O bijelom kamenu i lijevoj strani svijeta
NEPOTREBNO DUGAČKA PJESMA O JEDNOM DIJALOGU I DVA MONOLOGA
U tom neobičnom prostoru
Vi i ja zainteresovano posmatramo kako se igraju
dva monologa i jedan dijalog
A oni, razbarušeni tinejdžeri
otimaju se oko davno zaboravljenih tema
za koje više ne znam ni odakle, ni kako pristižu
Kada ste zakucali na moja vrata
i ostali u mojoj sobi za razgovor
sjećam se, otvorili smo Vam moj san i ja
(dva nemira su se motala oko nogu saplićući me)
Pitali ste me:
„Želite li kupiti jedan dijalog na opšte teme
Samo toliko mi je preostalo
Znate, upravo mi je neko ko se zove Život
otkupio sve dijaloge koje sam imao u ponudi.
Uz ovaj posljednji ide i jedan monolog gratis“
Razmišljala sam ni sekundu
ja koja nisam ona od juče i koja bira šta će biti sutra
između vriska i uzdaha saplitana nemirima
dozvolila sam osmjehu da otvori vrata širom
i pokazala Vam najudobniju fotelju u sobi razgovora
Istina, davno je trebalo toj sobi osvježiti boje
Ne sjećam se baš najbolje ni kada se to dogodilo
znam samo da su se borili kišan i sunčan dan
Sjećam se i kako ste se obradovali pozivu na kafu
i kako ste me okrznuli pogledom razumjevanja
kada sam Vam rekla da se ne obazirete na buku iz ormara u uglu
jer to je samo nekakav stari bol koji povremeno,
kada je barometar u padu, onako zaključan zareži
A ja sam sa osmjehom prigrlila Vašu sitnu laž
jer dijalog uopšte nije bio o opštim temama
Ne, Dragi moj,
bez kraja je i početka
bez roka trajanja
o strasti i nježnosti
o nečemu što nepodnošljivo liči na ljubav koje nema
Istina, veoma vješto ste upleli i svakodnevicu
po neku boju, pa i onu sivu koju ne volim
po neku sličicu patinom presvučenu
Od nekud se pojavio i moj već zaboravljeni monolog
I tako je sve krenulo…..
Zaboravila sam da Vam kažem: Vrijeme i ja
davno smo sklopili dogovor o ne napadanju
Odatle i taj utisak koji Vas zbunjuje
jer vrijeme zaobilazi moju sobu za pričanje
onako šareno ofarbanu s vana, a pohabanu iznutra
okačenu o ponoć
u tom neobičnom prostoru
Biljana Gajić
LIJEVA STRANA SVIJETA
(Miholjsko ljeto)
Dolazim sa ruba pameti
laganim korakom
zaobilazeći oprez
namjerna da se prepustim
tvom dlanu
Kao putokaz
vodi me ta slika:
Tvoji dlanovi moje nadlanice
u mrvi vremena
Iskra vrijedna pamćenja
prepoznajem trag voljenja
Sjajna akustika
eho koji obećava
Koračam brže
Pitanje pravednosti zaboravljam
(namjerno)
kao i sve druge nebitnosti
Moja put te obavija
i tako spletene
u trenu okamenjene
vremenu predajem
da sudi i presuđuje
Vodi me bespućima
lijeve strani svijeta
tamo gdje su skrivena
sva naša ukradena vremena
gdje prošlost ne stanuje
glad da utolim
okujem ti pogled
ruke smorim prije sna
tamo gdje ćeš znati da me čuvaš
uprkos i nasuprot svemu
naspram ljudi
zvjerinja
vjetrova
Volim rubove
tu sjajnu akustiku
taj eho koji obećava
i to Miholjsko ljeto
tu na lijevoj strani svijeta
Biljana Gajić
BIJELI KAMEN
Vonj tvog znoja
potire kap mog parfema
Plaćam punu cijenu
ponos je jedina valuta
koja noćas ne igra ovu igru
Kružimo jedno oko drugog
u savršenoj spirali
Poznata koreografija
uvijek drugačija
Budi sebi dobar
ako znaš uspravi se
Krhka vremena
porađaju mala zadovoljstva
i velike patnje
umotane u osrednju patetiku
Budi meni dobar
utkaj se u kap mog parfema
Nevidljivi putokazi za gore
za doleizbor je na mom dlanu
malo je potrebno
Znaš li uzeti potrebno
Znaš li čitati putokaze
od bijelog kamena
razbacane u vremenu ispred
Ni na jedan nisam ispisala ljubav
Na po neki se oslonim
sačekujući sjećanja
od one vrste što gone dušu
Ona koja zna rekla mi je
kako da napravim reljef
u bijelom kamenu
Onoj koja ne zna rekoh
šta sve nije ljubav
Obe smo u reljef tog bijelog kamena
uklesale po kap parfema
muškim vonjem kršten
obe k'o uklete
po bijeli kamen
na dlanu nosimo
Znaš li uzeti poklonjen
savršeno oslikan bijeli kamen
u savršenoj spirali
Biljana Gajić
POEMA O BIJELOM KAMENU
(Posvećeno Oliveri, sa ljubavlju)
Ona žena dala mi je misao na dar
I reče ona koja kaže da ne zna govoriti:
Kada žene govore o kamenu
Muškarci se skamene
I poteče riječ iz bijelog kamena
u vrijeme i za sva vremena
kamenu se bijelom vraća
tvoreći paučinasti reljef nevida
dok ruka žene otire sva sivila
Dozvolila sam njoj i bijelom kamenu
da me obgrle bojom i zvukom
iz tišine u kojoj obitavaju
vriskom čemernog nerađanja
vriskom sreće rađanja
Priberi svu hrabrost i onu koju nemaš
stani naspram mene i bijelog kamena
učićemo te zvuku nečuja
jer to što čuješ, to nisam ja
to Majka Zemlja podsjeća
Nebo je stijena gledala
prije nego je bijeli kamen postala
i ženi predata za sva sjećanja
za taj krug unutar kruga
spiralom čuvan od prostih dodira
Ona, posmatrala je vrijeme
i zanesena kamen vajala
a ja sam čekala ženu neimara
nadvijenu nad slikom stvaranja
Ta slika mozaik postaje, postaje poema
ona i ja, žena i žena između dva stvaranja
u kamenu nedoživljene stvarnosti
učimo tajnu vječnog rađanja
Davno sam pjevala o komadiću
crnog granita negdje ispod kose
a ona, žena neimar, bijelim je kamenom
sliku slikala, obična mala magija
Pratim zvuk tišine do prvih riječi pramajke
tada je vjetru ocu svih vjetrova šapnula
Rađajte, ćerke moje, unuke, unuke unuka
Jer život je samo mjedna neprekinuta nit rađanja
Bol nije patnja, bol je nagrada!
Ja koja gledam samo riječima
ugledah sliku koje nema
sliku od kamena, mozaik stvaranja
porođen u paučini vremena
sliku od onog svijeta, od obe strane uma
I vidim kako ona, majka Zemlja
rukama krhkim budi kamene spavače
kako olako kamen lomi nejakim prstima
kako nju kamen krši jačajući je slamanjem
I moja riječ prepozna nju i njene putokaze
njene graničare puteve što utiru
prolazima bezvremenim vode
određuju, naređuju, lede, utrobu žare
I ja koja stotinu godina ne plačem
skamenjenom suzom gledam privid haosa
taj savršen red ritualnih ponavljanja
sva spoticanja, padanja, ustajanja....
Rascjepljena bedra i vreli dlanovi
Istegnuta kičma, muška mišica
dojke tetovirane ugrizima, dojenjima režanjima
U presjecanju tačka vremena i nit života
mozaik rađanja u beskraju trajanja
Ja koja pjevam strast i znam svako crnilo
još uvijek tražim kariku, riječ nedostajuću
jer tih nekoliko slova što ljubav tvore
tek uvredljivo prosto i nedovoljno
suzom svojom skamenjenom odbacih vijek ranije
Iz njene ruke uzeh kamen koji boli
kamen koji se voli, taj nedostajući bijeli oblutak
a misao koja se otima tijesnom prostoru uma
slika je drevnog vremena. Majka Zemlja
posmatra ritualni ples mamuta u doba parenja
da bi sebi i svim svojim ćerkama
u dlan utisnula bijeli oblutak rađanja
u amanet ga ostavila sa nevidljivim reljefom
svih budućih i prošlih sjećanja,
Danas, ona ćerka i kamen lome jedno drugo
preteškom lakoćom suprotstavljenim sjećanjem
od prije početka vremena.... do kraja
i tako trajanjem kleše spiralu rađanja
I sada, na ukrštanju vremena i svih puteva
ona, rukama od svile, rukama od željeza
oblikuje reljef kamena budeći slike
voleći taj kamen i sva njegova sjećanja
Nazirem beskrajnu spiralu u haosu
savršen put od prije prapočetka
i u magli sunce ispred vremena
nepogrešivo prepoznajem sva nova rađanja
Bijeli oblutak što stijena je bio, gleda i pamti
riječ žene i ruka od svile kamen pomjera
drevnim sjećanjem žigosana od iskona
kad ukradenu jabuku poželi samo zarad rađanja
I dobi je, ko lijek i kaznu, a kamen priča.....
Biljana Gajić
U TVOM SNU
Sama sam svoja stijena
svojim snom branjena
trgujem ljepotom dodira
Neću da te pitam
(suviše stari za laži
suviše mladi za istine)
neću nejasne odgovore
U svom sam snu kod kuće
tamo gdje te dodirujem
dodirom gruba pamuka
crvenilom svile
vrelinom čelika
staklo-ledom
krilom ljubičastog leptira
ostavljam žig svog prisustva
Dozvana raširenim rukama
slika mene sanjive
na tvom ramenu
ne pita o čemu sanjaš
u tvom sam snu kod kuće
trajem tvojim snom branjena
(Postajem li nježna)
Biljana Gajić
PJESMA KOJA SE SAMA NAPISALA
Ne dodiruj me večeras
ne pitaj me
pogledaj me mojim očima
jedno ti dajem na dlanu
Zagrli me bezglasom
ne budi kao neko prvi
u vremenima kada
nisam ništa znala
ni da patim, ni da volim
ne izivlači iz rukava
bezmirisnu ružu
kupljenu u skupoj cvjećari
Jer
Odavno znam
ruža bez trnja otužno miriše
Noćas su progovorila
sva moja ćutanja
i sačuvano zrno ironije
vatra umiva kao onda
kada sam u mirisu pokislog asvalta
kupanog ivanjskim kišamaučila ponos
Ne čekam više vatre petrovske
da mi sprže nepotrebna sjećanja
Iznutra grebem svoje ogledalo
u trenutku klečanja
dok sljubljene sjenke plešu
Jer
ti večeras pričam
velike i male istine
Pričam ti sve
što mi padne na pameti
ono što sam odavno zaboravila
što ne bih trebala, ni smjela
nezbunjena tvojim pogledom
Tebi oduzeta pitanja
sebi pokajanjam
Dijelim se na fragmente
starih trajanja
cijepam se na komade
Jednu po jednu krhotinu
slažem na tvoje dlanove
Jer
ne želim iz početka da pišem
tužnu pjesmu
Ponovo počinjem da volim
stare zablude meko osmjehnuta
onako kako se vole
uspomene na djetinjstvo
i neka stara dobra vremena
Noćas, ja tako pocijepana
svim sjećanjima
nova zaobilazim
da bih se probudila
možda jača, bolja, sretnija
Biljana Gajić