POSNA VREMENA
PJEVANJA LJETA 2017.
sjedila na repu sunca
gledala vidjeno a neznano
proučavala zaborav
kretala da ne ode
stala
pošla
svugje je
nigdje je
izučavala makrame
zbunjena
konce zamrsila
i stala
da bi krenula ponovo
(mnogo izgubila
zaboravila
po nešto pronašla
okom modrookog čuvana
gonjena
osmjehnuta)
Biljana Gajić
5.maj 2017.
PJEVANJA LJETA 2018.
sve češće
misao zna kako da umre
predhodno
ona
misao
snagom orkana
ruku raširenih
zaleti se medju ljude
rosna
razigrana
razorna
ko nar puna nadanja
pa se saplete
o tišinu i nečuj
postane žalosno izgubljena
isklizi iz ruku nesviklih na bilo šta veliko
i jednostavno umre
Biljana Gajić
11.april 2018.
PJEVANJA LJETA 2019.
kao kad kasne kiše
kao kad zaspiš snom pravednika
u polju maslačka oslonjenih na mravinjake
kao kad zima sluti proljeće
kao kad sretneš anu i shvatiš da ova nije tvoja ana
jer sasvim precizno zna tačnu cijenu svih jeftinih riječi
za razliku od tvoje ane čije su riječi zaglavljene u bezvremenu
i tako rasute život udahnjuju rijetkim novovrijednostima
čineči ih dragocjenim
a htjela sam pričati o nekim sasvim drugim stvarima
važnim temama
objasniti suštinu putovanja i odsustvovanja
ali prave riječi zapinju
ne daju misao da krene u dobrom pravcu
vraćajući me mojoj ani
dobrim stihovima
prijateljstvima bez roka trajanja
vraćajući mene i moje izgubljene stihove tamo gdje nam je mjesto
na izvor
na početak
na kraj
...
možda ću nastaviti
možda ću se sjetiti šta mi je bila prvotna misao
možda ću samo uroniti u stihove
ne znam
jedino što znam da neću stati
ni posustati
da ću pisati
i čitati anine stihove
Biljana Gajić
18.decembar 2019.
dvije krofne posmatrale su s gnušanjem
ajfon položen na ledja
spreman za početak ispraznosti
ubijeđen da je savršen za svakoliki napad površnosti
i najezdu beskraja riječi na svim jezicima
guglovanih i omeđenih jedino translatorom
vjerujući da je on taj jedini koji zna i može
biti platforma svim bjelosvjetskim novoglupostima
pardon
svim novosvjetskim informacijama
nakostriješene su bile obe krofne
do te mjere da su najfinija zrnca žutog šećera
spadala sa njihove rumene i prhke korice
rasipajući se po stolu
lomeći škrte zrake decembarskog sunca
ajfon je frivolno uživao
vrišteći
ja sam apsolutni kralj novodoba
rat na pomolu
do zadnje kapi krvi
(dušo
donesi tu teglu onog pekmeza od šljiva
kuvano vino je na stolu
i ne zaboravi ugasiti ajfon)
lijeva krofna okrenula se desnoj
sa zluradim osmijehom
draga
za ovo vrijedi poginuti
Biljana Gajić
21. decembar 2019.