PJEVANJA LJETA 2012.
HRONOLOGIJA JEDNE PREDUGE SAMOĆE
PRIJE VREMENA VRIJEDNOG PAMĆENJA
o liniji koja se ne prelazi
ni brzo ni lako
koja i ne postoji kao sve ostale linije po pitagori
a koja se opet
meko razliva po prostoru
i kroz prostor
u inat svim sijedim glavama
svim brojevima
svim teorijama
tačnije ona je ta
koja obuhvata sve četiri dimenzije
(sjeti se, dušo, vremena)
tog prostora za koji tvrdimo
i vjerovali smo da je naš
....
za koju se pouzdano i ne zna da li se može preći
ali se izvjesno zna da je ona
ta linija
ta međa
dovoljno lukava da postane
opstane
i pobijedi...
Biljanan Gajić
hajde da pravimo uspomene
sutra da kažemo
možda smo se voljeli ...
bilo je to onog ljeta gospodnjeg ...
bilo je to onog rasutog jutra
prije narastajućih vrelina
...
hajde da sjećanja sočnim učinimo
gola
bosa
i posna da ne budu ...
Biljana Gajić
24.januar 2012
noći ove u kojoj si prigrlio moju sebičnost
shvatio je i izmiro se sa mojom potrebom
da se konačno obračunam
sa romantičnim tričarijama koje mi nametnuše
oni koji izbjegoše strast
pognuše se i pobjegoše
noseći preteške tovare lakih riječi
shvatih zaludnost pitanja
Šta je to što nas veže?
nismo mi romantične lutalice
nisi ti trubadur
još manje sam ja dama
ne jurišamo na vetrenjače
oni smo koji postiđene riječi
suprotstavljamo neizgovorenim kaznama ....
Biljana Gajić
11.februar 2012
pitala ga je
šta je pametno raditi u nevremena
šta raditi u momentu
u kome ledenice s krovova pucaju
pred šapatom
šta činiti kada je sunce prognano
kada se mraz lijenim osmijehom zavlači pod skute
Biljana Gajić
13.februar 2012
mogla se zvati ana
marija
mogla je biti kristina
odavno se ne sjećam njenog imena
ona je žena u prozoru
u svako doba dana
u svim godišnjim dobima
sjedila je tamo iza poluspuštenih krem zavjesa
u nekom samo svom vremenu
a to njeno vrijeme proticalo je sporije
od vremena gonjenog i ubrzavanog kvarcnim titrajima
curilo je sve sporije
jer ona je znala tajnu ....
Biljana Gajić
14.februar 2012
bilo je to onog dana
kada si me učio
kako dlanove suncem da obojim
kada sam ti pokazala
kako jagodice bezbolno zaroniti u crnilo
o vjerolomnosti nismo govorili
bitange su odavno prokazane
grijeh je postao deklarativna odrednica ...
Biljana Gajić
15.februar 2012.
u vremenima bola
ne obezvrjeđuj moj bol ispraznim rječima
u vremenima ljubavi
umogostruči ljubav moju prostim dodirom
Biljana Gajić
24.februar 2012
i neka bude kako jeste
i kako nikada bilo nije
navedi me sve ti istine da kažem
da neoprostive izreknem laži
ne daj mi da budem neko
tek tvoje rebro
bol tvoj da budem
i sjenine tvoje sjena
i kruna od glogovog trnja
povrh čela viteza sa starog vitraža ...
Biljana Gajić
05.mart 2012
pogrešan dan namjerno je zalutao u ovaj grad
pogrešnim ulicama lijeno se skita
nezainteresovane ljude začikava
šapuće im velike tajne
Biljana Gajić
07.mart 2012
daleko nisam
tu sam negdje
nadohvat
od prozora do zida
od poda do tavana
od smjeha do jauka
od suze do svitanja
između smijeha i ridanja
pored ogledala
iza stakla
uljuljkana u naučena nadanja
u sred dva bajata pakla
ruku ispruži
možda ti se i posreći
možda me i nađeš
sjenu
il' mrvu praha
Biljana Gajić
08.mart 2012.
danas
progonim sjene
spuštam koplja i mačeve
oštre riječi iza sedam brava sakrivam
mastilo ću razvodniti
pero otupiti ....
Biljana Gajić
21.mart 2012
danas
imaću oči veće od jezera
obojiću ih prvim travkama
i tako mladozelene
na dlan prvog prolaznika
ću ih spustiti ....
Biljana Gajić
21.mart 2012
savršenstvo nije za nas
i dobro je da je tako
zamisli dušo moja izmaštana
kako bi bilo i dosadno i monotono
u apsolutnom savršenstvu
urušila bih se
postavši praznina
a ti
postao bi svoja sjena
bio bi to kraj i kreacije i emocije
......
i govorili bi neki savršeni ljudi
savršenim stihom
bili su nekada
bitisali su
postali su sjena i praznina ...
Biljana Gajić
31.mart 2012
prstohvat soli
mrva kiselog sunca
tren u kome se prognano proljeće skupilo u pesnicu
i ledom uzvratilo
....
šareni stoljnjak
kapi prosute kafe
sjaj oka prikriva sve već viđeno
diverzija sudbini
10.april 2012.
žena je skinula haljinu
tkanu korom stare omorike
muškarac je skinuo papuče
kupljene zadnje decenije
predhodnog milenijuma
učinili su to nerado
oboje
......
tog prognanog proljeća
vremena za učenje malo je preostalo
u izlizanim džepovima
malo želje za izmirenje
sa jedinom pravom istinom
sa posljednjom šansom da se prizna
i glasno vikne samo je promjena konstanta
Biljana Gajić
13.april 2012
nesviklo na iznenađenja
oko muškarca u prvi mah
samo je registrovalo čudne pokrete
tek vremenom postajalo je svjesno
tragičnosti zbivanja u vidokrugu
pred tim doskoro blistavim okom muškarca
kretala se ona
sporim pokretima
naučenim negdje daleko
u nekom drugom vremenu
u nekom drugom životu
kao sjena
i takva nepodnošljivo nepoznata
na sebe je oblačila tamu
nije to bila obična mala crna haljina
ta haljina crno tkana nije bila ni elegantna
bila je to haljina od mraka koji je čino nedodirivom
koji ga je plašio
Biljana Gajić
18.april 2012
o gladi
svakovrsnoj
ali i onoj pravoj
gladi kada toliko pregladniš
da ne možeš jesti
kada to konačno i postane moguće
o strasnoj gladi
o vrstama gladi
o gladi koja je neophodna
o onoj koja je kazna
ali i onoj koja je nagrada
o gladi koja se ne želi
kojka se želi
o neutoljivoj gladi
o gladi uslovljenoj punom trpezom
seksom
znanjem
imanjem ....
o svakolim vrstama gladi
(" ... Oči su joj polako, ali neumoljivo počele poprimati lik gladi. Ne samo lik. Poprimale su i suštinu gladi.
Ni na pamet joj nije padalo da se bavi pitanjem kako je to moguće. Ni da se bavi pojavnim oblicima gladi, ni njenim vrstama i podvrstama. Glad je postala fakat pred kojim nije ni znala ni mogla uteći, ni skloniti se, koji nije mogla uništiti.
Krucijalno pitanje na koje još uvijek nije našla odgovor, bilo je: Kako glad učiniti saveznicom?
Nasmiješila se. Proviđenje. Mister slučaj. neki đavo joj je došapnuo....
... A glad su vezivali za rat. Eventualno za sirotinjske četvrti sa baščama bogatijim djecom nego starim stablima šljive požegače.
Amateri. Pojima nemaju. Pojima nemaju šta je glad. Ponajmanje mogu da pojme glad gladnog kraj pune trpeze. A ona, osmjehom je ispraćala sve velike tirade o "gladovanju", pa i onim pričama iz "gladnih" vremena, iz doba rata. Koja je to upošte potreba pričati i pisati o ratnoj gladi. Tada su bili gladni svi. Koliko god da su bili gladni, preživjeli su tu glad.
Ali glad koju je ona upoznala.... e to je priča. To je glad koja je samu sebe čuvala pred masama, ne davši im pravo na ekskluzivitet ... Bila je to glad posebne vrste, koja je nastajala i obitavala u običnim vremenima. Ali čuvana za nekolicinu njih .... ")
Biljana Gajić
18. april 2012
vrijeme u kojem je samo utapanje
u tužnu muziku
dovoljno za spas
tišinom nudiš rame...
Biljana Gajić
11.maj 2012
predano je tražila to mjesto
ubjeđujući sama sebe
da joj je davno obećano
mjesto na kome vode teku uzbrdo
ureno bilježeći svako novo traženje
svaki novi neuspjeh
svako usputno razočarenje ne dozvoljavajući mu
da preraste okvire koje mu je namjenila
lijene riječi ispisivala je oštrim perom
ocrtavajući sliku traženja
Biljana Gajić
01.jun 2012
bila su to neka čudna nejasna
uvjeravanja u nesvrsishodnost voljenja
romantika strasima iskidana
vrela iluzija hladne vatre
postiđene riječi
neizrečeno podrazumijevana kazna
voljeli se nismo
govorili smo
vilkali smo
nadvikivali se
vjerovali u laž
Biljana Gajić
05.jun 2012
ugledala je
pramen plavetnila iza ćoška
i upitala se
zašto dizati ruke
da bi se dodirnulo nebo
Biljana Gajić
09.jun 2012
zadivljenim pogledima pratile su je
logične nelogičnosti
postojene kao gardisti
a ona
nezainteresovana za sve izvan sebe
prizivala je rezonantne zvkuke svojih tišina
svih svojih noći
znajući da ide u neminovnost
da će pronaći to mjesto u kojem se uvijek
čuje samo tišina
Biljana Gajić
24.jun 2012.
onaj si koji ne griješi
nikada
onaj si koji tačno zna kada
(i kako)
da slatkim likerima nazdravi gorkom životu
onaj si koji uvijek
na pravom mjestu
(i u pravo vrijeme)
čašu gorkog likera podigne slatkom životu
prijatelju moj
šta bih ja bez tvog ramena
zaboravila bih ukus suza
Biljana Gajić
24.jun 20112.
krenula je u bescilj
svjesno
namjerno
sa užitkom
znajući da je to potreba nasušna
znajući da se samo tako
tamo u bescilju
ne može izgubiti
Biljana Gajić
24.jun 2012.
to jutro
koje je obećavalo vrelo podne
ukrotila je vučicu u sebi
i krenula
u šetnju
praznim
vrelim gradom
koračala je bulevarom tople čokolade
široko zaobilazeći ulicu beznađa
presjekla je trg nade
ne svraćajući u sivu ulicu
obišla je skver poraženih pobjednika
i tu
iza ugla
sasvim nenadano
susrela je prve šetače
ruku pod ruku
lijenim koracima približavali su joj se
odjeveni u nedeljnu odoru
ironija i sarkazam
sasvim sretni
Biljana Gajić
24.jun 2012.
ruku pod ruku
sa svim svojim umjetničkim slobodama
prizvala je dva neobuzdana osmjeha
odjevena u odjeću pastelnih boja
krenula je
bez vozne karte
bez unaprijed sačinjenog plana putovanja
odbacila je sve trice i kučine
sve nepotrebnosti
(poput emocija)
želeći da pronađe samo
mrvu razuma i komadić logike
za koje je bila sigurna da ih je posjedovala
negdje
nekada davno
prazne ulice vrelih pustih gradova
ostajale su ćutljive zbunjene njenim pitanjima
njive su se bijesno korovile pred potpitanjima
šume su se u tišinu zaključavale
prije nego je progovarala
Biljana Gajić
01.jul 2012.
logikom umornog leptira
prihvatila je neodgovore
sučeljena sa logikama lukavih lakokrilaca
koji su lepršavost doveli do savršenstva
varala je u ovoj partiji
sa uživanjem
Biljana Gajić
01.jul 2012
iz sporog kretanja
oslikanog vrelinama
morala je iskoračiti
sa vrhova prstiju
sasvim se polako spustila
u svoje prirodno stanje
u položaj fetusa
i takva nedodiriva
nevidljiva
zastala je
i ostala
u njegovom snu
zarobljena nametnutom nježnošću
postoji li neko ko zna
ko je taj muškarac
Biljana Gajić
01.jul 2012.
u slutnji
spustio je oko na njeno rame
kao namjeru kamufliranu nasumicom
dozvolila mu je tu nepodopštinu
pomislivši da će tu
na njenom ramenu ostati samo tren
da će je to oko boje najdubljih morskih dubina
vratiti u sigurnost svog podmorja
bilo je potrebno samo da bude dovoljno strpljiva
dok se modrooki ne pojavi
Biljana Gajić
01.jul 2012
napuštam suluda vremena
sve ove dvodimenzionalne prostore
i sve one za koje za koje nisam postojala
u čijim očima nisam zastala
one čije nemire nisam obojila
u čije ruke nisam misao spustila
koji ne znaju riječ stradija i mirise divljih boja
koji bi da ukrote grive konja
koji poeziju čitaju očima
i ne znaju odgovor na pitanje
čime se mjeri postojanje
i ne znaju da je sjena u oku sunca
pravi odraz čovjeka
Biljana Gajić
10.jul 2012
dušo neznana
bez tvog blagoslova
protjerala sam riječi ljubav i voljeti
u prašinu
u bakroreze
neka ih tamo
nek čame do tvog dolaska
Biljana Gajić
10.jul 2012
šta bih pitala čovjeka kada ga sretnem
možda bih ga pitala zašto je ova zemlja tako brdovita
zašto su mora valovita a oštre hridi
i pitala bih ga kako se pravi slatka pogača
zašto je vrana od slavuja jača
možda bi trebalo da ga pitam
kako se desilo da se tvorac prevario
pa one što ljudi bi da budu
zvjerskijim od zvijeri načinio
Biljana Gajić
14.jul 2012.
dan po dan
san po san
dodir pa krik
suza pa osmjeh
puna trpeza
topla postelja
vrata od nesna
prozor ka istoku
ruka u ruci
od kore hrasta krov
od rumena oblaka zidovi
šta to radite
kuću zidamo
Biljana Gajić
15.jul 2012
tu si uvijek kada to zatreba
baš kao kad te upitah
dilemom šibana
nagovoriti sizifa da odustane
ili biti u podnožju kad posustane
upitah te
a ti nenasmijasmijan
napisao si recenziju
za moju privatnu besmisao
ponovo
Biljana Gajić
16.jul 2012
kad ubijem sebe u sebi
kad ubiješ sebe u tebi
kad riječ neizrečenu a izgubljenu nađem
kad grubom rukom nježno mi rame oviješ
kad kiše krenu pa stanu
kad se kap znoja u zrno leda pretvori pa povileni
kad šapatom zariju nož
kad tišinu ne prepoznaju
kad zaboravimo da smo tražili vrijeme i mjesto pravednosti
nevažno biće kada bijes poricanje potisne
čekanje bespomoćni bijes ustoliči
depresija tugu prizove
i povede tamo gdje nema milosti
sjeti se
pričao si mi kako si ludo volio jednu od lotrekovih balerina
u snu
govorila sam ti kako sam snena
otvarala vrata poštaru samo ako je zvonio dva puta
u svojim pjesmama mojoj majci nikada nisi dao suzu
u mojim tvoja majka ne plače
govorila sam ti da ne volim knjige u tvrdom povezu
u njima nema milosti
ne daju se urolati
staviti u zadnji džep
ni zaboraviti
ni sačuvati za vremena tuga
Biljana Gajić
30.jul 2012
i ništa novo
vrelina podjednako lijeno vrela
tromo razasuta
dan je dan
san je san
nema me tu
ni u danu
ni u snu
a noć se skrila
pred vrelinom nestala
i tako
naopako
dan je u snu
san je danom presječen
vrelinom okovan
a ja negdje izvan
lijeno sanjam mračne puteve
putevi su u meni
ja sam na putu
nema me ovdje
ništa novo
Biljana Gajić
20. avgust 2012
stisak ruke
topao kao vrelo podne
a ne žeže
kao dežavu koji je davno sahranila
dozvan osmjeh
uobičajeno lak
vrsta čuvana za slučajne znance
kao kada sretneš nekog
ko ne zna zalutati u pjesmu
ko nikada nije
i nikada neće voljeti rimu
kome je slobodan stih tamnica
neko je on ko ne zna gdje počinje
a gdje završava krug požude
neko ko neuspjeh uspjehom naziva
neko ravnu liniju životom naziva
neko ko ne zna da ne postoji
ko nikada ni postojao nije
neko ko ne zna da ne zna ljubiti očnjacima
ni voditi pogledom
ni prijetiti tišinom
ni vode zeleniti
kao kad sretneš nekog ko bio je
a nije
u vremenima u kojima su snovi postajali svoja suprotnost
topla ruka
pristojan osmjeh
vrelo avgustovsko podne
jara nad asfaltom
guši dogovoren naredni susret
zakoračila je u stvaran san
ostavljajući ga na sigurnom
u fatamorgani
da bude sve što nije
i biti neće
(pjesma sa posvetom za zbogom)
Biljana Gajić
20.avgust 2012
nikad kao danas
između dvije neostvarene kiše
duša koja je vodila ratove
izgubila po neku bitku
bivala i mažena i pažena
ruglu i sramu izlagana
vatrama i vjetrovima kaljena
riječima rušena
prisjetila se sna sanjanog dana davnog
između dvije kiše
koje su i htjele i nisu htjele
u snu tom duša tada neokrznuta
sanjala je novi vijek
bolje doba
bolje nove ljude
dosanjala je duša ta okrznuta
blago oprljena
samo vremenom vajana
milenijum nov
nedobro doba
iste stare ljude
sada bi duša ta
iz vremena iskoračila
iz novovijeka
iz milenijuma
između dvije neostvarene kiše se sklonila
njima hirovitim skrila
pred neljudima
pred nevremenima
sretno ostavljena odahnula je
Biljana Gajić
31. avgust 2012
govorila sam ti o mjesecu
govorio si mi kako naprijeko zahladi
kada se mjesec ražesti
gledali smo srebro mjesečevo kako kupa
usnulo lice djeteta našeg nerođenog
nadali smo se da će mjesec oprostiti svaki naš stid
skriti svaki naš sram
da će sa vodama ponoćnim hrabros nam darivati
i proklinjali smo ga kada je crvenim suzama
rane ratnika cjelivao
a mjesec nehajan
mamljiv a nedohvatljiv
koliko pred stradijama
toliko pred srećama
pred tugama
hladno srebro prosipa
znajući sve tajne nestvarnosti
Biljana Gajić
31.avgust 2012
nešto sna
mrva plavetnila
šaka puna stihova
oko zaronjeno u beskraj
kap dobre domaće višnjevače
riječ umjesto melema
vode narastaju
plava je noć
a mjesec zeleni od zavisti
Biljana Gajić
31. avgust 2012
tihi su tvoji koraci
pretihi
znaš li to
tiši od tišine
od ćutanja
od muka
tiši od čekanja
od nadanja
nikad te nisam pitala
činiš li ih tišim od tišine
namjerno
nikada te neću pitati
čekaću uporno
stalno
dok ne čujem tišinu
dok me ne obgrli
ne zarobi
Biljana Gajić
31. avgust 2012
predvečerje i ja
gledamo se preko bijele hartije
ko dva stara dugara
ko dva krvna neprijatelja
ko na njivi dva žeteoca o podnevu
ko dvoje ljubavnika
Biljana Gajić
02. septembar 2012
bez svojih izbora
nema me
ne postojim
gle čuda a trajem
uvijek
u magli
u cipelama
iza i ispred granica
ni sama
ni usamljena
sa svojim izborima ....
(Vesni Konc Marjanović)
Biljana Gajić
05. septembar 2012.
poluspuštenim kapcima sakrivala je pogled
gledala je odraz sebe u svom ogledalu
ogledala se u njegovom oku
začuđena
vidjela je istu sliku
Biljana Gajić
16. septembar
nepripremljena našla se pred dilemom
suprotstaviti se
ili prigrliti tu jesen
sve njene boje
sve njene mrazeve
hirove
izmiriti ih
ne oboriti pogled pred neminovnim
učiniti je protivnicom ili saveznicom
a jesen
neskrivena
vreba
bilježi sve
svaku toplu boju
svaku grešku
Biljana Gajić
16. septembar 2011. godine
davno to bijaše kada je poželjela
da joj bude dato gledati
željela je baš sve okom dodirnuti
bi joj uslišeno
gledala je širom otvorenih očiju
poluspuštenih kapaka
budna
snena
snom zarobljena
vidjela je što je za vidjeti
i što nije
sprženih očiju pitala je
koga za zaborav umoliti
Biljana Gajić
16. septembar 2012.
dobro upakovanu lijenost
podastirala je novodolazećem vremenu
prosipajući lijene stihove
pred zbunjene poglede prolaznika
svikle na drugačije boje
uvjerene da znaju od čega je tkana
umivena kosim jesenjim zracima
smješila se nudeći samo zrno sebe
njen smjeh
polako
a nezadrživo
prerastao je u kikot
Biljana Gajić
16. septembar 2012.
ja koja sam davno naučila
koračati rame uz rame s vjetrovima
navikla na disharmoniju koraka
obuzdavam prezir
uperen ka tvojim ritmičnim zastajkivanjima
čuješ li me ti gluvonijemi
zalud slijepim očima moliš da zastanem
da posustanem
neuko rasipaš vrele poglede
ti koji znaš samo
dva naprijed jedan nazad
koračnica to je
za zabavu mojim vjetrovima
Biljana Gajić
16. septembar 2012.
eto te ponovo
oboružanog samo pogledom
kojim nebo činiš tjesnim
eto te ponovo
obmotanog starim sanjanjima
kojima noć iski pod tvojim jagodicama
snove mi u galop natjeruješ
nezabrinut što ti boju očiju
još uvijek ne znam
Biljana Gajić
01.oktobar 2012.
sjeti se
davno sam ti šapnula
ne priznajem žaljenje
poslije nedostatka izbora
gledaš moju suvu suzu
lepezom izbora skrivenu
Biljana Gajić
01.oktobar 2012.
šta vrijedi mjesecu
kad progonjen zornjačom
kroz prozor zaviri
i ne ugleda štikle od ripsa i cipele od boksa
u ćošak skrajnute
kad ne nasluti hrpu odjeće u kojoj se bore
sirova svila i sako od krombi štofa
ako mu oko ne zasija
za zagubljenom naušnicom od umornog srebra
ako ne prepozna
dva nemira u jedan mir utkana
Biljana Gajić
oktobar 2012.
na djelu su
udruženi
progresivna geometrija jednog pogleda
lucidan kroki crtež jednog neočekivanog nadanja
marginalizacija slučajnih lakoprstih dodira
koliko sutra noć će biti okrivljena
Biljana Gajić
08. oktobar 2012.
imati san
preduslov je življenja
imati čuvara snova
bogatstvo je granično drskosti
imati kovača snova
grešno je potiranje svih ludosti
Biljana Gajić
22. oktobar 2012.
možda bih u jutro upletena
maglom sapletena
sivim obavijena
krenula
možda bih se spotakla
vrisnula ne bih
ni kad bih mogla
pa bih možda ustala
možda bih stala
hartiju praznu pocijepala
možda misao ne bih obuzdala
i takvu neobuzdanu
vjetru poklonila
niz kaldrmu strmoglavila
možda bih boje zamiješala
pa ih prosula
iz oktobra iskoračila
možda
Biljana Gajić
25.oktobar 2012.
zaglavljena između nekolicine
nezanimljivih čuda
i pogleda za koji znam će doći
vrelim prstima razgoni pahulje
sluša tišinu
i čeka
Biljana Gajić
29. oktobar 2012.
od onih je koji ne govore ljubav
od onih je koji su prognali i tišinu
od onih je koji vole prstima
koji vrelim jagodicama deru nebo
prospu ga po rumenim lokvanjima
i tako prosuto oplakuju
od onih je koji ljubav svoju poriču
ne vide je u talogu kafe
u listićima čaja
skrivaju je među linijama dlana i rodoslovima
od onih je koji po nekad nagaze svoju razdjevičenu sjenu
poraženu zgaze
zaborave
ostaviši ga da se obračunava i razvjenčava
sa svim izgubljenim sjenkama
da se s njima stapa
od onih je koji neporecivost izreknu
u čvor se svežu
u riječ surovu se skriju
ušuskana u čekanje
Biljana Gajić
31. oktobar 2012.
staljala je ponovo
nasuprot svojoj vječnoj dilemi
oboružana uvijek istim pitanjima
živi li u kretanju
ili
u tačkama stizanja
zatečena novom lingvističkom konstrukcijom
za koju je znala da postoji
ali ne u njenom okruženju
u njenom svijetu
gdje je tu ljubav
(za koju nije imala
unaprijed pripremljeno pitanje)
u kretanju
u tački mirovanja
u nepolascima
a riječi se mrijeste
komešaju
smiješe spremajući nove podvale
Biljana Gajić
31. oktobar 2012.
kišan je dan
sivolike ulice
a ona
neopjevane slike prognati htjela je
riječi iz usta neizraslih vjetru predati
zlosutnosti skloniti pod list bokvice
krugove na vodi iscrtati poželjela je
na staklenim temeljima pješčane utvrde praviti
vijekove u kap krvi stisnute vidjeti
Biljana Gajić
05. novembar 2012.
bijeg kao izazov
bijeg kao naličje dana sutrašnjeg
kao spas pred pogromom
pred dosadom
pred okom pospanim
kao odbrana
samoobmana
neka daleka primorja čekaju
plavetnilom mameći pogrešne korake
bijeg iz nečega u ništa
pred izmaštanom opsadom
lošom procjenom
kao statua na trgu
lijepo izgleda
ničemu ne služi
bijeg
Biljana Gajić
05. novembar 2012.
nježne i grube riječi
riječi koje sakrivaju istine
riječi koje ih progone
u riječ stisnuta življenja
sakrivena vremena
iz riječi prognana nadanja
Biljana Gajić
12. novembar 2012
sve to što se dogodilo
u samo jednom presječenom trenutku
(a dogodilo se mnogo
događaji su sustizali jedan drugi
prestizali
kršili
na primjer
dva pogleda rukavice su bacili jedan drugom u lice
dvije izgubljene strasti od nekud su izronile
započeo je i završio rat nedosanjan)
sve bilo je
kao kad osrednji komedijaš
pod otkaznim rokom
odigra rolu života
Biljana Gajić
23. novembar 2012.
popunjena praznina
sve svoje uspomene
sjajne
čvornovate
tople
meke
surovo bludne
preteške
pa i one zaboravljene
prikupila je
izglancala ih
njima ispunila svoju privatnu prazninu
čineći je konačno tako svrsishodnom
konačnom
Biljana Gajić
23.novembar 2012.
skrivena jednim pogledom
radila je ono što je najbolje znala
mješala je boje
stapala crnu i bijelu
dovodeći u ravnotežu snove i dane
darujući im po neki miris
zaštićena saznanjem
da konac ne puca uvijek
tamo gdje je najtanji
Biljana Gajić
05. decembar 2012.
završila je zadnje pripreme
posljednji san utopila je u šolji jake kafe
navukla je poluosmjeh
haljinu od stare vune
i kaljače
bila je sasvim spremna da krene
u novi dan
ps. ključ nije ispod otirača
Biljana Gajić
05. decembar 2012.
isključivši stvarnost
zagledala se jednu nepostojeću tačku
ne baveći se razmišljanjima
o svsi njenog postojanja
ni da li je ugrađena u sada
juče
ili sutra
ponovo je posmatrala
zakonitost pojavnog oblika (možda) nasumične misli
bijesom vođene
sjećala se sasvim precizno momenta
(zima je bila
naizmjenično
grane su cvilile i bjesnile
poput pucnja
poput neizbježnog)
u kome je izrekla
na na prevaru izmamljenu misao
sama biram sve
pa i kada
i kako
i ko će me povrijediti
Biljana Gajić
09. decembar 2012.
volim čovjeka
zastanem zbunjena
pa upitam
kako da volim čovjeka
kad čovjek je čovjeku vuk
vuka volim
zbunim se ponovo
zastanem i upitam
kako da volim vuka
kad čovjek vuku unakazi ćud
Biljana Gajić
13. decembar 2012.
dok vrijeme glođe
odavno umorne boje
pred zaspalim okom
nesite zvjeri urlaju
odnekud
iz dubina
iz srži
unaprijed zna
kraja nema
čak ni onda
kad urlik zgasne
poklonivši se potmulom režanju
Biljana Gajić
17. decembar 2012
tog ljeta
zvjezde su prolazile kroz neku čudnu fazu
mrijestile su se
množile
mutirale
sjećam se neobične su bile
kovitlale su snove
rastjerivale strahove
nadmetale su se
nadigravale
decembar je
zimom te zaklinjem
ne poklanjaj mi sazvježđa
da se nisi usudio ponuditi mi ni jednu jedinu zvjezdu
jer
poslije takvih poklona
ruke mi uvijek ostaju prazne
17.decembar 2012.
neuplašena mogućim padom u poznato
vješto je balansirala bridom oštrice
osmjeh lijevo
osmjeh desno
lijevo glad
desno nesitost
klizećim korakom
koračala je izvjesnom
znala je
prije nego se spusti zavjesa
pirueta umjesto naklona
Biljana Gajić
17.decembar 2012
borila se sa jednim pogledom
upornim
nezaobilaznim
onim koji nadrasta sve
pa i njene stare promašenosti
govorila je
bajkovitosti ostavim po strani
vrijeme je za ozbiljna pitanja
kao na primjer
da li su čela
umjesto kapima straha
samo običnim kapima znoja orošena
govorila je o razbijanim ćutanjima
loveći divlje boje
zveckajući okovima
govorio je kako je u zemlji brzih komunikacija
grijeh željeti malo
neukusno živjeti sporo
Biljana Gajić
17. decembar 2012.
"hljeba i igara"
misao koji je pokušavala imenovati
sveprisutnost
precizna geometrijska slika
amaterski kroki crtež
ili obična frivolnost
nametnuta
(i ukopana u stakla novinarnica
okovana štamparskom bojom)
bezuspješno
jer
ona nije prihvatala patnju u čistom obliku
neizmirena sa igrama
imuna na aplauze
podsmjehnuta sažaljenju
posmatrala je frivolni razvrat istorije u nastanku
uokviren svakodnevicom
sabirajući
oduzimajući
podvlačeći
dovodila je svoju misao u ravnotežu
u dnevnik je upisala prazninu
ponovo
Biljana Gajić
22. decembar 2012.
utabanim putevima lako je hoditi
kažeš
(tebi su isto kazivali)
staza bez stranputica udobna je
sigurna
ko zagrljaj majke
ko podkrilo ptice
kažeš
obuci tuđe cipele
i kreni
ja ću bosa
(sasvim ozbiljno
interesuje me
da li su stranputice nezaobilazne
da li su sasvim strme)
pričaću ti
pričaću i onima koji su tebi govorili
Biljana Gajić
23. decembar 2012