Glavna strana > Moja lirika

Moj

PRVA I JEDINA SASVIM ISKRENA I LIČNA PJESMA
(Pjevanje Jovanu)

Pjevanje prvo

volim te
nikad nije znala izreći
iskreno nije ni htjela
bojeći se težine ljepote i snage
tih prostih riječi
svrhu i cijenu nije im znala
krijući se u blagu porugu
i prividnu snagu jake žene
lažući sebe i druge
ubjedjujući ih
nevažne da su
banalne i suludo nepotrebne
i veoma precjenjene

a godine pažnje nevrijedne
vukle su se jurile je pa umicale izmicale
bore su je pristizale
u filigramsku mrežu neminovnu gonile
i ulovile je
i tako u trenu jednom
nenadano i zatečena
u zamku modrookog a neočekivanog
sudbinski i voljno bi uhvaćena
glazurom zrelosti okovana ta žena
poželi volim te prvi put izreći

u kamen slovima velikim te dvije riječi poželi urezati
i nevješto se lati tog posla

pa ih izgovori
prvi put muklo neuko i teško
pa vrisnu straha i stigme oslobodjena
ponad oblaka ih poslala
i njemu koji nije znao da ima oči modrije od mora olujna
na dlan spusti

i nije stala
volim te...volim te...volim te
uprkos tim nepostojećim tačkicama ponavljala je
vikala je
vrištala je
šaputala je
sve dok te riječi njene ne postaše jeka i bujica
i okovi iz kojih nema bijega

zaboravila je žena ta normalno kako se zbori
kako se bez riječi tih kroz život gazi
svikla svaku misao glasno izgovorenu
sa te dvije blagoslovljene i proklete riječi
početi i završiti
usudila se zakleti se pred slikom oca
ljudima i bogom
da te riječi nikada neće sa njenih usana prestati teći
vazda ih nečujnom zakletvom okruniti
i takve neuništive
modrookom svom u neprekidno poklanjati

izgovaraće ih do zadnjeg daha
te dvije riječi nestati neće i poslije sudnjeg dana

dušo, oka modrujeg od oluje
ovo nek ti je putokaz i uporište
oslonac i snaga
i pojas za spasavanje kad padneš
semafor u ulici mraka

Pjevanje drugo

ako bi postojala Pjesmi prvoj ispisana
obavezna fus nota
pisalo bi

„ovo je moja prva iskrena i sasvim lična pjesma
tebi dušom i vrelim dlanom pisana
po slanoj i mokrj predjutarnjoj koži
pa na pergament prenesena
modrooki moj
ispisana samo za tvoje oči
tebi koji lutaš i pronalaziš se
u svim mojim pogrešnim pjesmama
natjeravši poetesu da skine sve
i da se ogoli do najsurovijeg bola
isčupana iz svih svojih predhodnih stihova
izmaštanih i lažnih
i takva gola od natajnijih treptaja izatkana
sva od nesna a snovima istetovirana
na milost i nemilost ti predana
čeka te i prati“

lažem li dušo moja modrooka
ti si jedini koji odgovor zna čak i kad ne želi
od čega bez obzira na sve
bijega nema ni tebi ni meni

do zadnjeg daha sretan mi budi
mojim volim te čuvan od
tuge i bola
zloduha
svakoga i svega

pjesma ova poklon ti je umjesto talismana
u smutnim vremenima uporište
u olujama pojas spasa
semafor u ulicama najmrklijeg mraka

Biljana Gajić

30. januar 2020. Godine

SILVIJI PREPRIČAN RAZGOVOR SA GOSPODINOM K

/Katarini Kiković Jović
umjesto hvala za njenu Laru i gospodina Tomasa/

gospodine k
upravo sam silviji prepričala naš razgovor
vođen onog dana kada ste zahtijevali da postanem niko
sjajno uklopljen u armiju poslušnih
(za moje dobro rekoste
za vaše doboro
za dobro svih nas)
jer zajedno smo jači
i bolji

vaše ime ne izgovaram glasno
ni jasno
i sami znate
nepotrebno je to gospodine k
svi znaju ko ste
ime vaše pišem malim slovom
i neophodno je da shvatite tu moju potrebu
da zadržim pravo na davno osvojenu
drsku literarnu neposlušnost

smiješim se
svjesna vaše duboke posvećenosti mojoj naobrazbi
čvrstini vaših ideja stisnutih u omču
jer dugo ste me i predano tražili
zavirivši na sve tržnice prodanih duša
pod svaku okaminu
obišavši svako drvo koje je sakrivalo šumu
dodirnuvši svako lice bezliko
sačekivali ste misli moje u njihovim prapočecima
raskopavali ste sve drumove kojima sam hodila
i kojima nikada neću proći

i našli ste me gospodine k
kako među papratima besramno mirišem slova
licmjerno slaveći ljubav koje nema u mojim pjesmama
i odbijam suze proliti pod noge prometeja
priznavši tako da bol je luksuz namjenjen samo izabranima

podsjetiću vas gospodine k
vrištali ste tog dana tvrdeći da su tu ljubav
koju neopravdano ljubim
izmislili besprizorni krijući vlastitu lijenost
opravdavajući siromaštvo
sramotno popunjavajući svoje kuće nečim
pa makar to bila i fikcija nazvana ljubav

glasom promuklim
ispresjecanim režanjem
pitali ste me gospodine k
ko će
ako ne poslušni
voditi ratove
potpisivati poraze
gladovati poslije ubijenih pobjeda
upozorili ste me
da je ovdje u vašim riječima
svaka sličnost sa fašisoidnošću sasvim slučajna
kažete
na djelu je isključiva uslovljenost novojezičkim formama

kao i obično
branila sam se ćutanjem gospodine k
lutala sam gazeći vreli asfalt
tražeći mrvu zelenila u koje bih obukla svoje gole misli
dok ste vi vijekove prepakivali u tren
budućnost čineći užom
za moje dobro
kažete

pitate me za silviju gospodine k
pitate ko je ona uopšte

moju prijateljicu gospođu plat
imala sam sreću uloviti tačno u momentu
između njene dvije decenije
dok je svoju dovršenu ženu prekrivala osmjehom ispunjenja
prepričala sam joj naš razgovor do u tančine gospodine k
a ona je
(damski svakako)
zategla donju usn
prije nego je prasnula u grohotan smijeh

ne znam zašto
taj smijeh gorko mi zamirisa

Biljana Gajić

KORACI

tihi su tvoji koraci
pretihi
znaš li to

tiši od tišine
mukliji od ćutanja
veći od od muka
duži od čekanja
od nadanja

nikad te nisam pitala
činiš li ih tišim od tišine
namjerno

nikada te neću pitati

čekaću uporno

dok ne čujem tišinu
dok me ne obgrli
ne zarobi me

Biljana Gajić

ŽIVA MISAO

nešto sna
mrva plavetnila
šaka puna stihova
oko zaronjeno u beskraj
kap dobre domaće višnjevače
riječ umjesto melema
nedovršena misao
u život obuvena

vode narastaju
plava je noć
mjesec zeleni od zavisti

Biljana Gajić

ŽELJA

nikad kao danas
između dvije neostvarene kiše
duša koja je vodila ratove
bitku po neku i izgubila
bivala i mažena i pažena
ruglu i sramu izlagana
vatrama i vjetrovima kaljena
riječima rušena
prisjeti se sna sanjanog dana davnog
između dvije kiše
koje su i htjele i nisu htjele

u snu tom duša ta tada neokrznuta
sanjala je neki novi vijek
neko bolje doba
bolje nove ljude

dosanjala je duša ta okrznuta
blago oprljena
samo vremenom vajana
milenijum nov
nedobro doba
iste stare ljude

sada bi duša ta staromlada
iz vremena iskoračila
iz novovijeka
iz milenijuma
između dvije neostvarene kiše sklonila se
njima hirovitim skrila se
pred neljudima
pred nevremenima

rado bi zaboravljala i zaborav

Biljana Gajić.

HLADNO SREBRO MJESEČEVO

govorila sam ti o mjesecugovorio si mi
kako naprijeko zahladi
kada se mjesec ražesti
kad zareži

gledali smo srebro mjesečevo
kako kupa usnulo lice djeteta našeg nerođenog
nadali smo se da će mjesec oprostiti svaki naš stid
skriti svaki naš sram
da će sa vodama ponoćnim
hrabrost nam darivati
i proklinjali smo ga
mjesec taj
kad je crvenim suzama
cjelivao rane ratnika
za milost ga molili
i nedomolili

mjesec nehajan
mamljiv
nedohvatljiv
koliko pred stradijama i tugama
toliko pred sretnim vremenima
hladno srebro prosipa

Biljana Gajić

NA VRELOM ASFALTU

stisak ruke topao kao vrelo podne
a ne žeže
kao dežavu
(a davno ga je sahranila)

dozvan osmjeh
uobičajen
naučeno lak
čuvan za slučajne znance
usputnike
kao kada sretneš nekog
ko ne zna u pjesmu zalutat
ko nikada nije
i nikada neće voljeti rimu

kome je slobodan stih tamnica
a metafora smicalica

neko je on ko ne zna
gdje počinje
a gdje završava krug požude
neko ko neuspjeh uspjehom naziva
i ravnu liniju životom
neko ko ne zna da ne zna ljubiti očnjacima
ni voditi pogledom
ni prijetiti tišinom
ni vode zeleniti
ni san sa jastuka prognati
budne noći čuvati
neko ko ne zna da ne postoji
ko nikada ni postojao nije

kao kad sretneš nekog ko bio je
a nije
u vremenima u kojima su snevanja
suprotnost svoja postajala

topla ruka
pristojan osmjeh
vrelo avgustovsko podne
jara nad asfaltom
dogovoren naredni susret
(i neizgovoren guši)

zakoračila je u stvaran san
ostavljajući ga na sigurnom
u fatamorgani
da bude sve što nije
i biti neće

Biljana Gajić

NIŠTA NOVO

(samo obična vrelina)

i ništa novo
vrelina podjednako lijeno vrela
tromo razasuta

dan je dan
san je san

nema me tu
ni u danu
ni u snu
a noć se skrila
pred vrelinom nestala

i tako naopako
dan je u snu
san je danom presječen
vrelinom okovan
a ja negdje izvan
lijeno sanjam mračne puteve

putevi su u meni
ja sam na putu
nema me ovdje
ništa novo

Biljana Gajić

PITATI ČOVJEKA

šta bih pitala čovjeka kada ga sretnem

možda bih ga pitala
zašto je ova zemlja tako brdovita
zašto su mora valovita a oštre hridi

i pitala bih ga kako se pravi slatka pogača
zašto je vrana od slavuja jača

možda bi trebalo da ga pitam
kako se desilo da se tvorac prevario
pa one što ljudi bi da budu
zvjerskijim od zvijeri načinio

Biljana Gajić

MOŽDA BIH MOGLA …

ne traži da ti se zavjetujem
ni da se kunem grobovima predaka
ni osmjehom djeteta

jer zakletve su tvrđava lakovjernima
nesigurnima u ruke
svoje u oko

jer u ovim nevremenima čudnih duša
snom vođena
lako bih mogla zavjet skršiti zakletvu
u kletvu pretvoriti
na vrhovima prstiju uteći

a nemam gdje

Biljana Gajić

TRI TAČKE NASUPROT NEMINOVNOSTI

ne očekuj čuda od mene
kao na primjer da vidim ono čega nema
jer
ono čega nema
izmislim i dodirnem

ote mi se potonja misao baš u momentu u kojem sam
lijeno ljepljivim prstima valjala raspuklo zrno grožđa
okivajući tvoj pogled

dušo
ne postoje tri tačke
ne žive
izmislili su ih dokoni krasnopisci

odlazak je jedina neminovnost
čak i kada ostajemo

Biljana Gajić

SLIKA U OGLEDALU

(Sunčici Jergović)

poluspuštenim kapcima pogled je skrila

gledala je odraz sebe u svom ogledalu
ogledala se u njegovom oku

začuđena vidjela je istu sliku

Biljana Gajić

JESEN

nepripremljena našla se pred dilemom
suprotstaviti se ili prigrliti tu svoju jesen
sve njene boje
sve njene mrazeve
hirove
izmiriti ih
ne oboriti pogled pred neminovnim
učiniti je protivnicom ili saveznicom podnošljivom
voljenom

a jesen
neskrivena
vreba
bilježi sve
svaku toplu boju
svaku grešku

Biljana Gajić

ŽELJA

davno to bijaše kada je poželjela
da joj bude dato gledati
željela je baš sve okom dodirnuti

bi joj uslišeno

gledala je širom otvorenih očiju
poluspuštenih kapaka
budna
snena
snom zarobljena
danima gonjena

vidjela je što je za vidjeti
i što nije
sprženih očiju pitala je
koga za zaborav umoliti

Biljana Gajić

ONA (ili ja … sasvim svejedno)

dobro upakovanu lijenost
podastirala je novodolazećem vremenu
prosipajući lijene stihove
pred zbunjene poglede prolaznika
svikle na drugačije boje
uvjerene da znaju od čega je tkana

umivena kosim jesenjim zracima
smješila se
nudeći samo zrno sebe

njen smjeh polako
a nezadrživo
prerastao je u kikot

Biljana Gajić

TRAJEM I DIŠEM

(Vesni Konc Marjanović)

bez svojih izbora
nema me
ne postojim

gle čuda
trajem

uvijek
u magli
u cipelama
bosa
iza i ispred granica
ni sama
ni usamljena
sa svojim izborima

dišem

Biljana Gajić

U DRUŠTVU SA PREDVEČERJEM

predvečerje i ja
preko bijele hartije
gledamo se ko dva stara dugara
ko dva krvna neprijatelja
ko na njivi dva žeteoca o podnevu
ko dvoje ljubavnika

ni sjena tu ne može ništa

Biljana Gajić

ČUJ ME

(Planinki Nini Rajković)

čuješ li me
govorim ti ja
ona koja je davno naučila
koračati rame uz rame s vjetrovima
izvještila disharmoniju koraka

obuzdavam prezir
uperen ka tvojim ritmičnim zastajkivanjima

čuješ li me ti gluvonijemi
zalud slijepim očima moliš
da zastanem
da posustanem
neuko rasipaš vrele poglede
ti koji znaš samo dva naprijed jedan nazad

koračnica to je
za zabavu mojim vjetrovima

i više ništa

Biljana Gajić

AKO KRENEMO

ako te ne bude neke godine pete

ako ni tvoje ruke ne bude na mom struku

šta će se dešavati između dvije praznine

kazaću ti tajnu ništa biti neće

putem zamračenim ako krenem

iz svoje tame pitati nećeš

šta će se događati

ni koliko je zgusnut moj mrak

kad se skrši dan

onaj zlatni

krhotine kada pokrije bijela sjena

ostaviću ti noć u kojoj si prigrlio moju sebičnost

u kojoj sam se obračunavala sa romantikom

u koju su me bičevima tjerali

u kojoj smo shvatili da nismo od onih koji pitaju šta nas veže

u kojoj smo lagali da nismo lutalice

da ne jurišamo na vetrenjače

i te neke godine pete

kada krenemo svako u svoje samovanje

osvrnuti se nećemo da vidimo sike na zidu kako umiru

Biljana Gajić

NOĆ PO MJERI PJESNIKA I NJEN PJESNIK

noć po mjeri pjesnika podiže obrvu

pjesnik navuče osmjeh sa dva lica

oboje znaju

biće i lovci i lovine

progoniće jedno drugo

loviti i neuloviti

krv crnenocrnim bojiti

kožu parati

preklinjati i proklinjati

padati ustajati

preplitati i saplitati

kroz zube riječi cjediti

zvuke ponoćnih zvona dočekivati i ispraćati

krovove usnulog grada oskrnaviće

blaženim spavačima snove razbijaće

nad starim otrcanim ljubavima suze olako prosuće

noć po mejeri pjesnika i njen pjesnik

bogove i smrtike poistovjetiće

džepove isprazniti

riječima će životu sve račune namiriti

preplatiti

znati i ne znati

sve zaboravu oteti

Biljana Gajić

PITALI SU

pitali su je zašto vatre gasiš stopalima

zašto se ne sklanjaš pred tjeskobama u praskozorja kad se uruše

zašto rukavicu bacaš u lice zvjerovima

zašto ne prećutiš svoja nadanja

mnogi su je pitali

da li si pobijedila tugu

da li si svoje mane objelodanila iz objesti

da li ćeš otići ili ostati

da li daješ ili uzimaš

svi su je pitali gdje su ti stid i sram

gdje ti je smjernost

gdje ti je početak a gdje kraj

gdje sklapaš oči i odmaraš krila

pitaju

viču

zahtjevaju

kako si se usudila vjetru lice okrenuti

ko ti je dozvolio nezastajati

kako smiješ bez krinke svijetom hoditi

Biljana Gajić

ČETVRTA DIMENZIJA KAMENA

(kamen je kamen nemanja)

gordo nosiš nebesko ime nemanja

dok hodiš ruku pod ruku sa larom kroftnjenim bespućima

znaš li nemanja tajnu

koja se samo u kamenu krije

znaš li da samo kamen zna čovjeka

i ime mu

i lik mu

i koliko traje čovjek

koliko polučovjek

koliko nečovjek

znaš li nemanja da tvrđava stoji u čovjeku

i čovjek u tvrđavi od bijela kamena

znaš li da je kamen bijeli prag

i čuvarkuća

čovjekolik krajputaš

bogolik da je

da vrelo hladnim čini

da nije moj

nije tvoj

nije ni mal

nije ni tal nas grešnih smrtnika u bezvremenosti svojoj

koliko traje čovjek

koliko tvrđava

kako lako obitava kamen u četvrtoj dimenziji

a kako lara kroftova teško bitiše

u svojoj šareno oslikanoj dvodimenzionalnostiznaš li moj nemanja

Biljana Gajić

SPOZNAJA

iz sporog kretanja

oslikanog vrelinama

morala je iskoračiti

ruku pod ruku

sa svim svojim umjetničkim slobodama

prizvala je dva neobuzdana osmjeha

odjevena u odjeću pastelnih boja

i krenula

bez vozne karte

bez unaprijed sačinjenog plana

odbacila je sve trice i kučine

sve nepotrebnosti

(poput emocija)

želeći da pronađe samo mrvu razuma

i komadić logike

za koje je bila sigurna da ih je posjedovala

negdje nekada davno

sunčani horizont

ruksak na leđima

vrelina pod tabanima

sitna tuga u oku

dovoljno da

(sasvim namjerno)

kaleidoskop skrši zrak svjetla

da duga ustukne pred jarom

kao da pita zašto si krenula

ako ne tražiš bježiš li

a ona bezglasom kaza

bježim iz lošeg spasa

iz zemlje ratnika bez zakletve

ratara bez alata

teatara krcatih afanabetama

u kojoj lažu kada kažu da ljubav nije prognana

prazne ulice vrelih pustih gradova ostajale su ćutljive

zbunjene njenim pitanjima

njive su se bijesno korovile pred potpitanjima

šume su se u tišinu zaključavale prije nego je progovarala

konačno je prihvatila neizbježnost saznanja

da vrijeme dvosmjerno kola njenim venama

izobličavajući odgovore

Biljana Gajić

NEVAŽNA PJESMA

nikome nije bilo važno što se vrelina prelivala

po svim pukotinama žedne zemlje i tog jutra

neprimjećeno je promaklo

i to da me kao i svako jutro

doodirom grešnu porađaš u svom oku

i takvu novorođenu

modeliraš po svom naumu i htijenju

nikome nije važno ni to što mi je čudna prica

konačno rekla tajnu mog opstanka

i šapnula tačne koordinate nečega što opasno liči na raj

ovaj grad

savršena je pozornica za slijepe egzibicioniste

obuzete sobom

nezainteresovane za vrelinu u narastanju

dušo

bez tvog blagoslova

protjerala sam riječi ljubav i voljeti

u prašinu

u bakroreze

baš kao onda kada sam ti bez saglasnosti

oslikavala dan

razbijala san

na dlanove utiskivala strast

Biljana Gajić

ČUTI TIŠINU

(preživjeti je)

zadivljenim pogledima

pratile su je

logične nelogičnosti

postojene kao gardisti

neumoljivo nezaobilazne

a ona

nezainteresovana za sve izvan sebe

prizivala je rezonantne zvkuke svojih tišina

svih svojih noći

znajući da ide u neminovnost

da će pronaći to mjesto

u kojem se uvijek čuje samo tišina

izvadila je osmjeh iz džepa

i odlučila

danas će biti živa

Biljana Gajić

(onaj koji zna)

onaj si koji ne griješi

nikada

onaj si koji tačno zna kada

(i kako)

slatkim likerima da nazdravi gorkom životu

onaj si koji uvijek na pravom mjestu

(i u pravo vrijeme)

čašu gorkog likera podigne ušećerenoj stvarnosti

onaj si koji

(sebe se ne bojeći)

zna ruke raširiti

nagraditi

kazniti

prokleti

vrelinu vrelini sučelitiled vjetru u lice baciti

Biljana Gajić

DA LI JE POTREBNO

bila su to neka čudna nejasna

uvjeravanja u nesvrsishodnost voljenja

romantika strasima iskidana

i vrela iluzija hladne vatre

i postiđene riječi

i neizrečeno podrazumijevana kazna

voljeli se nismo

govorili smo

vilkali smo

nadvikivali se

vjerovali u laž

ugledala je pramen plavetnila iza ćoška

i upitala se

zašto dizati ruke da bi se dodirnulo nebo

Biljana Gajić

BESCILJ

(krenula je u bescilj

svjesno

namjerno

sa užitkom

znajući da je to potreba nasušna

znajući da se samo tako

tamo u bescilju

ne može izgubiti)

to jutro koje je obećavalo vrelo podne

ukrotila je vučicu u sebi

i krenula u šetnju praznim vrelim gradom

koračala je bulevarom tople čokolade

široko zaobilazeći ulicu beznađa

presjekla je trg nade

ne svraćajući u sivu ulicu

obišla je skver poraženih pobjednika

i tu iza ugla

sasvim nenadano

susrela je prve šetače

ruku pod ruku

lijenim koracima približavali su joj se

odjeveni u nedeljnu odoru

ironija i sarkazam

sasvim sretni

Biljana Gajić

‎

ODLAZAK

napuštam suluda vremena

sve ove dvodimenzionalne prostore

i sve one za koje za koje nisam postojala

u čijim očima nisam zastala

one čije nemire nisam obojila

u čije ruke nisam misao spustila

koji ne znaju riječ stradijai šta obitava ispod kore hrasta

i mirise divljih boja

koji bi da ukrote grive konja

koji poeziju čitaju očima

i ne znaju odgovor na pitanje

čime se mjeri postojanje

i ne znaju da je sjena u oku sunca

pravi odraz čovjeka

Biljana Gajić

ZAROBLJENA POGLEDOM VLASTITOG LOVCA U ŽITU

gušila se bez ikakvog opipljivog razloga

tog amorfnog popodneva

sasvim nenadano navedena

da uradi nešto

da krene

jer nikad nije bila zadovoljna odgovorima

uvijek je imala barem jedno "ali" negdje u džepu

nikad se nije žalila na sve i svašta

na bilo šta

zaobilazeći u širokom luku one koji se žale

jer takvi ne pitaju

takvi znaju sve odgovore

jer takvi govore jednosmjerno

jer takvi su žalovanje usavršili do surove perfekcije

željela je

gonjena vječno prisutnim pogledom

kojem nije znala porijeklo

(samo ga je osjećala i slutila)

da korača

da gleda ne osvrćući se

znajući da će i na sam nagovještaj osvrtanja

ostati

vječno zarobljena

pogledom svog vlastitog lovca u žitu

željela je da njemu

zbog koga je ostajala i kretala

pokloni samo šapat

ne sakrivaj se u momente u kojima gitara cijedi tužne tonove

jer lovac u žitu uporno vreba

Biljana Gajić

SASVIM SLUČAJNO NEVINE MISLI

ultimativno je zahtjevala

da joj niko

pa ni ti

ne uskraćuje vrijeme u kome je

predano tražila to mjesto

ubjeđujući sama sebe

da joj je davno obećano mjesto

na kome vode teku uzbrdo

uredno bilježeći svako novo traženje

svaki novi neuspjeh

svako usputno razočarenje

ne dozvoljavajući mu

da preraste okvire koje mu je namjenila

lijene riječi ispisivala je oštrim perom

ocrtavajući sliku traženja

jer ta vremena traženja

mukom mučno oslikavana

urešena bojama koje je voljela

ljubomorno je čuvala samo za sebe

do tog jutra kišama omeđenog

u kome su joj se sasvim neočekivano vratile

sve njene nezabilježene nevine misli

za koje je zaboravila

i kada

i kome

i zašto ih je poslala

zaboravila je adrese blijedih primalaca

suludo vjerujući da su sve te nevine misli bestjelesne

živeći u zabludi

sve do momenta u kome su se obrušile na nju

na neodređeno vrijeme prekidajući joj njena traženja

zatečena dozvolila je mislima nevinim

da je obuhvate šapatima

da je podsjete na miris lipe u cvatu okupane kišama

da joj kažu kako je zaboravljeno lako opstajati

i koliko je teško postojati

kako je krv uvijek crvena bez obzira na moguća nijansiranja

razvodnjavanja

kako vjetrovi i lede i griju

konačno je spoznala da samo te nevine misli

možda mogu

i tebi i njoj na lica okačiti prave osmjehe

olakšati traženja

Biljana Gajić

PROFESIONALNI ŠETAČI KROZ ŽIVOT

pjesnikinja upita
"Kako preživeti pesmu!"

bez velikih priprema
sa nešto ugušenih nada
obavezno obrvu izviti u visok luk
nonšalantno
(kao slučajno)

iz sebe izaći
(namjerno)
tačnije napustiti sebe

iz kofera istresti svježa sjećanja kao nepotrebna
nasamo piti kafu za dvoje
zaboraviti mirise presovanog cvijeća i mirisnih svijeća
koje dogorijevaju samo u paru
nipošto i nikada kupiti povratnu kartu
sa tišinama pakt sklopiti
osmjehom ga zapečatiti

i kada pitaju
(a pitaće često kurvini sinovi
pa i oni čije majke nisu kurve)
kako si
promrmljati
dobro sam
veoma veoma tiho
diskretnim osmjehom podcrtati rečeno
(samo u iznimno teškim slučajevima

prasnuti u grohotan smjeh)
na samom kraju naklon nonšalantan
podrazumijevan

eto
prosto
nepodnošljivo lako
svakako profesionalcima

Biljana Gajić

PREŽIVJETI NEPONOVLJIVU PREMIJERU

i onda teško zamisliva
lako izvodiva jednočinka
po starom isprobanom scenariju
sa nasilnim svršetkom
(nasilno odnosi se na način uzvođenja predmetne jednočinke
bez unaprijed prejudiciranog svršetka)

tema
sasvim svejedno
laka pjesma
teška poema
zar je važno
preduslov je neopisiva lakoća
u scenario ugrađenog
dobro uvježbanog pjesničarenja

na bini sasvim desno
krupnim slovima ispisano vrišti upozorenje
(kaligrafski svakako)
pažnja
pažnja
oni sačinjeni od po pola
neka se ne laktaju
u prve redove neka se ne guraju
jer pozornica je škripava
kulise lelujaju znaju da polete
a lako padaju
scenografija krajnje sumnjiva
umjesto ćoraka davno zagubljenih

koristimo pravu džebanu
(i sami znate
pirotehnika je luksuz ovog doba
pored gomilica baruta strateški lociranih na sve strane)
boja crvena od svega jeste samo ne od jagoda ili kečapa
u nedostatku uobičajene rekvizite koristimo kuhinjske noževe
sasvim slučajno dobro naoštrene
(jasno vam je
ta štednja)

ipak red je da vas upozorimo
ovo je sasvim ozbiljno pozorište
sa renomeom koji njegujemo iznad svega

tu je sasvim dovoljno crno bijelih boja
svaka suza je ko prava
potpuno nova
izglancana
amaterima i voajerima mjesta nema
niti će biti
za boga miloga
ipak je ovo dug uigravana premijera jednočinke
velikim slovima ispisanog naslova
"kako preživeti pesmu!"
i kao takva neponovljiva
propusti su neoprostivi
čak i sitni

zamislite na primjer
ključna scena
u punoj sali muk
dotična heroina zarivajući nož ispod trećeg rebra
sasvim neplanirano
dugo uvježbavanu tišinu oskrnavi vriskom
bila bi to (dozvolićete) jeftina hamletovska scena
neopjevana blamaža

ne dragi moji
izgovor ne smije biti običan oštar kuhinjski nož
zariven heroini pod rebro treće

na kraju improvizacija krajnje drska
(sasvim slučajno i sasvim neplanirano
na užas režisera)
pesmu je preživjela jedna žena....

neukusno
dozvolićete ….

Biljana Gajić

KO ZVJEZDA REPATICA

ko zvjezda repatica
ta žena
bila je samo trag u vremenu
nesvjesna ispraznosti svojih lutanja

ko mag sna
kao slutnja
bio je bezvremen
u njenim lutanjima

dodirnula mu je rame
i krenula
znajući da više ne putuje sama

konačno je shvatila
da će uvijek stići na cilj
vođena njegovim okom

Biljana Gajić

PUT APSOLUTNE GLADI

jezdila je
nezadrživo
GLAD
studiozno zaobilazeći
DOBA PROŽDIRANJA
jahala je pustim krajolikom
mahnito
suviše užurbana
(i gorda)
da bi se bavila prizemnim zelenilom
BEZ PROBIRLJIVOSTI
povremeno je
ne zastajkujući
čupala rijetke suve travke
zalivajući ih suvim mlijekom kaktusa
povremeno tonući u
VREMENA MALIH SMRTI
postajući tako
vječna
PUTUJUĆA GLAD
daleko za sobom ostavivši
SAMOUKE KROTITELJE GLADI
jureći u izvjesno
VELIKO HRANJENJE
glađu

Autori:
PLANINKA NINA RAJKOVIĆ
BILJANA GAJIĆ

PRSTI U CRNO UMOČENI

taj običan dan
prijetio je da preraste u neobičan
jedan od onih neopisivih
jer
nesviklo na iznenađenja
oko muškarca u prvi mah
registrovalo je samo čudne pokrete žene
koja se stapala sa svojom sjenom
vremenom postajući svjesno
tragičnosti zbivanja u vidokru
gui neizbježnosti predstojeće drame

pred tim doskoro blistavim okom muškarca
kretala se ona
žena koja se po navici
uporno utapala u sjenu

neuobičajeno sporim pokretima
naučenim negdje daleko
u nekom drugom vremenu
u nekom drugom životu
kao da to nije ona
kao da je tuđe sjene sjena
i takva nepodnošljivo nepoznata
oblačila je tamu

nije to bilo obično crnilo
ni mala crna haljina

jer ta haljina crno tkana
nije bila ni elegantna

bila je to haljina bez šarma
od mraka koji je čino nedodirivom
koji ga je plašio
ali i mamio
izazivao
nagoneći mu čula u gallop
pred tom haljinom misao je utapao u prazan prostor
tjerajući ga u nelogičnu nedosljednost
tjerajući ga na odluke koje nisu začete u kori mozga
koje su mu lomile kičmu
čineći njegove prste razigranim
i konačno
uprkos narastajućem strahu
dozvolio je zadnjim stegame da popuste
zavukavši prste u to neobično crno
najprije oprezno i stidljivo
pa znatiželjno
pa drsko
najzad je tu tamu obuhvatio krikom osvajača
ubjeđenog da je pobjeda konačna
da mu ne može
niti smije izmaći
jer predodređena je onog davnog dana
u kome je naramenicu njene crne haljine
ukrasio cvijetom zaboravljene boje
učinivši je svojom

sladosrsno se cereći najavio je tren
u kome će svom silinom navaliti na njen mrak
pocijepati ga
prahom ga načiniti
protjerati ga iz vidokruga
moleći
rušeći
voleći
griješeći

ne slureći da taj njen mrak
zrno svjetla čuva
i od nje same

otvorio je vrata
dvostrukog pakla
dvostrukog raja
zar je važno

kišilo je negdje vani
uobičajeno za ovo doba godine
kalendar se rugao nejakom suncu
uobičajeno ....

Biljana Gajić

KOLAŽ U DVANAEST SLIČICA

gdje si bio dušo

u onim vremenima

kada sam za rukav vukla slučajne prolaznike

i tražila da mi kažu da li se sunce i mjesec

uvijek poljube u prolazu

da li su prljave ruke oslikavale katedrale

može li se žutom parom bačenom na ikonu kupiti spokoj

kada sam tražila od zbilje bolje mjesto

kada sam čekajući te

zatvorenih očiju tvoj lik iscrtavala na mokrom pijesku

nova su vremena

u kojima biram velike zablude umjesto štita

kao nadu pred najezdom hordi malih duša

baš kao danas

dok mi rukama kršiš struk

dlanom mi rastačeš misao

nezabrinut što je vani sivo

što kiši

što majku prizivam

što klečim pred slikom oca

što se otimam tužnom osmjehu

što bih plesala tango

dok brišem granicu između smislenog i besmisla

moleći za samo još jedan dodir

da li si i ti kao što sam ja

skamenjen isčekivao korake nekog neznanog

a sanjanog

korake koji najavljuju kiše

koji obznanjuju sunce

koje ponoć ne plaši

poslije kojih sam te prigrlila

poslije kojih si ruku spustio na moje bedro

i tako oslonjen

vrijeme zaustavio

stao

i ostao

dok tonem u proljeće

koje bi moglo biti oslikano jesenjim sumaglicama

dok bosim stopalima gazim prve trave

zaustavljam vrijeme

protjerujem velika pitanja

koja su se i sama unaprijed odrekla istine

pred jednim dodirom dovoljno nježnim da me prepolovi

dovoljno čvrstim da me učini cijelom

nezavisni smo mi od ljudi dušo

od vremenskih prilika

vremenu se smijemo pred olujama

pred nepodnošljivo monotonim žegama

mi koji dušom branimo kap kiše

mrvu sunca

silinu vjetrova prikrivenih jastukom

raspirivanih jezicima koji palacaju slanom kožom

to mi je postalo kristalno jasno onog jutra

kada si mi poklonio sivu pticu koja ćuti sva pjevanja

koju si sakrio u moja njedra naredivši joj da me čuva od svega

pa i od loših stihova

pohotom uklanjamo užase

pred grofom od agresivnog mraka

onim dobro nam znanim stalnim pratiocem

koji odavno ne krije koji svoju purpurnu krinku

koji se servilnim osmjehom prikrivajući podruguje

dok mi ne cvileći

stojimo na kapiji odavno izgubljenog svemira

kojem smo namjenili ulogu čuvara boja

onoga koji slušajući te iste boje

svijet čini podnošljivim mjestom

barem na momenat

koji utopističku misao da postojimo "mi"

drži živom i tu utopiju pretvara u neophodan komadić raja

jer

oni smo koji svakog bogovetnog dana koljena deru

laktovima rebra naprsla čuvaju

prihvatajući svakoliki bol u njegovom začetku

zanemarujući ga

svodeći ga na pravu mjeru

čineći taj bol bezvrijednim

uprkos stalnim nastojanjima zloduha

koji bi da gase svjetla na pozornici od suve čamovine

kojom koraci tupo najavljuju odlaske

koji bi bulevarima oteli zelene krošnje

koji bi da ukinu zakone biblijske

koji teže prosječnom sivilu

kao obaveznom i konačnom izboru

a ko smo "mi"

kada nas upitaju

znaćemo reći

braniti i odbraniti postojanje svoje

onaj si koji ne želi da mu budem nevina draga

ona sam koja ne uklanja ni njedra ni bedra

svikla na žigosanja

pred slatkorječivim kanibalima

oni smo koji priznaju da im je neudobno

unutar ovog svijeta

koji ga ne prihvataju

niti žele tako tijesnog

jer

oni smo koji znamo da svaka para ima i svoje naličje

koji smo ratove gledali iznutra širom otvorenih očiju

znamo krv kakve je boje

kakav je miris polusrušenih zidova bez krovova

kakvom brzinom bršljani osvajaju kućne pragove

koliko vrijedi samo jedna suza djeteta

da su godine kratke a dugi dani

da su užasi prolazni

da iza njih ostaju samo noćne more

po nekad praćene bezglasnim vriskom

u gluva doba noći punog mjeseca

10.

oni smo koji misao obučenu u samo jednu emociju

čuvaju na oštrici noža

i oštrim nožem brane

sakrivajući je pred gluvim vremenima

život životom štiteći tamo na kapiji izvan svijeta

11.

probudi se dušo

vrijeme je da zakoračiš u gorsko oko

da zaboraviš snove u kojima nema andaluzijskih tuga

ni sibirskih vjetrova i saharskih žega

u kojima su amazonske vode presušile

u kojima se bakšiš ostavlja prodavcima magle

vrijeme je dušo okvire da pocijepamo

sa zidova poskidamo slike samoprozvanih voždova

iz svog dvorišta da prognamo bolesne umove

pravi je čas da se podsmjehnemo frojdovskim teorijama

da ih analiziramo

rasčlanimo

i konačno utvrdimo da tunel je tunel

nije obavezno i simbol falusa

jer oboje znamo

taj slavni sigmundov tunel običan je međuprostor

između svakog početka i svakog kraja

svakako

savršen za prvi korak

za negdje u nova bespuća

12.

dušo

jedno drugom smo omča oko vrata

plima i oseka

nagrada i kazna

pučina i luka

horizont i kugla oko noge lancima vezana

kapetan i njegova lađa

i sve to nepodnošljivo lako trpimo

vjeruj mi dušo

malo je potrebno

počinje malim iskorakom iz ovog svijeta

u prvi beskompromis

ne brini

sve to je obična mala prijeko potrebna utopija

Biljana Gajić

JUTRO U ŽUTOJ SPAVAĆICI

tog neobičnog jutra

poslije neobične noći

bila sam kamikaza

sa runolistom na naramenici žute spavaćice

bio si voljni saučesnik tog egzibicionističkog performansa

(kostim nepriličan ozbiljnosti situacije)

to je juto istine koja ništa ne rješava

ne objašnjava

ni kiša

ni jaka kafa

tog jutra nisu uspjele saprati svjest

o apsurdnosti tvoje odluke

da mi unaprjed bezrezervno vjeruješ

žene bi ubijale za mrvu povjerenja

znam

ali ne i ja

po cijenu da svoju ženstvenost izvrgnem ruglu

kako sam samo bila ponosna kada si mi

lukavo podario pregrš povjerenja

i kako naivna ne shvatajući dubinu svoje zablude

ne shvativši da je to povjerenje koje si mi spustio u krilo

zamka koju sam objeručke prigrlila

ne shvativši težinu okova koje sam

tako poklonjene mi ljubila ‎

govorio si da ćeš me voditi ulicama

kojima mogu koračati samo hrabri

oni koji su upoznali svoje zlo

koji su ga prezreli i suprotstavili ga tuđim crnilima

dozvolili mu da sagori

i takvi prokazani i obilježeni

koračaju šutljivim alejama u predgrađima

onaj si koji govori

koji daruje riječi dok ćutim

ovaj put širom otvorenih očiju iz kojih cjedim zelenilo

razlog mi daj

da odem da ostanem

bilo kakav osim bezgraničnog povjerenja

zanemariću osmjehe rizika odlaska

rizika ostanka

jer sve ima svoju cijenu u bescjenju

mogla bih i da odem i da ostanem

da krenem bez žaljenja

ostavljajući ti nekoliko sitnica

to žaljeljenje umjesto podsjetnika dnevnih obaveza

neprolazna pitanja u sukobu sa tačnim odgovorima

i sjećanje na opasno zavodljivu slobodu

odnoseći samo žutu spavaćicu

sa runolistom na naramenici i mirisom tebe

ovog jutra koje smo nazvali jutrom istina

zamisli sljedeći scenario

tamo u nekom nezanimljivom gradu

zanimljivog i teško pamtljivog imena

srešćemo se ponovo kao i uvijek

onako kako smo se susretali u prošlim životima

u svim vremenima

jer tako je zapisano koliko god da se opiremo

neizbježno je

prepoznaćeš me po vrelini koja obavija moj pupak

prepoznaću te po zbunjenom osmjehu

čije korijene nećeš vezivati za doživljeno

moj korak biće uvježbano nehajan

tvoj pogled će biti uvježbano slučajan

i krenuće riječi

najprije one sačuvane za prvi sukob očiju

(uz ledeni čaj

jer u svim nezanimljivim gradovima

teško pamtljivih imena i očajnih monsuna

ledeni čaj je uvijek pitanje života ili smrti)

nipošto nećemo priznati da su nam bliske te prve riječi

bojene mirisom egzotičnog čaja nasumice bačene na sto

da smo ih uvježbavali u svim našim samoćama i očajima

da im znamo miris i ukus

da vode nekom novom jutru istine

obučenom u dragu spavaćicu žute boje

sa runolistom na naramenici

i povjerenju bačenom mi u krilo

koje me kao sidro vezuje uz tvoju sjenu

u kome ću biti kamikaza

u kome ćeš biti voljni saučesnik starog performansa

sa kulisama blago osvježenih boja

Biljana Gajić

VREMENA LEDA

pitala ga je

šta je pametno raditi u nevremena

šta uopšte raditi u momentu

u kome ledenice s krovova pucaju pred šapatom

šta činiti kada je sunce prognano

kada se mraz lijenim osmijehom neumoljivo zavlači pod skute

kada je i bijeg osujećen u svom prapočetku

(pitala ga je ona mnogo toga

i sasvim slučajno glas joj je bio leden

i sasvim slučajno njegovo ćutanje se smrzlo

i takvo smrznuto

opipljivo

valjalo se između njih

grleći svako njeno pitanje i prije nego je izgovoreno

bila su to takva doba

za takav glas

za takva ćutanja

znali su oboje)

pitala ga je

sjećam se

i šta se dešava kada se mora krenuti i neokrenuti

jer pogled preko ramena mogao bi i da zaboli

na laž da natjera

pitala je da li se specifična težina ljudskosti

mjeri širinom osmjeha

pokretom

bježanjem

ili traganjem

ili je to obična izanđala davno ispričana priča

(zrno nečega iz zemlje izraslog

u mene uraslog

vjerujem danom rođenja

nagnalo me tada

da sva njena njemu upućena pitanja

i sve njegove odgovore koje nije izustio

upamtim

i sačuvam za doba u kojima neću prepoznavati tvoj miris

u kojima ću biti suviše umorna

da bih se bavila stanjem tvoje duše

u kojima ćeš biti ko vrijeme bremenito kišama

kojima je led i odrednica i sudbina)

ne brini dušo

samo pokušavam odgnati dosadu

dok mraz lijeno obavija ovaj sporohodan dan

ipak prisjetih se

u njenim pitanjima ljubav nije spomenuta

ni u njegovom ćutanju

Biljana Gajić

SITNE GRADSKE SKICE

Skica prva

u gradu danas sretoh

čovjeka i psa

(i lanac između)

divan crni labrador

smiješio se

neobrijan zadrigao čovjek

režao je

čovjek me upita

(režeći)

dopada li ti se moj pas

svakako

bolji je čovjek od tebe

odgovorih

nastavili smo svako svojim putem

lancem vezani loš primjerak jedne

i sjajan primjerak druge vrste

slika

crnobijela

jasna uprkos smogu

osmjehnuta životinja sjajne crne dlake

i agresivno nepodnošljiva sjena nalik čovjeku

izugubiše se u gradskom sivilu

krenuh u pospanost

znam

probudiću se umorna

Biljana Gajić

TRAKTAT O KAJANJU

ponovo i uporno je pokušavala

da se prisjeti načina i puteva koji vode vremenima

nepodnošljivo lakog voljenja

kao i uvijek to je izgledalo lako

kao i uvijek raskršća nisu bila zahtjevna

činilo joj se

bila je tu samo jedna smislena potreba

dva sna i jedna sjena

pod jastukom mandragora

nesmislena potvrda dva naslućena kajanja

nalik na ona iz doba u kojima je grijeh za nagradu proglasila

u kojima je dodirom svjetla palio

pogledom gasio

nezabrinut po njoj se poput mladog mlijeka prelivao

dok je vrijeme činilo ono što mu je činiti

samo lagano proticati

i poricati

i njih spletene u gluvoj noći

dok osluškuju i reda radi čekaju

onog neznanog

sa prvim kamenom u ruci skrivenim

da se kajem

šaputala je

i pokajem

u kap kiše da se skrijem

klečeći oprost da molim

i izmolim

sa sebe

za tebe

za nas

morala bih da kajući se okajem sva stara kajanja

i morala bih da zastanem zapitana

da li sam iskreno neiskrena

ili neiskreno iskrena pred tim nametnutim kajanjima

anđele sanjati morala bih

pored plavih vatri kako krila tetoviraju maglama

i sanjati u liriku pretočeno beskrajno a nepotrebno vrijeme

sanjati da si vidio i okusio moj san

da si ga uhvatio

orobio i zarobio

da ga razumiješ

da si me u tom mom snu razobličio

i probudio

i takvoj budnoj

razlog za neželjeno kajanje nametnuo

lažu te dušo svi koji ti kažu

da je ljubav bezuslovna

sve da joj je dozvoljeno

da ponos je nepotreban balast

da čast joj je nije međa

lažu te i oni koji strast eteričnom nazivaju

boga u pomoć prizivaju

iza skuta mu se sakrivaju

jer ljubav moja nekajanjem je okovana

i takva je

uspravna

uvijek nasuprot ljudi

zvjerinja i vjetrova

naspram međa

i nema tu ničega od tvari

od svijeta

od glasa

od ljudi

tek dva para krila

dva zrna duše ponad svega

sasvim izvan vremena

od svih boja sačinjena

od crnila preko sivila

od duginih treptaja

do led bjelina

do vatri

i sve je tu

osim kajanja

Biljana Gajić

IZ UGLA U KOME ISTINE NE POSTOJE

iz ugla u kome istine ne postoje

u kome samo po neka paradigma obitava

iz koga su laži odavno protjerane

možda je davno trebalo da vrisnem

preklinjem i proklinjem

skverove da zaobiđem

u rukavce ne zalazim

možda bi lakše bilo

možda je trebalo da me prezreš

da me obezvrijediš

riječ ljubav

(pa i pomisao na nju)

da obezvrijediš

blud i strast da stopiš

pakao i raj da poistovjetiš

i da mi tako ogoljenoj prazninu ponudiš

jer

mi nedonoščad ovog jeftinog novog doba

satkani po modelu neizostavne čežnje

učeni da je plakanje luksuz vrijedan i žezla i krune

mi neprilagođeni novim istinama

mi stjerani u kut

prisiljeni da nismo od ovog svijeta

znamo da je svaki nabor duše puka početnička greška

da su nemiri nepotrebni tereti

sa uživanjem griješimo uvijek nanovo

i greške svoje ljubimo

mazohistički

a oni

sveprisutni novoljudi

ne znaju oni ništa o zbilji

jer ovo je samo jedna neobična priča

o običnosti suludog doba

samo nama smislena potreba

jer kome je uopšte važno postoji li granica

između jave i nedosanjanih snova

kako to izgleda kada se pogled otkine

nekontrolisano

i ko đule

ko nož

krene u susret ti

i nikome nije važno da li ćeš se skloniti

ili zastati

pred njim zlo ukloniti

baš kao što sam u davnoj pjesmi stihovala

da li ćeš htjeti taj otkinuti pogled prigrliti

s vremena na vrijeme

da li ćeš u njemu biti sretniji

zaštićen zagrljajem bajatih istinana

čuvan nožpogledom

kome je važno što te istine mogu i da se vole

da razaraju

da tvore

da unište

kome je važno što su i samoobmana

samoodbrana

samoizrečena kazna

skrovište

jer gledanje je zanat koji se uči

jer otkinuti pogled je suvišan luksuz

jer kiše padaju i cijede se sa obrva

jer pred tim pogledmo nema odbrane ni iza ponoći

jer tamo nema ničega

samo poljubac okamenjen

skrajnut negdje između jutra i sutra u škripac vremena

i tako javi nepredat

snu skriven čami i zla vremena vreba

svaku glad da napoji

pa i onu za koju kažu da je nema

da je ne smije i ne može biti

oni koji misle i kažu da znaju san i javu

dok m i ćutimo osmjeh

i poljubac u kamenu čuvamo

sigurni da je tu i ono čega nema

prividno lako trpimo i nagradu i kaznu

u sitosti

u gladi

u vremenu

izvan svakog vremena

Biljana Gajić

IGRA

trebalo je da znaš

da nisu ista sva moja ćutanja

da je svaka od mojih tišina

različitom bojom zidana

trebalo je da znam

da svaki puta ponovo i drugačije

neke tajne riječi

sakrivaš na različita tajna mjesta

trebalo je da znamo

da nisu iste sve slagalice

jer da jesu deca bi davno zaboravila kako se igra

jer da jesu naučili bismo tajnu svih tišina

i blagorodno zaronili u dosadu

Biljana Gajić

BUJICA

ne bojim se odavno

i od tada znam

da se više nikada neću plašiti

tih oticanja

kao onomad

u vremenu prije prvih sjećanja

kada je prvi puta iz mene potekla

i istekla ta kap

za kojom sa plakala ne pitajući

ni zašto otiče

ni od čega je tvorena

ni kuda je krenula

ni kome je namjenjena

ni šta joj je sudbina

i plakala sam tada dugo

do prve naredne kapi

koja ponovo poteče

pa ponovo

pa opet

i koja nezustavljivo teče

i prestadoh plakati

dok kapi nezaustavljivo oticaše

što su više oticaše

gle čuda

sve više naviraše

potokom postajaše

rijekom moru hrliše

nepresušiše

bez straha

bez srama

iako naprsla je brana

uprkos bujici što prijeti

uprkos svim budućim poplavama

raširenih ruku stojim

bez zrna straha

bez mrve straha

tim kapima čuvana

prokleta i blagoslovena

smirena

i moru predana

Biljana Gajić

PREVEROVEROVSKA VREMENA

bila prava zima

ona sa puno snijega

sa dovoljno leda

ona koja se osmjehuje sa novogodišnjih čestitki

ona u kojoj se vole pomiješani mirisi čaja sa rumom i kuvanih vina

ona koju djeca cijelu godinu nestrpljivo čekaju

pričao joj je

o putevima koji nikuda ne vode

ubjedljivo

nadmoćno

smijala se

baveći se (djelimično) njegovom ubjedljivošću

i (sasvim ozbiljno) glasom popucalim od žestokog duvana

govorila mu je

da je ta njegova neobična intonacija

samo njena

i da će je sačuvati u albumu umjesto zajedničke fotografije

ako se usudi jednom da ode

putevima koji nikuda ne vode

a o kojima ona ne želi ništa znati

govorio joj je nepovezane gluposti

poput one o ženi koja je svako jutro

bez obzira na kišu

na snijeg

na vreline

šetala parkom praćena parom kraljevskih pekinezera

pričajući im bajke

dok je ispod oka je posmatrao pogledom

dovoljno užarenim da otopi sve glečere svijeta

da sprži do kosti

da se zarije u srž njene ženskosti sačuvane samo za takve momente

u kojima je na očigled svih

manirom pohotnog perverznjaka

taj isti pogled najprije spuštao na njene gležnjeve čineći ih pihtijastim

pa ga puštao da se lakoprstim pokretima penje ka koljenima

obuhvativši joj čeličnim stiskom bedra

zaustavljajući joj dah

otimajući joj pravo na otpor

ubijajući u njoj svaku misao i prije začetka

i tako ubijenu tu istu njenu misao tjerao je u galop

uživajući u njenoj zagrcnutosti

a ona

prosipala je bujice riječi

pokušavajući da zaštiti zrno preostalog dostojanstva

bezuspješno pokušavajući da zauzda narastajuću

gotovo opipljivu strast

govorila mu je kako je neoprostiv grijeh

što je saga o forsajtima snimana u crno-bijeloj tehnici

kako se siroti džon gosvordi u grobu prevrće do srži ponižen …

sve uzalud

bilo je to tamo

u kumanovskoj ulici

u staroj kafani u kojoj je sve počinjalo i završavalo

(sasvim je svejedno koji je to bio grad

jer svi gradovi u kojima se lijeno proteže kumanovska ulica

nepodnošljivo su nalik jedan drugome)

ponad zamamnih mirisa moka kafe krštene sa par kapi ruma

nije joj bilo važno što je ta čudna zima

režala svom svojom silinom tamo malo prije početka novog milenijuma

što je žvakala sivila opominjući gluve

nije joj bilo važno ni što su generali oštri krive sablje

prigušujući tim zveketom najavu topovskih salvi

namjerni da sva ovozemaljska zla

utkaju u jednu tačku na mapi svijeta

drugima krajnje nevažnu

ni što je vani sve mirisalo na rat

posmatrala ga je pogledom u kome su se krili nerođeni sinovi

pod njegovim pogledom u kome se čuo kikot nerođenih kćeri

obgrljena i ušuškana u samo njoj datu promuklost

bila je tako živa kao nikada prije

tako topla

spora i mazna

prosto je uživala u vrelini mirisa moka kafe

ne želeći da se bavi nadiranjima preverovskih slutnji

obećavala mu je sve

pa i nemoguće

kao na primjer da će uvijek ispisivati samo romantične stihove

samo njemu

nesvjesna veličine izrečene laži

nesvjesna da će mnogo kasnije namjerno zaboraviti

i lik i odoru te nadolazeće nove godine

kojoj je u jednom trenutku neopravdane rasipnosti dozvolila

da kumanovskom ulicom vija i rastjeruje prve rumene pijance

i posljednje blijede domaćice koje pogrbljene stenjahu

pod zembiljima krcatim đakonijama kupljenim u zadnji čas

a tako neophodnim za prazničku trpezu

mramorni lik te devedestdruge godine

nevrijedne pamćenja

prije svog rođenja ugušene budućim

dugo i studiozno planiranim razaranjima

nije joj bio interesantan

pod ironičnim pogledom sjeni koja je neodoljivo sličila preveru

obljubljena samo raspuklim glasom

tonula je u njegovu promuklost

ne pitajući gdje je dno

a vrijeme je teklo

po nekada brzo

po nekada sporo

dani su preskakali noći

noći su okivale dane

decenije su gutale godine

gušile ih sabijajući ih u tren

oduzimajući im svaki značaj

ostavljajući joj pravo na samo nekoliko sjećanja

sjećanje na zgarišta umivana jutarnjim plotunima

sjećanje na miris moka kafe krštene sa par kapi ruma

sjećanje na njegov odlazak putem koji ne vodi nikuda

te godine surovog lica i kao takve nevrijedne pamćenja

sjećanje na promukao glas koji je poznavao sve njene tajne

tajnu zagrljaja

tajnu strasti

tajnu ćutanja

……

posmatrala je protok vremena

ne razumjevajući ga

ne pokušavajući da ga zaustavi

ni da uhvati i sačuva barem jedan jedini tren

niti da sazna odakle dolazi ni kuda ide svo to jalovo vrijeme

prever joj je bio sasvim dovoljan

povremeno ga je nosila pod rukom

raskupusanog

kao amulet

kao sklonište

kao potreba nasušna u vremenima gladi

kao saputnik u bijegu

ta sveprisutna preverovska sjena

odavno joj se ne podsmjehuje

samo je povremeno obgrli

i podsjeti na laž izrečenu zaboravljene godine

kada je obećala da će uvijek pisati samo romantične stihove

samo njemu

konačno je natjeravši da povjeruje

u postojanje puteva koji nikuda ne vode

Biljana Gajić

UOČI PRAZNIKA

prekuvana rakija

umjesto smrznutih magli

bulevar obavija

talijanska štikla kaldrmom zveči

lokalna metla posljednje lišće razgoni

patriote kupuju domaće

(po nekad i to se desi)

kinezi trljaju promrzle šake

pink leksika

ulični amfiteatar

napušteno kuče veselo zavija

vrhunski teatar

okovana sazvježđa

utamničena rosa

u tri četiri kvadrata

satjerana misao nesputana

dobro zakrčunata

od čipke satkana

postiđena silovana ljepota

dušebrižnici jašu nezbunjeno

frontalno

vesela svjetla grada

dvojka do dvojke

protjerani valceri

tango nestao bestraga

po neka sevdalinka

iza prvog ugla dva dobro poznata loša

prebijaju nekog nepoznatog miloša

nezbunjeni prolaznici poglede ne skreću

uobičajena folklorna skica

u raskoraku nekoliko repera bez kasetofona

obavezna reklama između dva spota

djed mraz u ulozi trapavog provalnika

i tri obavezna irvasa

(svaki sa neizostavnom kajlom oko vrata

gdje su preostala četiri

nije ni važno)

strateški raspoređena pročelja

umivenih i dobro osvjetljenih fasada

predpraznička poetika

sačuvano zrno cinizma

izvorna patetika

ili

dobro našminkana svakodnevica

od nekud dopire metalni glas

odsutan sam

ovo je govorna pošta

poruku ostavite poslije zvučnog signala....

sretni nam praznici

naredna godina

sasvim izvjesno

biće i sretnija i bolja

tako ljudi govore

piše i u novinama

uoči nove godine obećaću

da plakaću sutra

Biljana Gajić

SLUTNJA MANJIH SIVILA

večeri te u kojoj su pred ogledalom orgijale dileme

slučajni prolaznik na leđima je nosio svoj mali krst

teško stenjući

ali

govoreći o njemu veselo

sa čudno neshvatljivim uživanjem

upitala ga je

zašto ne spusti taj samo svoj mali krst

i ne ubije nemoć

ne zastajkujući

ostavio joj je samo jedan zaprepašten pogled

i produžio

odnoseći po džepovima rasutu svoju tišinu

i na leđima mutnu sliku malog čovjeka

svjesna da slučajnosti ne postoje

sasvim namjerno

tačno na crti koja cijepa javu

okupila je sve svoje krhke noći i mrke dane

konačno spremna da pred njih postavi prava pitanja

bio je tu i on

sasvim slučajan

neminovan kao muk pred oluju

kao požar poslije groma

kao snaga u slabosti

kao sve što je trebalo a nije

tačno u (za njega) određenom času

u momentu kada je naizmjenično u ogledalu vidjela

jednu od dvije krajnosti

sebe u stvarnosti koju je željela

i sebe koju nije htjela u neželjenoj javi

pruživši ruku sveprisutni muškarac

okrznuvši je svojom sjenom

sasvim lako joj je pokazao mjetnosti

posmatranja sredine jasne stvarnosti

onakve kakva i jeste

i kako joj se podsmjehnuti

sa ljubavlju

sluti li manja sivila

dok tako naslonjena na sveprisutnost svog muškarca

posmatra leđa neznanca

koji odnosi svoj mali krst i jasnu sliku malog čovjeka

Biljana Gajić

JEDAN OBIČAN UMIRUĆI DAN

u mojoj poeziji ne postoji smrt

to ti je poznato

osim ritmičnih umiranja dana

dobro je da je tako

jer svaki od tih dana na izdisaju

raznolike misli natjeruje u galop

priziva neka poznata lica

baš kao sada kada je ovaj umirući dan prizvao antonija

i taj antonije

kao da je važno koliko je zemalja pokorio

koliko je žitnica opustošio u slavu rima

noćas će u ovom gradu koji tvrdi da je satkan od tajni

konačno postati precizno utvrđeno

da je antonijeva jedina stvarna istoriska vrijednost

u tome što je obljubio kleopatru

a što mu je ona svojom kraljevskom milošću dozvolila

i što mu je tako obljubljena pružila zapešća da joj namakne zlatne okove

ispod slavoluka

neoprostiv je naš izostanak sa spektakularne proslave

upriličene od strane poraženog egipta u pobjedničkom rimu

iako to i nema neke čvrste veze sa izgubljenim pamćenjima ovog grada

koja se meškolje negdje u predgrađima

čelom zaranjajući u krilo umirućeg dana

potajno se baveći tajnama žutog svjetla i mrkih sjena plinskih lampi

nekolicinom izgubljenih nevinosti

jednim mrakom petsto godina dugačkim

i nekim nevažnim ćutanjima

ne obazirući se na nova doba

ni na istoriski prokazane švalerčine poput antonija

a i zašto bi kada je svim pamćenjima

(a sva su

od kleopartre do tajni ovog dana na izdisaju

imala svoj neki decembar)

interesantnije posmatrati pojave poput one koju nazvaše globalizacija

jednu dugosanjanu ograničenu perestrojku a koja je

kao i svako prerano (ili prekasno) rođeno čedo

sklona gušenju poslije prvog udisaja čistog zraka

i sve to nema nikakve veze sa ozonskim rupama

sa (od kleopatre i istorije) zloupotrebljenim antonijem

ni sa presovanom ružom

ni sa crnim hronikama

ni sa bukom umirućeg dana

ni sa tajnama iz predgrađa

ni sa mojom potrebom da ruke sakrijem ispod tvoje košulje

da ih zgrijem

dok se fotografija buduće sreće okačena o klimav esker

lijeno klati ispraćajući još jedan umirući dan

Biljana Gajić

DECEMBAR BEZ KAPUTA

kaputi lijeno gradom marširaju

ovog decembarskog proljeća

jugom obojenog

sa rijetkim naznakama gradskih sivila

kaput na ženi

sako na muškarcu

decembar bez kaputa

bez leda

bez snijega

decembar sunčanih ulica

na crnom granitu ispisujući epitaf

(nikada prežaljenom ocu

ucviljena supruga anđelija

ožalošćeni sin milan i kćerke marija i ana)

kamenorezac zvižduće neke prepoznatljivo lake note

obavijen mirisom svježe pečenog hljeba

decembar je

Biljana Gajić

HVALA TI DUŠO ZA VRAĆEN POGLED

zatvaranje očiju davno izučena vještina

koju sam negdje uz put izgubila

sad bih se po nekad rado njome sakrila

ponavljanja su mi neodoljiva

to znaš

razmišljam da napravim lirsko ljubavnu koračnicu

priznaćeš izazovno bi bilo koračati iza urlika pokretača

ispod zastave sa barikada

"pitalica" ime joj dati

i u ritmu truba i bubnjeva

naučiti kako se sa krikom pravilno postupa

znao je stari poeta i više nego što to mislimo

i više od onoga što je prećutao

i sada osmjehujući se posmatra

bezoblično beskrajna traganja pjesnika

mojih savremenika

i moja

tako neizvjesna

te poete

moji savremenici

nekolicinu uspravljenih poznajem

na takve pomislim povremeno

dobri su dobri sagovornici

uglavnom znaju pjesmu nasloviti

i u nju se skloniti

pred ruljom se bez klečanja i poklonjenja ukloniti

i oni moji savremenici

reći će svi do jednoga

u pjesmi ovoj ljubavi mjesta nema

jer takva su vremena

jer ljubav je izlizana i odavno lirski potrošena tema

u istom smo dušo čabru

nadobudne barabe na svakom ćošku pobjeđuju

šibicare

dok mi život arčimo nemilosrdno

neopjevane gluposti trpimo

uglavnom

i ko nam je kriv

ipak je to samo surovo prizemna poezija

jednog trena

jednog dana

jednog vremena

tačno onakva kakva i treba

gola

i da ti priznam dušo

volim čiste materije

ali ne poričem

u koktelima ima nečega

smjese su neke krajnje zapaljive

sluzavo slatke

glatke

nagoniš me da se zamislim i upitam

da li je dobro kada preljeva

a znaš

alava sam vazda bila

i brzopleta

nepodnošljiva u vremenima mijena

među zlodusima

i takva nasuprot ti

a ukopana

esencija smo mi dušo svih traženja

a i šta bismo sa nađenim

mi očiju gladnih

čak i kada bismo pronašli sanjana savršenstva

znam da brzo bi nam dosadila

izazov traženja je ipak naša prava mjera

i putokaz

i sudbina

da galamimo

vrištimo

urličemo

na zvijezde da lajemo

boga da zapitkujemo

da ga ljutimo

talog

kiše neka spiraju

to im je i onako uobičajen posao

hvala ti dušo za vraćeni pogled

uzvraćam čokoladnim poljupcem

onim mljackavo širokim

što klizi niz bradu

i u novo pitanje

postoji li postojanje izvan krika

ili je to samo tavorenje

Biljana Gajić

IMPERATIVNI PRISTUP POETICI I ROLANJE NA PRVOM SNIJEGU

(okruglo pa na ćoše)

interaktivna supermacija sublimisanih graničnih

empirijski nedokazivih stanja svijesti

svake individue posaosob

introspekcija je jedino rješenje

na putu dokazivanja

ali i opovrgavanja

pa idemo ponovo

introspekcija sublimisanih stanja svijesti

kao empirijska nedokazivost

opovrgava interaktivnu supermaciju

svake individue ponaosob

na putu dokazivanja

jedino rješenje je empirijski pristup

a može i ovako

interaktivna introspekcija svake individue ponaosob

opovrgava sublimisanost introspekcije

a stanje svijesti na putu dokazivanja

i opovrgavanja jedino je rješenje

nasuprot empirijskoj dokazivosti

zaroniti imperativno u novotalase poezije

ili se vratiti klasicima

sasvim uzgredno razmišljanje

dok snijeg cjelac škripi pod nogama

pod toplim pogledom iskrom obojenim

dlanova spuštenih

u namjeri da se dohvati nebo

Biljana Gajić

KAO KAKAO

(pjesma pozajmljenog naslova)

koliko me ima u tebi

koliko te ima u meni

koliko žene ima u meni

koliko muškarca ima u tebi

koliko nas ima u nama

koliko izvan nas…

stišavaš li ti to moje urlike

gušiš li mi sva sitna režanja

praviš li ti to ustave mojim razularenim vjetrovima

vezuješ li ti to čvorove mojim mislima

nagoneći me u logiku

logično me iscrtavajući predvečerjima

i šta da radimo kada se velike teme nezaustavljivo guše u nevažnom

mogli bismo za promjenu malo da govorimo o strašnom

o toj riječi koja je za druge egzotična slika

van vremena i prostora

uobičajeno interesantna

a koja je za mene periodično međustanje

između šesnestog i šesnestog jula

ili da pojednostavim

rijetko je uobičajena sveprisutnost riječi strašno

kao sparan dan ljeti

kao smrznuto jutro zimi

kao zrnevlje provučeno između dva vodenična kamena

kao uobičajena emotivno logička matrica

koja udomaćenom razlivenošću

prepotentno dozvoljava da gubi i svoju žestinu i svoj sjaj

nasljeđen iz razgovora kojima je jedina uloga

da bezuspješno ubijaju dosadu

koja samo po nekad svoje oštrice polira filmovima strave i užasa

čak i tada ne čineći ih nepotrebno oštrim

samo oporim

"kao kakao" (mlijekom razvodnjen)

rekla bih da već nije slično rečeno

kao bezgranična slagalica

kao obična neizbježnost

ipak

hajde da iskoračimo iz strašnog

i zakoračimo u objektivnu prazninu

pa da te pitam

u čijim je rukama bič pobjednika

postoje li pobjednici

ako ne postoje ko su gubitnici

(svakako i postoje li)

koliko me ima u tebi

koliko te ima u meni

koliko žene ima u meni

koliko me nema

koliko me nikada neće biti

gdje je taj muškarac

koliko ima nas

ima li nas

stišavaš li ti to moje urlike

čega ima izvan tog krika …

Biljana Gajić

BEZNASLOVNA RAZMIŠLJANJA 2.

samospaljivanje prepuštam drugima

samoranjavanja su mi neinteresantna

zadržavam pravo na samo jednu varnicu

jer

bol je ipak posljedica vatre

a voljeli smo se

izgleda da se volimo

vjerovano ćemo se voljeti

do pepela...

Biljana Gajić

BEZNASLOVNA RAZMIŠLJANJA

dekadentno uživam zarivajući nož

u meko tkivo filozofije

i nekih sumnjivih teorija

iz palanačkih salona

uporišta čvrsto ukorijenjenih u postmodernu

(to je postmoderna

ustvrdiše oni što prije svake kafe

otvore riječnik stranih riječi)

rekoh dekadentno

jer kako drugačije sačuvati mirise

neki sat iza ponoći

Biljana Gajić

RIJEČ DVIJE SA VIRDŽINIJOM

(boji li se neko vidžinije…)

pitala bih te gosopđo vulf

da li bi i danas režala između svetionika i talasa

studiozno pripremajući čajanku

u svom vlastitom ženskom prostoru

da li bi iskezila očnjake nagoneći prisutne u bijeg

iz svog prelijepo oslikanog očaja

i pitala bih te gospođo vulf preko mirisa indijskog čaja

da li si mi podastrla ili uskratila pravo na sitne pomodne depresije

slučajno je danas bezobrazno sunčan dan draga gosopođo vulf

to ledeno sunce nije prava pozadina za naš razgovor

ovaj dan nije kao preključerašnji

onaj koji je bio daleko prihvatljivija pozornica

onaj u kome je veteran iz samo jednog od zadnjih ratova

nevidljiv prolaznicima svirao gitaru u gospodskoj ulici

obavijajući je savršenim zvucima

nagoneći prolaznike da zavire u vijekovni stid ljudskosti

ćutite gospođo vulf u svojoj nametnutoj vam zaštićenosti

stečenim pravom baveći se sobom

istina

ona sam koja nije imala vremena da gradi plemenitu lozu

ona sam čiji su oci ratove vodili na svojim pragovima

i čije kuće nisu imale vremena da postanu muzeji

ili barem turističke atrakcije

ona sam koja gonjena ledenim suncem

nema pravo na frivolne depresije

ona sam koja jednu od tri gvineje

krijući spusti u otvorenu kutiju gitare umornog veterana

ni sama ne znajući šta bi sa preostale dvije

i ona koja je u kap soli neželjeno zavirila

i vijek ostala naučivši gdje i kako spavaju hladne duše

iz svog istorijom zaštićenog horizonta

i danas režiš iz svog ženskog dvorišta draga gospođo vulf

po nasleđenoj navici stečenoj rođenjem

baveći se samo svojim ja

vjerujući da je plavo samo odgovarajuća elitistička boja čarapa

u tvom ušuškanom svijetu

koji vapi za po nekim spektakularnim očajem

pod uslovom da se taj isti očaj dobro osmisli

i pitam te gospođo vulf

šta bi se desilo kada bismo sučelile naša dva očaja

tvoj nasljeđen i prelijepo oslikan listićima egzotičnog čaja

i moj zanavljan sa svakim plavo ledenim suncem

sa svakom dosadnom maglom

sa svakim malim ratom na mom kućnom pragu

uskraćenom za mogućnost da pruži korijenje

da ostari

sa svakim umorom koji ne da san

sa svakim susretom sa veteranom bez ordena

kojeg bih morala voljeti kada bih imala vremena

pitam te ja majka nerođenih sinova

uskraćenih za mogućnost da se rode ko plemići

predodređeni da ratuju po svijetu

osvajajući sva čajna polja jer ovaj razgovor nema smisla

ako se ne vodi u pet poslije podne uz čajne kolačiće

Biljana Gajić

GRAD ČUDA

u ovom gradu rijetkih čuda

danas se ne umire lako

samo u ovom gradu kao malo gdje

živi se polako

bez žurbe

ovdje se tiho i reži

i niko ne zna do kada će sve to da traje

ovaj grad i kosač zaobilazi i nerado navraća

i sve to samo danas jer tako bilo nije

ovaj grad u jednom trenutku smrznut stoji kao štit

braneći davno izmaštani sveti gral

za koji ni on sam ne zna koja mu je svrha

u ovom gradu danas žive krivi ljudi

i oni povijeni

i oni uspravljeni

i oni zaboravljeni

i oni što psuju samo zato što su tako svikli

i oni što psovku kroz zube moraju iscjediti samo da bi preživjeli

žive tu i oni koji još ne znaju da će jednom doći

i oni koji su otišli

i oni koji odlazak ne poznaju

i tu u gradu ovom ništa je nešto

po nekad sve je samo u slutnji

iz inata i po navici

tu u tom gradu u kojem se toplo voli hladna rijeka

dolaske i odlaske svoje sanjam

i snena čuvam za neka druga nešto sretnija vremena

u moderne je trotoare okovan

kao da nemušto sve žene svoje doziva

i svakoj ponaosob šapće

bosa kreni bulevarima

i svojim muškarcima kao da kaže

cipele okujte špic plehovima

nadaleko nek se čuje kako jurite za njima lakonogima

praćeni mirisom pekmeza od šljiva

i slikama junskih lipa

i tebe danas doziva ovaj grad

tebe, koraka stabilnog na svim kaldrmama svijeta

i mene koja pod pazuhom čuvam štikle iz prošlog vijeka

lijeno nas posmatra

‎dok se zimske pjesme gomilaju pred vratima

dogoneći dodire kojima uopšte nije važno

da li smo mi dva ukleta holandeza

morali ukrstiti poglede tu u ovom gradu

(koji bi komotno mogao da se i zove grad hiljadu lipa)

u uzimanju i davanju sučeliti dlanove poluprazne

sa vrlo malo nečega što pjesnici neštedimice troše

i nije ga briga da li su naš susret odredile zvjezde

ili ga je udesio gospodin slučaj iz nekog svog hira

ogrnut plaštom matorog romantika

ili tek pažljivo izabran scenario dva usamljena lika

ovaj grad koji bi bez napora sve mogao biti

pa i domovina svim andersenovim likovima

izbor prepušta nama i zvjezdama

jer on, taj nijemi posmatrač

neizbježni je bilježnik trenutka

u kom sam se zaklela da nikada iz ljubavi

pravo pod voz neću pobjeći ko karenjina

jer pobjeći je lako i kada ljubav nije tjesna

Biljana Gajić

DEPRESIVNI BOG

govorim vama umjesto njemu

(možda mu neko i došapne)

u glavi mi spava kovanica

"depresivni Bog"

sanjala sam ga rasutog

zapitana da li da ga zaplavim i vidam

ili ponovo razapnem

htjela sam ga samo pitati

zna li od kojeg je drveta njegov krst

šta mu šapuću godovi

gdje i zašto je plavo iz očiju izgubio

dok si me tako dremljiv

kao tek reda radi

ljubavi učio

boleći me plavetnilom

neko od vas kojima govorim

možda i zna

možda mi i došapne

ko je on

ko si ti

ko sam

šta sam...

vidati nas

zaplaviti

razapeti

vrijedi li

Biljana Gajić

O SUVIM GROŽĐICAMA I NEDEFINISANOM GODIŠNJEM DOBU

… mogla bi biti i zima ...

… moglo je biti ljeto ...

… nebitno je ....

i sva godišnja doba pala su na tjeme

u neuspjelim pokušajima da se poklone

pred nekoliko suvih grožđica

zlatno žutih (meko) na suncu sušenih

koje su se lijeno protezale zlateći prostor

najavljujući neslućeno

vjetrovi svih boja i oblika

(naravno i namjera)

zastali su pred slikom tog grožđa

obojenog zlatnom punoćom

zavideći unaprijed neslućenim namjerama

unaprijed osuđujući i presuđujući

i drskim suvim grožđicama

i drskim nervoznim prstima žene

dok je predmetno godišnje doba

na prstima napuštalo topao prostor

ostavljajući za sobom bezvremenost

definitivno prepuštajući pozornicu

(gotovo praznu

sa tek po nekom kulisom)

paru slučajnih glumaca

naturščika toplonervoznih prstiju

neodoljivo namamljenih drskoću

žuto zlatnih boja

i šapatu koji je odnekud kazivao

samo želja je dovoljna

a oni gospodari gotovo prazne scene

ni osjetili nisu moment u kome su se

rijetke kulise počele tiho i nezadrživo

obrušavati i padati po njima

ulaziti u njih napinjući im utrobe

suvoslatkim sokovima

rasprsnutih grožđica

odvajajući ih od slučajnih posmatrača

(jednočinka opasno prijeti da postane serijal)

možda je to slučano

možda samo zato što su te porušene kulise

bile obojene purpurom

a možda i zato što je na svakoj

nervoznim prstima ispisana jasna strast

i sve se to dešavalo

u neka hladna doba

nekog nedefinisanog godišnjeg doba

(jer i ljeti zna da zazimi zar ne)

bez publike i bez aplauza

pred neodoljivo slasnostrasnim nastrajima

nekolicine suvih grožđica

dovoljno lukavih da otkriju tajnu nestanka vjetrova

i dovoljno drskih da sva godišnja doba

nagnaju u bijeg pred nervoznim prstima žene

pred nestrpljivim prstima muškarca

pripravnih na podmuklu strasnu lijenost

svakako i na poneku dugo i detaljno planiranu perverziju

u nekoj samo svojoj bezvremenosti

neosvrnuti na snijeg

na sunce

na kiše

na vjetrove

Biljana Gajić

JUTARNJE RUKOVETI

tu na očigled neke razmažene ljubavi

i razmaženi ljubavnici nesiti jada izvan sebe

objavljuju jedni drugima bezizlazne ratove

najavljuju bespotrebna zatišja

primirja boje lipovog cvata

(to je tako poetski i romantično

tako im potrebno)

baveći se uzgred očekivanim neizostavnim prevarama

usklađenim nerazumijevanjima

na velika zvona najavljujući male patnje

unaprijed pripravni da ih private i proglase istorijskim

a vrijeme stoji sleđeno

koracima od sedam milja posuđenim iz bajke

koračamo gazeći tuđe krhotine

ne videći ništa izvan sebe

a i to što vidimo maglovito je

daleko

možda je ipak potrebno samo ispružiti ruku

i dosegnuti prvu nadstrešnicu

dozvoliti zaostalim kapima davne kiše da se sliju bakrenim olucima

i prospu bakrenjake sačuvane za crne dane

ali ne mi

mi smo manirom hazardera

u danima posta birali žege

sada se te dosegnute vreline bez roka trajanja

prosipaju po nama

uranjaju u nas

obavijaju sve i jednu skritost

tjela nam drže zarobljena u zoni visokog napona

prosipaju se po nama

pred nama

kriju se

začikavaju

ne predaju dane noćima

noći jutrima

čineći bedem pred kojim su svakolika planiranja izgubila smisao prvim besmislom

i pitam te

(izgubljena u traženju

nesita pred ponuđenim

tebe nesitog)

šta je to

druga strana ponoći

druga strana zbilje

mala bajka

izazov u trajanju

dok se ulivam u tvoje džepove

prelivam u neku loše definisanu formu magleći horizont

za koji želim da je samo tvoj

koji skrivam pred pticama zlosutnicama

pred zlodusima

pred pogledima koji ne znaju svaku od mojih boja

ne nudeći ti sunce ni zvjezde

(koje možda i nije teško dosegnuti)

III

kloparali su točkovi prvih tramvaja i ovog jutra

(čujem ih iako ovaj grad nema šine)

kolporteri izvikuju bombastične naslove sutrašnjih novina

vreva probuđenog grada dobija i miris i formu

znala sam

znao si

nema tu ljubavi

to je riječ koju smo prognali iz svojih stopljenih svjetova

davno

poslije prve neizgovorene riječi

a ta prognana riječ

ta drznica

samozadovoljna nepoznanica

izobličila je prostor

napravila rešetke između nas i ostalih

i nije nas obožila

i nije nas proklela

(valjda to čuva za neko sutra)

samo nas je izobličila stopivši nam sjene

samo na momenat

i smrzla ga

prognavši nas tako stopljene i smrznute negdje daleko

pitaš šta nam je činiti

krenuti za tim sjenama

tražiti izlaz

stati u procjepu vremena i ostati u onom koje nisam sanjala

onom koje nisi ucrtavao na mapu od pergamenta

nepotrebnosti u ovom vremenu elektronske navigacije

kada si šapnuo

neka je

takva kakva je neophodna je

za vremena cijepanja

tu nadohvat neki razmaženi ljubavnici dalje vode svoje besmislene ratove

u bezuspješnim pokušajima da stvore svoje nove i autentične stvarnosti

i kao takve da ih ugrade u istoriju

ne shvatajući da je sasvim dovoljno

samo jednim treptajem izbrisati sve

jednim migom sve poništiti

jednim dodirom zaustaviti vrijeme

i ne znaju ti isti ljubavnici

obuzeti razmjenom beskrajnih naizmjeničnih plotuna ljubavi i mržnje

da je preduslov svakom od tih ratova

nešto što liči na strast a nije

nešto što liči na nježnost a nije

i kunu se svojim sljepilima u neku ljubav kojoj ni lice vidjeli nisu

u istu onu ljubav koja mi je šapnula

da je ona

ta apsolutna ljubav i bezlika i bestjelesna

do jednom

kada se pojavi i objavi vrelinom

samo na tren u kome nema ratova

nema pobjednika

nema poraženih nema ruševina

u kome pitanja o smislu gube smisao

poslije koga ostaje slika u vremenu

slika spržene zemlje

ovog jutra sam samo htjela prosuti nebo

(akcent je na htjela sam)

nevoljno priznajem

samo smo poželjela gluvariti

izgovoriti po neku prostotu

prisjetiti se doba u kome sam sklopila

precizan dogovor o nenapadanju sa svojim slabostima

sa svojim strahovima

i podsjetiti ih na trajnu punovažnost

na očigled rosom razlivenih ulica

i dok se mi bavimo svojim usamljenostima

uprkos stopljenim sjenama

romantika kojoj razmaženi ljubavnici odaju dužno poštovanje

biva prognana iz našeg svijeta zgusnutih nadanja

u već viđeno

dok ti pišem pjesmu koja nikada neće postati himna ljubavi

sjeti se

ona sam koja je napisala

"kad osmjeh odgurnem

korak jedan zaostani

jer

bjesom prizivam samotnost

i po neka sjećanja

kao dan i noć smjenjuju se vremena

u kojima sam učila padanja

vještila se ustajanjima"

Biljana Gajić

DNEVNE RUKOVETI

hajde da se dogovorimo

šta bi smo drugo

jer siv je dan

očekivano

kakav i treba da bude u ovom svijetu

blijedo dremljivih pogubljenih ideala

elektronskih šapata ljubavi

ona sam koja bira teže puteve po navici

jer ti šapati obično škripe

onaj si kome ništa ne promiče

taj pogled mi je putokaz i oslonac

ona sam koja se ogleda na skverovima svijesti mrtvih pjesnika

onaj si koji je spreman podastrti sva svoja razumijevanja

oni smo koji vjeruju i nevoljnim dodirima

ne vjeruju površnim pogledima

naučenim samo za prolaznu ocjenu

na ispitu maternjeg jezika

(kome uopšte treba maternji jezik u književnoj formi

danas)

nepotrebna je i slučajno prizvana impresionistička slika stvarnosti

namjerna da postane neophodna za spas

oboje znamo da su spasenja uvijek slučajna

hajde da se dogovorimo kao onomad

kada si pristao da budeš Vitman

i kada si mi sasvim ozbiljno i bez osmjeha dozvolio

da nekoliko bokora čuvarkuće

i sve svoje vlati trave u tebe pohranim

i jedan tonski zapis nekog snenog razgovora

i sva moja sjećanja ne pitajući koliko vrijede

kada si pažljivo gledao kako oblačim novi kostim

za svaku novu rolu

ne skidajući predhodnu masku

hajde da se dogovorimo kako da govorim o tebi

a govorim rijetko

rijetkim nezainteresovanim sagovornicima

jer i sama sam zbunjena i ne znam šta bih im rekla

do da si čovjek moj koji zna da prepozna praznine

i zna kada je potrebno ostaviti ih prazne

i da se dogovorimo kao što smo se dogovarali

nekada u zaboravljenim vremenima u kojima su

i drugi poznavali danas nevrjednu vještinu dogovaranja

ti bićeš i trava i otkos

ja biću i korijen i mahovina

nad živom pjesmom mrtvog pjesnika

tamo među vlatima trave

u samo jednom trenu

saznaćeš tačno značenje svih mojih riječi

pa i onih koje sam prosula

kada sam tamo na obali

izgovarala lament nad plavom pjesmom

ne daj da te zavarati morska pjena

ona koju drugi vide kao mekotu i prozračnost

doživljavam doživljavam je kao neuništivost

jer jedna je od malo neuništivih stvari

čak i kada se povuče

nestane

kada se izgubi

kada se rasprsne

uvijek se vrati

uvijek je ponovo tu....

III

hajde da se dogovorimo

kako preživjeti samo ovo jedno poslijepodne

jer zemaljski dani teku

jer oni smo koji su u svaki film znali ući

i nismo znali izaći

jer onaj si koji zna tajnu cvjeća

i da romantike nema u celofanu i buketima bez korjenja

ona sam koja tu istu romantiku vidi

u surovim predgrađima pospanih ljudi tvrdih navika

oni smo koji znaju kapiju podzemnih voda

i znamo da lažu kada kažu da se ljubav ne bira

mi koji pristajemo na postojanje

čak i u ovom svijetu u kome heroji ne opstaju bez izdajnika

još uvijek se sjećam tvog osmjeha

koji me pratio dok sam govorila

kako bi junaci postali samo obični ludaci

da ih izdajnici ne načiniše herojima

(tvoj ondašnji osmijeh nezadrživo postaje realnost)

hajde da se dogovorimo

da nekim riječima damo druga imena

na primjer “tjeskoba” prestala bi biti tjeskoba

“ludilo” da osvježimo zrnom srebrenog praha

“ljubav” da ispoliramo

“nemoguće” u moguće da pretvorimo

“sutra” da obojimo

“tugu” da prognamo

dobro osmišljenu “utopiju” učinićemo stvarnom

“mrak” da osvjetlimo

kladim se u sve svoje rime

da bi tada riječ “teško” postala morska pjena

pusti

to je samo sjena misli dokonog pjesnika

neuništiva …

ko morska pjena

dosadno sporog popodneva

pod ironičnim pogledom starog poete

hajde da se dogovorimo

mi zarobljeni u vremenu koje izdade svoju djecu

pod budnim okom vazda prisutnog mrtvog pjesnika

ti koji se znaš izmaknuti u neizbježno

ja koja drami oko dva izgubljena stiha

ti koji pitaš zašto su vremena mračna

ja koja je učinila da zavoliš poeziju i po nekog pjesnika

da među svim vlatima trave i bokorima čuvarkuće

starog pjesnika na koljenima zamolimo da nam kaže

kako da postanemo

ti trava i otkos

ja korijen i mahovina

kako da opstanemo….

Biljana Gajić

NOĆNE RUKOVETI

pomno je proučavala ljubičaste koverte

zanemarujući sadržaj bavila se dizajnom

zavaravajući se da je esteta

lagala je sebe nespremna da se suoči sa razočarenjem

sakrivena u svoju potrebu da bude i ostane drugačija

ne pamti sva svoja vremena

dane odavno ne broji

samo po neku noć

kao slučajno otkine komad te neke posebne noći

oboji ga sa malo crnila

ne znajući ni čemu ni zašto to radi

upakuje ga u ljubičastu kovertu

i ostavi na policu rijetkosti kao još jedan dragocjen

dobro dizajniran suvenir

ko nagradu

ko kaznu

ko neuramljenu sliku

ko lelek

tek onako kao slučajno stečen oreden

ukorjenjen u privatni svemir

kao da još uvijek ne zna ko je

kao i uvijek boreći se sa svjetlom

i za svjetlo

kao da je blizu da riješi tajnu kamere opskure

kao kada sam se sjetila momenta

iz koga uvijek ponovo poželim pobjeći

u kome sam čvrsto rukama grlila jastuk

nesvjesna praznine u tim istim rukama

naznake ljubavi naspram sjećanja sa druge strane vrata

neodoljivo su mamile rastjerujući nova jutra

nagoneći da vječnost ostanem praznih ruku

u toj jednoj noći u sobi hladnih jastuka

u kojoj se nauči da smrt nije za svakoga

ni ona spora ni ona brza

koliko su obe bahate i samovoljne

a kako je lako umirati

i teško zaobilaziti zvjerinjake

poslije koje se vijekovima buspješno odbija čuti glas njega koji nije vitez

njega koji zna tajnu kišnog dana

koji zna kako se bajke ne pričaju

koji naslućuje svaku potrebu

i zna svaku glad

III

iz sebe izaći gotovo je neodrživa neophodnost preživljavanja

jer vani vladaju oni koji su oce svoje zaboravili

i koji su u savršeno dizajnirane strateški raspoređene ramove

udobno smjestili požutjele fotografije tih časnih starina

oni čije majke žale za starim ognjištima čuvajući dah moderne antike

statirajući u dobro opremljenim kuhinjama

oni koji navaljuju na tuđe samoće

od kojih se odavno ne branim

(i sam pogled dovoljan je horde da rastjera

i da im da pravu mjeru i važnost)

ne zovem te

ona sam koju je neko davno proljeće pregazilo

ona sam kojoj je tako zgaženoj udobno

ona sam koja te neće pozvati na prvi ples

koja neće spaziti ni tvoj dolazak ni odlazak

koja je tu i kada putuje

koja neće znati da je pronašla traženo

osim ako sam ne zakucaš

uđeš i ubjediš me da si ti taj traženi

odavno te ne zasmijava kada kažem da volontiram u vlastitom životu

ne obraćaj pažnju na moju potrebu da se podsmjehnem zbunjenostima

ona sam kojoj je san i meta i putokaz

koja traje ispruženih ruku čak i kada to liči na nevoljnost

poklanjajući ti godinu u kojoj sam zaronila u vlastitu ženstvenost

potanko upoznajući i formu i sadržaj

nazirući limite spoznaje da postoji uvijek otvorena kapija

iza koje se korača dugim nesputanim koracima

nečemu nedorečenom a što mami neodoljivo

u danu koji je prethodio ovoj noći

neko mi je rekao da crne boje ne postoje

da sam kliconoša opasno dobrih ali nepotrebnih ideja

od vrste krojene po mojoj mjeri

danas mi je neko tražio tvoje ime kao statistički podatak

kao potvrdu da postojiš u vremenu i prostoru

i da kao takav imenom svojim određen

možeš i smiješ ustvrditi da sam žena

(namjerno kažem „neko“

jer beskrvna statistika ne zaslužuje uobičajeno poštovanje)

i rekao je taj neko da su to nezaobilazna pravila igre

pogledom hladnijim od februara prognala sam sve julske frivolnosti

prognah i svakolike nasrtljivce

jer kako objasniti da si samo ti stvaran u nestvarnom svijetu sitnih vrijednosti

neko ko povremeno zaluta u neku od mojih pjesama

i ta poneka pjesma kao kao slučajno

a obavezno krene opasnim stazama romantike

ljepljivo se razlivajući po svim porama

erotiku prigrli kao svoju

(ne znam zašto se postidim sa osmjehom)

pred tom ponekom mojom pjesmom

u kojoj ne obitavaju ratovi ni košmari

zbog koje se ne sjeku vene

zbog koje se redovno pravdam pred svojom oporom poezijom

tebe okrivljujući uprkos tvrdnji da ne postojiš u stvarnom svijetu

da te nema izvan mene

da si samo riječ pretočena u miris

na dugom putu do neizvjesnog dodira

u kojima postojimo stvarno i životno kao u crno bijelom filmu

razum sam sa sobom u sukobu pred ogledalom ove noći

kreativnost bezumnosti povremeno potiskuje stvarnost

ja, ona koja te ne priznaje radoznalcima

ko gladna vučica povremeno zarežim

vrisnem na mjesec

zatulim na boga

baš kao u nekim mojim starim pjesmama

bez stvarnog razloga

ili po navici želeći samo da rastresem noć

da je oživim

a ti tako spokojan

uvredljivo nehajan

spreman da se baciš na koljena

pripravan na sva moljenja

zarad šareno oslikanog mira

gušiš vrisak kojim utrobu raskidam

govoriš da smo suviše stari za laganja

suviše mladi da bi zaboravili laži

da znamo kakav je svaki početak a naslućujemo svaki kraj

tu unutar nas

daleko od onih koji su oce svoje uramili i prognali na zidove

daleko od hordi koje atakuju i ruše

postavljajući obezglavljena suluda pitanja

zaboravljajući da postoje ljubičaste dobro dizajnirane koverte

naučeni na hladne jastuke

u bezbojnim svjetovima

ne znajući kako miriše pramjenje crnila

Biljana Gajić

Menu

Contact

Moj

KORACI