije ravnodnevica
prije će biti da je svakodnevica
ili tek omaška
Vremena čuda ovaj vijek zaobišla
surova je istina
Ljubav, ona čista, stanuje li ovdje
nepotrebno pitanje
neistina uobičajeno caruje
nevažno je
Muzika curi niz zidove
bitna je gradacija
bluz
plavi bluz
somotno plavi bluz
najčišći somotno najplavlji bluz
meko obavija
do pročišćenja
dovoljno je
Da li ti to razumiješ
nebitno je
uobičajeno
prepoznatljivo
očekivano
To sam ja
sjeti se
sve je već viđeno
isto
Neće me danas pjesma
nema me više u ovoj priči
odlazim u ćutanje
ostaju samo stare priče
i po neka nova
Autor: Biljana Gajić
HALJINA KAO NOVA
Oblači haljinu
kao da je nova
sa iscrtana
dva Mjeseca
Haljina crna
bez i malo Sunca
udžepu neistinom
prekolopljena istina
loša ljubav
savršeno elegantna
vani suva kiša
jedan od dva
ponuđena izbora
loša inspiracija
ko mari,
na njoj haljina
kao da je nova
Biljana Gajić