Molitva, kaleidoskop, crvena haljina...
REALNA FIKCIJA STVARNOSTI
Kao i svaki drugi priučeni esteta
nezainteresovano posmatram sveprisutnu osrednjost
dok tamo negdje jugistočno od Tibeta
ljudi tako lagano i prosto postaju pepeo
klasična uobičajenost lokalnog kolorita
gotovo izanđali folklor
u tišini
Fikcija stvarnosti koja traje
kao uobičajena neminovnost
(mislim da ljepše zvuči kada kažem
neminovna uobičajenost
ako je to uopšte važno)
roba je na sniženju
luksuzni artikal
za izabranu klijentelu
moguće i odloženo plaćanje
Davno su me ubijedili da ljubav boli
to i nije sporno
brine me lična spremnost
na prihvatanje rečenog mi
između dva bola
iako unaprijed znam ishod
Dajem na glasanje:
Pisati pjesmu na zadatu temu
ili ne
(lirsku svakao)
Samospaljivanje sada prepuštam drugima
sebi ostavljam samo jednu nepotrošenu iskru
za neka druga vremena
jer
bol je još uvijek neistražena
jeftina zabava za dokoni puki
samo stoga odlažem lično učešće
uvježbavajući u međuvremenu
naklon cijenjenom publikumu
Nova su vremena
realna fikcija
možda
zar je važno
Dragi, dodaj mi upaljač, onaj Zipo
Biljana Gajić
RASPUKLI NAR
Volimo se sve moje noći i ja
kao i ova sparno beogradska
koja mi vraća neku davnu šećerlemu od dana
sa svim iluzijama
prije nego sam ih razlupala
da, dragi moj
studiozno, jednu po jednu
ostavivši krhotine umjesto putokaza
od kraja prema početku
koračam rasterećeno i sve sporije
Mogla bih napisati nešto o beogradskom asvaltu
nešto o izgubljenosti sajber generacije
o jeftinoj pornografiji
o ljubavi
o ušećerenosti
o ljetnjim snjegovima kada od nekud zahladi
o bitangi i princezi iako su već u poeziji
mogla bih
ali nema novih ratova, osrednje krvavih
ni kataklizmi, ni zemljotresa
jedva po neka izlizana emocija
po neka prevara u perifernim hotelima
uobičajeno
Voli me ova sparno junska noć
poslije kiša
Rušim se beogradskim kaldrmama
noseći u ruci raspukli nar
među sjenama davne boemštine
obezvrijeđene jeftinim apsurdima
uokvirena nepotrebno smiješnim reklamama
sa mokrih tendi
raspukli nar
prašina razbijenih iluzija u tragovima i ja
I tamo
kada dođeš pod moj prozor
sačekaće te samo čudno crveno svjetlo
lijevo od vrata ostavila sam srce
svijetlost koja te mami nadanjem
putokaz mojim razlomljenim iluzijama
nasuprot lutanjima po beogradskim kaldrmama
ove sparne noći
sa raspuklim narom na dlanu
Vole me moje noći
Biljana Gajić
USLOVLJENA NEPOKRETNOST
Da li ti uzalud govorim
kako zime putuju periferijom nedogleda
a ljeta razvaljuju sparno razbludnim noćima
kako proljeća redovno prespavam
jesen čuvam za po neko kajanje
po neki nedovršen san
Oko naspram oka
dok pitanja orgijaju
tražeći slabosti
oboje molimo rasutu snagu
da nas uspravi
pipamo očekivanja
Da li si ti taj, rijetko dragocjen
voljan, drevnom morom tjeran
koji je naučio umjetnost
stapanja beskraja u jedan tren
nečulnim dodirom govoriš
o svevidu u nevidu
o slijepim očima
mimikriji
o djeci zaigranoj u pijesku
ponovo mi pričaš muziku
Posmatram tvoje neuspjele pokušaje
bijega u samozaštitu
tišinom ti pričam nepotrebnosti
kako se samo po nekad
utopim u boje zemlje
i šarenilo žuto crvenog lišća
tek da se podsjetim da sam živa
Zauzdaj stare snove
ne dam se amovima
tek dlanu tvorca i putokazu
jahača divljih konja
uslovljena nepokretnošću
obećala sam da ti večeras
neću govoriti drske stihove
Lagala sam
Biljana Gajić
MOLITVA NA SERPENTINAMA NOCI
U sjaju vatri Petrovski
prepoznajem serpentine noći
nebrojeno puta sam ih osvajala
smrznute prste u njihovim
džepovima sakrivala, grijala
laktove i koljena derala
crnilom mraka usne bojila
da bih te, skrivajući očaj
uvijek ponovo i nanovo ljubila
Po slutnji jutra pod jezikom
nadam ti se kao i prije
a ti, kao i uvijek
svojom muškom drskošću znaš
koliko sam ti se puta
nenadanom radovala
Znam za kamen davno odbačen
i onaj koji pogađa tačno gdje boli
i onaj koji za malo promaši
i zagrljaj prošlosti što kosti lomi
bolom voli, koči, vodi
pelinom muči i liječi
maglu poznajem kao svoj džep
i sve njih, strasno maglovite
teške i vlažne, čudno volim
oluje se više i ne plašim
jer
kad sam izgubila srce
u zatonu, bi raspjevana bonaca
nekoliko galebova, dva ribara
i neka žena neznana
u crno obučena, a nasmijana
kao da je znala sve patnje
promuklim altom je pjevala
pjesmu bez refrena
o beskraju čekanja
Oluja je sada znam
tek jadna, naivna igra
a ta bonaca, bez kapi vjetra
što polako ubija
mrvu po mrvu, kap po kap
srž mi kruni, krvotok slama
znam da bez te kapi neće izrasti
ni zeleno drvo limuna
ni ruža sa malo trnja, ni drač
ni plod, ni svjetlo ni tama
Sve bivše i buduće znano
mi prokleti, ko ordenje nosimo
umjesto krsta, do zadnjeg daha
do kraja postojanja
do pokajanja
Samo ne znam šta ću ja još ovjde
zagubljena između dva dana
u rukama korpa tamnih riječi
ni laka, ni teška, nepotrebna
a tako nezaobilazna
predajem ti je
možda ti umiješ, medju njima
tim surovo nježnim riječima
pronaći onaj tako mi potrebni
davno izgubljeni, šareni san
Prizivam te vriskom
željom za životom bičevana
da ti konačno kažem
i ko sam i šta sam
i da ti po prvi put priznam:
Ja sam samo malo zrno lave
odavno okamenjene
naspram tvoje žive vatre
i da ponovo koljena i laktove derem
za kap tog tvog plama
dok tamo negdje žena u crnom
što nosi sve ovozemaljske patnje
grubim glasom za nas pjeva
Biljana Gajić
KALEIDOSKOP I KLJUČAR DANA
Fleševi raznih vremena u mimohodu
tetoviraju mi očne kapke iznutra
fragmenti uličnih pločnika
potiru slike nerođene djece
Kondorov let osrednje izvode trubači
neskriveni ljubavnici, zgrčeni strašću
pored bine, reda radi, razmjenjuju životne sokove
rastureni roker napinje žice do pucanja
ruka muškarca na dojci žene
(ne sakrivam zavist, jer
možda to i nije tvoja ruka na mojim grudima)
šerpe, lonci i poklopci sa TV ekrana
a majstori reklame majstorski otvaraju sarkofag sujeta
psi jure vozove između Swarovski kristala
neoni raspukli nad poznatom panoramom svih gradova
a priroda samo ječi pobunom
dok zbunjena zaboravlja da spriječi
bijeg šljivika i njiva pod nepokošenom pšenicom
u neke daleke muzeje zaboravljenih vrednota
smeđe oko potire modrinu davnih plavetnila
muški dlanovi ponad bedara
u neobjašnjivoj ljepoti gotovo bolnog dodira
Umreženo rasute emocije
dokono kolaju tek nešto iznad tla
potpuno odvojene od zagraničnog
Davno sam odlučila da ne pratim nova vremena
po nekada ih bezbrižno zaobilazim
bez da se osvrnem
sa svakim novim buđenjem biram između
sleđenosti u ravni vremena
i kretanja u zamrznutoj slici haosa
koji i nije neophodno loš
laže i paralaže između četiri Sunca i dva Mjeseca
čine taj, uobičajen haos podnošljivim
Dozvoliću ti rijedak luksuz
da svako jutro nepitano otvoriš moju kutiju emocija
izabereš jednu za mene
zakačiš mi je na rever
(još bolje, nisko na rub dekoltea)
otvoriš vrata kaleidoskopa dana
izabereš ritam koraka
(molim te, neka to rijetko budu koračnice)
i povedeš me brisanim prostorom
(molim te i da mi dozvoliš po neku ličnu glupost
čuvajući me dok čudno lako pišem
teške stihove na lake note
i po neku bludno strasnu poemu)
Budi moj ključar dana
i tamničar ključeva
Biljana Gajić
POVRATAK
Na golu put
oblačim balsku haljinu
i onako bosonoga
krećem prugom za nazad
preskačući pragove
balansiram po šinama
sve brže trčeći tebi
kojeg načinih velikim
i dalje dovoljnim
svojoj novonađenoj žeđi
Pauza u raskoraku
uči me mekom doskoku
dok s ivice jave
vršti upozorenja:
Požar se, kao i obično, otima
sagorijeva me i u snovima
Bubnjevi pagana najavljuju
tvoja stalna pitanja:
Čemu ta putovanja
do nigdje i nazad?
Do kada?
Podižem ruku
zaustavljam protok vremena
peglam neravnine sjećanja
i tu, u tački susreta
možda ću ti šapnuti:
Odlazim da bih ti se vraćala
Interesantna tuga izbora
između prava na dalje
na sutra
i prava na danas
na strast
Na goloj puti balska haljina
a ja bosonoga
ponovo
između tvoja dva dlana
Biljana Gajić
NA POLJIMA PAMUKA
Neću zgaziti svoje JA
ne zbog tebe
uvrijeđen pogled dječaka
ne dotiče, ljubavi moja
ne otvaram kapije osrednjostima
lijepo sam ti, onomad govorila
kada je golub noseći vlat trave
sletio na prozor
ne volim molbama
ne volim snovima
volim dlanovima
nisi navikao, razmaženo moje
na neplakanje
na oko bez suze
nisi isčitao uputstvo za rukovanje
na onom što se zove JA
Na poljima pamuka
crni berači savijaju
znojna tijela pod bičem
nisam ja za bič
niti ti znaš da razmahneš
Autor: Biljana Gajić
CRVENA HALJINA I JOŠ PO NEŠTO
Dok čekam da mi kiša boje razlije
oblačim crvenu haljinu
zahtjevam da prepoznaš moju potrebu
i prije nego krenem oluji u susret
Vremena velikih davanja
ne garantuju ništa osim učešća
u predstavi sa loše plaćenim glumcima
Uglove svijeta preplićem
u ćoškovima savjesti
sa sporošću trenutka
sposobnog za prepoznavanja
Da li moja čekanja
opravdavaju svoje postojanje
Zaustavljam priču o ljubavi
ti si taj koji će nebo dodirnuti ako poželim
(na retoričko pitanje
poželjan je odgovor pjesnika
ali nije i neophodan
A bilo bi, na primjer, lijepo čuti
"Nezainteresovan grad
noć ljubi tamnom tišinom
ruke luduju u jednom od crnila
ruka krene za dahom
a dah lagano klizi kožom
njeni nokti vole toplu put
strast u svojoj nagoti
puni prostu postelju")
Iz ove tijesne svakodnevice
uzima me noć sebi
Ništa kao nataložene godine ne oštri čula
taj radar za prepoznavanje
odavno mi je postao karakterna osobina
Ne zavaravaj se izostanak reakcije
ne znači i prihvatanje
i odbijanje ima svoju cijenu
Prati mi obrvu
erupcije više nisu svakodnevica
kada se dogode jesu konačnost
Biljana Gajić
APSOLUTNA JESEN
Šaputala sam ti sinoć
o kraju ljeta
potrošila sam strpljenje čekajući kiše
prodajem ga u bescjenje
jer kreću hladna vremena
Sjeti se
kao i obično dobro znam šta neću
slutiš moje klizave stramputice
bez označenih crnih tačaka
Prošla vremena i zaboravljeni ukusi
loša su kombinacija
obmanjuju
još uvijek zavode ti mirisi kasnog ljeta
Tebi, dok si još bio stranac
govorila sam i ono što nikome nije rečeno
u tvoje krilo, prosipajući htijenja
pričala o govoru tijela
o žaljenju za neprepoznavanjima
i po nekoj propuštenosti
o svim lascivnostima koje me obezoružavaju
Posmatraš me apsolutnim razumijevanjem
kao da tačno znaš koliko sam i zašto ljubila
i tek par čudnih pogleda
tetovira mi potiljak prepoznavanjem
Riječi nezaustavljivo klize rubom usne
razlivaju se ramenima
streme grudima
dok ih nagomilana užarenost rastače
isparavaju
(očekivana priča)
a ti, do skoro stranac
slutiš moje nepovezanosti
bez iznenađenja ili straha od mogućeg
jer znaš da ću ponovo ljubiti
Analiza uspjeha i kombinatorika
u prepoznavanju mogućeg
nepotrebna je
loši smo učenici
slutim tvoj osmjeh
izvijam vrat dlanu
nožu
poljupcu
Šapućeš mi jesen
vrelinom
šapućem ti jesen
Biljana Gajić