PJEVANJA LJETA 2020.
napustiti ovaj grad
zemlju
kontinent
kad bolje razmislim
najbolje je zbrisati sa ove planete
i otići
tamo negdje daleko
.....
medju dobre ljude
il' samo se sunovratiti
medju opore mrvice
Biljana Gajić
(29. januar 2020.)
pad nije bolan dušo
pad je nauk
ustajanje kičmu ispravlja
ojačava
u kap stisneš godine neke
razbiješ par ogledala
laktovima i dlanovima
rebra priviješ
i po staklu bosa kreneš
boli samo dok na krhotine
stopala bosa ne svikneš
Biljana Gajić
(29. januar 2020.)
smije li pjesnik povileniti
malčice pobjesniti
pa u crno uskočiti
ponadati se
da će pronaći
mrvu plavog i kap zlata
pa to crnilo razbistriti
vjetrovima pokloniti
smije li
il' samo može
iluzije najčistije nalaziti
i nadati se
da je moguće
okove sretnih rima prigrliti
smije li vrisak medju ljude pustiti
prkosno
osiono
bez srama
Biljana Gajić
(29. januar 2020.)
opsovaću sebi
svaki put
istinu kad prozborim
jer ta istina svakolika
zlobna i zlatna
ne oslobadja, dušo
nikakva dobra ne donosi
samo da boli
savršeno zna
istina ta precjenjena
a kad boli
znamo
baš boli
opsovaću u inat bogu
ljudima
ako zatreba i bratu i majci
staću na svako raskršće sivo
svih gradova tužnoružnih
naspram svih vjetrova
i svih zvjerova
nek grizu i kidaju komade
mog toplogdrhtavog mesa
nek lome mi već naprsla rebra
jer psovaću glasno i jasno
nebo dok ne postidim
i bogoradiću
ne stideći se bože
jer samo psovka oslobadja
i psujući tako do zadnjeg sumraka
istine zboriću
ne brini dušo
to će biti samo moja katarza
nagrada i kazna
Biljana Gajić
(29. januar 2020.)
PRVA I JEDINA SASVIM ISKRENA I LIČNA PJESMA
Pjesma Jovanova
Pjesma prva
volim te
nikad nije znala izreći
iskreno nije ni htjela
bojeći se težine ljepote i snage
tih prostih riječi
svrhu i cijenu nije im znala
krijući se u blagu porugu
i prividnu snagu jake žene
lažući sebe i druge
ubjedjujući ih
nevažne da su
banalne i suludo nepotrebne
precjenjene
a godine pažnje nevrijedne
vukle su se jurile je pa umicale izmicale
bore su je pristizale
u filigramsku mrežu neminovnu gonile je
i ulovile je
i tako u trenu jednom
nenadano i zatečena
u zamku modrookog a neočekivanog
sudbinski i voljno bi uhvaćena
glazurom zrelosti okovana ta žena
poželi volim te prvi put izreći
u kamen slovima velikim te dvije riječi poželi urezati
i nevješto se lati tog posla
pa ih izgovori
prvi put muklo neuko i teško
pa vrisnu straha i stigme oslobodjena
ponad oblaka ih poslala
i njemu koji nije znao da ima oči modrije od mora olujna
na dlan spusti
i nije stala
volim te...volim te...volim te
uprkos tim nepostojećim tačkicama ponavljala je
vikala je
vrištala je
šaputala je
sve dok te riječi njene ne postaše jeka i bujica
i okovi iz kojih nema bijega
zaboravila je žena ta normalno kako se zbori
kako se bez riječi tih kroz život gazi
svikla svaku misao glasno izgovorenu
sa te dvije blagoslovljene i proklete riječi
početi i završiti
usudila se zakleti se pred slikom oca
ljudima i bogom
da te riječi nikada neće sa njenih usana prestati teći
vazda ih nečujnom zakletvom okruniti
i takve neuništive
modrookom svom neprekidno poklanjati
izgovaraće ih do zadnjeg daha
te dvije riječi nestati neće i poslije sudnjeg dana
dušo, oka modrujeg od oluje
ovo nek ti je putokaz i uporište
oslonac i snaga
i pojas za spasavanje
uzdanica kad padneš
semafor u ulici mraka
Pjesma druga
ako bi postojala Pjesmi prvoj ispisana
obavezna fus nota
pisalo bi
„ovo je moja prva iskrena i sasvim lična pjesma
tebi dušom i vrelim dlanom pisana
po slanoj i mokroj predjutarnjoj koži
pa na pergament prenesena
modrooki moj
ispisana samo za tvoje oči
tebi koji lutaš i pronalaziš se
u svim mojim pogrešnim pjesmama
natjeravši poetesu da skine sve
i da se ogoli do najsurovijeg bola
isčupana iz svih svojih predhodnih stihova
izmaštanih i lažnih
i takva gola od natajnijih treptaja izatkana
sva od nesna a snovima istetovirana
na milost i nemilost ti predana
čeka te i prati“
lažem li dušo moja modrooka
ti si jedini koji odgovor zna čak i kad ne želi
od čega bez obzira na sve
bijega nema ni tebi ni meni
do zadnjeg daha sretan mi budi
mojim volim te čuvan od
tuge i bola
zloduha
svakoga i svega
pjesma ova poklon ti je umjesto talismana
u smutnim vremenima uporište
u olujama pojas spasa
semafor u ulicama najmrklijeg mraka
Biljana Gajić
30.januar 2020
za koga čuvati milost pomislila je
za strijelca
za sebe
za sveukupnu publiku željnu krvi
za onog prvog bezgrešnpg
sa kamenom u džepu
zaglavljena u medjuprostoru
izmedju zida i ambisa
na nišanu oružija od ognja jača
koje je ljubila
ne priznavši to glasno ni sebi
smiješila se prizivavši
sve svoje predhodno proživljene živote
padanja i ustajanja
prekoračene granice
sve mahovine u kojima se skrivala pred potjerama
sve godine sumanutog ljubljenja
i nepokorne noći u podočnjake tetovirane
ko opruga na skok pripravna
oslušnula je šapat
"strašan je način na koji se obračunavaš sa samom sobom
nisi toliki grešnik"
iskezila je zube
i skočila zanemarujući fijuk metaka
budite oprezni
možda zid nije previsok
ni ambis predubok
možda ne pogadja baš svaki metak
Biljana Gajić (1. februar 2020.)
poluluda
polubudna
polusnena
povremeno polužena
polu-ti-sjena
....
napola sigurna
biće ovo polupjesma
Biljana Gajić (3. februar 2020)
snenost nije oružije
ni klopka
prekasno je shvatila
snenost je samo medjuprostor za raj il' kraj
eh Veljana kad već crtaš djavola na zidu
ne preskači najvažnije lekcije ...
(Iz Veljaninog sitnoveza)
Biljana Gajić
(4. februar 2020)
razgrtala je svoje stare neispisane stihove
pokušavajući da se prisjeti
zašto su gorki ti gorki stihovi
nije tome davno bilo kada je uzmicala
grleći surove svoje stihove
manirom mazohiste od zanata
na primjer
"dozvoliću mahovini da izraste
i obavije mi ramena
u kosu sviću gnijezdo od trna glogova"
jer sentimentalnost po svojoj strukturi
najčešće skriva okrutnost
od kako je sve svoje skrivenosti obznanila
i svoju praznu knjigu tajni predala vjetrovima
Veljana je krenula u boje
a kiše padaju
bude skrajnute nade
spiraju crnila
učeći je da i java i san mogu biti njena mjera
i izbor
čuvani skupo plaćenim osmjehom
(Iz Veljaninog sitnoveza)
Biljana Gajić 8. februar 2020.
kao kad se nišani nebo
pa promaši
a nebo uzvrati
visoki ideali i visoka stremljenja
bivaju okačeni na niske čiviluke
pjevajući lament nad lakobijelom bojom
izrečen sa pristojne udaljenosti
kad se gospodinu moli za mrvu sjaja
i tiho vapi
molim te oče samo bez giljotine
makar samo danas
kad ledene mrazine ogrnu grad
vjetrovi zametnu trag
iza ponoći cijepaću sebe
grijati hartije promrzlim dlanom
ogrnuta pogledom onog koji nije znao
da oči njegove su od mora pred oluju modrije
vrijeme je za slabost
puno ljubavi
poneki kikot
osjećaš li moj strah
modrooki moj
vidišli moj mrak
nesan i bremenit šapat
dobro znanu predjutarnju strast
rećiću ti izmedju dva snovidjenja
odavno nisam žena od stakla i pjene
odavno mi osama nije utočište
odavno ne čitam tudje stihove
odavno ne tražim smisleno u velikim temama
odavno nisam ona koja je napisala
život i ja psujemo se uzajamno
za krunu boreći se
sve moje je izmedju četiri ukrštena dlana
malo sunca
malo ljekobilja
nekoliko nepotrebnih sitnica
i luk i strijela zapeta
(čuvaj se nebo
nišanim ispočetka
a ruka mi modrinom poduprta
kruna je moja
(njemu koji nije znao da je modrook)
Biljana Gajić 8. februar 2020
duboko nagnuta nad prašnjav riječnik
grizla je vrh olovke
cijedeći joj krv njenu crnu
pažljivo posmatrajući riječi
vagajući njihovu težinu
procijenjujući njihovo značenje
razvrstavala ih je
potrebne od nepotrebnih
nježne od surovih
voljene od preteških
prkosne od optužujućih
svoje
njegove
neke je protjerivala
neke spaljivala
neke vjetrovima predavala
neke je ljubomorno pohranila
u škrinju za vrijeme apsolutnoe sreće
(ledeno je vani
proljeće ne zna se kad će
najavljuju sniježnu oluju sa zapada
probudi se Veljana
riječi su samo riječi
čak i kad guše
kad osmijeh ubijaju
sve do vremena kada će ti biti dato da ih opredmetiš dlanovima)
(Iz Veljaninog sitnoveza)
Biljana Gajić (10.februar 2020.)
čekala je ljeto
snena a nestrpljiva
trebala joj jedna ljetnja kiša
sparne ljetnje noći
nesenice ušuškane u vrelinu
slana znojna koža okovana znojem
i haljinom satkanam od pjene
(čuj me Veljana
nikada nemoj pisati poeziju
ne hvataj se pera
zgužvaj sve hartije
spali ih
ne daj da te okuju i orobe
jer
ako te poezija nadraste
ubiće ženu u tebi)
(Iz Veljaninog sitnoveza)
Biljana Gajić (11. februar 2020.)
krvoločno raspoložena
ubijala je uspomene
jednu po jednu
ne ne štedeći ih
ni velike
male
nevažne
iskezila je zube krenuvši medju slike
pobila ih je ognjem i mačem
onako kako se tamane nemani
krajnje studiozno ubila ne neke majeve
jedan maj razvukla je na stub srama
izmakla se i s guštom posmatrala njegov nestanak
ne obazirući se na mirise bagrema koji cvile i mole
kako ubiti naredno ljeto
upitala se
ali umorna od silnih ubijanja
zastala je i odložila najsvirepije
od svih svirepih ubistava koje je počinila
čuj me Veljana
samo takva
čista i ogoljena možeš dalje
ali ti si to shvatila instinktom ženke
ruke neke raširene
čekaju te nadolazećeg ljeta
ima nade za tebe
učiš teške lekcije
na primjer
kako biti žena
(Iz Veljaninog stihoveza)
Biljana Gajić
11 februar 2020.
opelo za teške dane
težina nježnih riječi
moguća je
povjerovaše mi prve laste ...
Biljana Gajić
26. februar 2020.
stvorila je
svog privatnog frankeštajna
sad uživa
ljubeći ga tako kompletnog
dvostruko više
nego ranije
Biljana Gajić
27. februar 2020.
izučavala je tehnike naručivanja snova
birala je njihove dezene boje i formu
svjesna da je to nelogičnost
koju skovaše zaljubljeni
nemajući problem da jedno drugom urade sve
zarad zrna zadovoljstva
i nekoliko kapi strasti
skrivajući se pred od olova težim
riječima bjelodanim
potrudi se Veljana
kad vječnost u tren spakuješ
kad snove sklopiš po mjeri svog dlana
shvatiš da i pad i let biće bezbolni
davanje i uzimanje stopljeni
kad budu jedina izvjesnost
a ti
znaćeš naručiti san od jave veći
probudi se i zakorači u besanu noć
od snova satkanu
iz Veljaninog stihoveza
Biljana Gajić
3. mart 2020.
kad pjesnik u život zaluta
to nije uvijek i dobar pokušaj
jer pjesnik savršeno dobro zna da luta
skrene s puta
izgubi se
tražeći od gorkih trava lijek
za san
za spas
za novi dan
(ali gle čuda
uvijek nastane dobra pjesma)
zbunjen je pjesnik
izgubljen
iščekujući tu pjesmu
ni pretešku
ni prelaku
tek pjesmu kao putokaz za spas
kuca li to neko na vratima
nudeći izlaz
držeći u ruci kartu za pakao il' raj
il' samo pjesmu ko krinku i ogrtač
Biljana Gajić
14. mart 2020.
u vremenu
kad šapati postaju svoja suprotnost
kad osmijeh tugu osmisli
iscrta ukrasi i dovrši
prikupljala je niti rasute
one koje su je na okupu držale cijelu
jednu prašnjavu samoodbranu
nekoliko friških samoobmana
ja nosim boje
a ti bi
da mi skidaš terete ... šaputala je
Veljana
po nekad je sreća umorna
nevidljiva
nedodiriva
bez zlatnog sjaja
ni nalik osmijehu djeteta
krilu leptira
letu bumbara
prelivu marcipana
prečesto je skrivena u maglama
po nekad u bijegu
uveži se
saberi se Veljana
sve svoje krhotine pokupi
u kapi vode sjaj potraži
jer znaš i graditi i rušiti
i strahove progoniti
ne izgubi se
sebe ne izgubi
ne daj se
nikome i ničemu
ti boje nosiš
jer moraš
jer želiš
jer bez njih ne dišeš
a on bi
da ti skida terete
a ne zna koliko ih ljubiš takve
svim bojama oslikane
Iz Veljaninog stihoveza
Biljana Gajić
15. mart 2020.
u ćutanu izgubljena
pomislih
možda bi trebalo nešto da kažem
ali se riječi bojim
svojih i tudjih
molim te gospode
ne daj im moj svijet da ruše
ni mene ruinom da načine
Biljana Gajić
15. mart 2020.
izračunala je
plače svakh devet godina i 4 mjeseca
ta statistika suza neumoljiva je
tako je bilo i biće
taj fakat ne trpi izmjene
pitala se
šta bi se desilo ako bih priuštila sebi jedno vanredno plakanje
maleno
majušno
najsitnje
makar bilo tiho i mrakom izaponoćnim skriveno
da li bi se nebo urušilo
da li bi se dogodio novi veliki prasak
il' neko pomračnje sunca
da li bi se pokrenuo neki makar osrednji cunami
da li bi se djeca prestala igrati
da li bi bilo ko zastao milosrdno je pogledao i utješio
da li bi joj neko poklonio mušku bijelu maramicu i svoje rame
(samo na pet minuta)
da li bi to njeno plakanje upošte nešto promijenilo i popravilo
da li se može i smije plakati u prvom licu jednine
(to je pitanje koje sebi nje smjela postaviti
u doba neplakanja da ne bi narušila sklad
jer kako rekoh
računica suza je precizna i neumoljiva
ne trpi izmjene)
Veljana
Veljana
na težak način odrastaš
i za razliku od pametnh
učiš na svojim greškama
(Iz Veljaninog stihoveza)
Biljana Gajić
15. mart 2020.
*Bem ti sve arhitekte svijeta!
Nude mi manje ili više sjajne projekte porodičnih kuća, a ja tražim samo da mi neko od njih projektuje običan mali čardak ni na nebu ni na zemlji ili barem kolibu od marcipana ... svakako sa svim urbanističko-gradjevinskim karakteristikama.
PS. I pitam se: A što li me tako čudno gledaju
Biljana Gajić
16. mart 2020.
ne znam šta se dešava
ali ishod mi je dobro poznat
izgovorila je i prionula na posao
prebirala je po svojim vještinama
odlagala ih je na stranu
olakšavajući kofere prije prvog sljedećeg koraka
surovo svjesna nepraktične nepotrebnosti istih
jer
kome je potrebno da se ogleda u oku svakog djeteta
da se osmjehne prolazniku
da slomi i sastavli sunčev zrak
da namigne mjesecu
da zaćuti kada su riječi jedini izlaz
da odživi (i preživi) sve filmove crnog francuskog talasa
da tvrdoglavo piše nalivperom uprkos novodobu
da zaboravi datume mjesece i godine
da pridrži nebo koje se ruši
da sebi vrati predhodno prognane riječi
poput riječi ljubav
rizikujući da je obezvrijedi svakodnevnom upotrebom
da u kamen na koji se spušta umorna glava
ukleše miris samo jednog muškarca
ne tražeći njegovu saglasnost
čuvajući ga za studeno doba i vremena posta
da istine strašne izgovori u nedoba
bez obzira na cijenu
Veljana ti stvarno ne znaš šta se dešava
uprkos tome ishod ti je dobro poznat
testiraš li gospoda Veljana
reci mi ako preživiš
Iz Veljaninog stihoveza
Biljana Gajić
16. mart 2020.
"Sloboda je mogućnost izbora, odnosno odsustvo ili prisustvo hrabrosti da se neko suoči sa izborom i odluči na na neki, jer ni to ne zna, a i ne smije svako. Radi se o tome da li neko zna, može i smije krenuti u izbore i suočiti se sa njima ... smije li birati.
Sasvim je nevažno šta će biti izabrano. Sloboda je PROCES biranja
Biljana Gajić
1. april 2020.
kad udahneš olovo
(udahni duboko
jer ne valja u protivnom)
kao kad udahneš olovo
zagrliš otkinuto sidro
obgrliš ga
i pod tim teretom kreneš
zlatno tele ubiti
ne mareć' ko mu je gazda
kao kad udahneš olovo
pa prstom kožu zaparaš
rane uresiš
i crveno obojiš
osmjehom
kao kad udahneš olovo
i znaš da sve možeš popravit i pokvarit
sve kupit
sve izgubit
sve osim samoće
kao kad udhneš olovo
i kreneš bespućima znanim
osmjeh suzom kad platiš
ne osvrnuvši se
ne mahnuvši zgranutim
uramljenim šarenim slikama
i slikarima
kao kad udahneš olovo
pa shvatiš
da tama je u vreći darova
pa kom opanci ... kom obojci
i ko prije djevojci
a tebi sve svejedno
kao kad udahneš olovo
uspraviš se
i sve shvatiš
da imaš samo jedan žal
za ukradenim starim osmjehom
i jedan jedini trag
i jedan putokaz....
(i tek tada glasnik će ti donijeti
žezlo krunu i glas
da si i sa tim prokletim olovom u grudima
veća od od najdužeg dana
čak i kad si olujama okupana
vrelinom osunčana
i samo svodom okovana
PS. U mojoj poeziji često sam se bavila "okovima" ... e pa ... ja za sebe biram i pravo da izaberem čak i okove ... jer i taj izbor okova, moja je sloboda...
Biljana Gajić
4. april 2020.
obukoh dušu u maglu
bojenu mrakom
svjetlo tu ne može ništa
ni ljekobilje
a ni ljudi
možda ću postati sama sebi lijek
tražeći vremenu milost
i pravo samooprost
nad bezdanim
Biljana Gajić
4. april 2020.
kako iskaliti bijes i tugu
možda i slutim gdje je ključ
možda je dovoljno svijet razbiti stihom
u prah ga smrviti
i na sve strane ga raspršiti
(nije ni teško
samo zažmiriš
i raspališ izmakneš se
udahneš prašinu
i nadaš
da će preostati najbolje)
pa ponovo ga sklopiti
nekom ljupkom rimom
o vi bezvrijedni i mali
čuvajte se
ruševinama hodim
sa lirikom i nešto podsmjeha
umjesto bata
u ruci
Biljana Gajić
4. april 2020.
Kristalno hladna noć
idem da spavam
prespavaću sto dana
kad se probudim
slikaću mlado ljeto vlati trave nekoliko ružinih pupoljaka
i djecu koja su ponovo naučila da se igraju izmedju dvije vatre
idem da spavam
prespavaću mjesece
i kad se probudim mlade jeseni neke
braću zlatno žute kruške trudne slašću
spore od nabreklosti
izvešću psa u šetnju
dozvoliti mu da se valja u opalom lišću sretan
Idem da spavam
prespavaću godinu
i kad se probudim prekrižiću u klendaru sve godine nesretne
pričaću svima koji nisu slušati zaboravili
kako su tuga i nesreća izmaštno nasljedje
i nema im mjesta u zadnjem džepu ni u naborima duše
a lagaću
idem da spavam
prespavaću vijekove
i kad se probudim prepolovljena
bez sjećanja bez snova bez nadanja
neukorjenjena u tužne dane i nepotrebno tužna sjećanja
prionuću na izučavanje svih teorija nade
Idem da spavam
noseći pod rukom neki davno zagubljen stari rukopis
pod radnim naslovom
kako preživjeti ovu kristalno hladnu noć
Biljana Gajić
5. april 2020.
ljubi bližnjeg svog
knjige kažu
zagrlila sam svoju insomniju
poljubila je
prežvjele smo i ovu noć
obe
idemo dalje
ruku pod ruku
korak po korak
noć po noć
društvo smo snova
moja insomnija i ja
jer obe sjajno zbrajamo
podvlačimo
na javi sanjamo
život živimo
kako
nas dvije to jedino
i najbolje znamo
Biljana Gajić
5. april 2020.
dajte mi krinolinu
postaću marija antoaneta
dajte mi žezlo i krunu
ustoličićete katarinu veliku
stavite me kraj piramide
kleopatra postaće će mi sluga
dajte mi kist i žarke boje
slikaću ko frida kalo čak i bolje
spustite mi dijete u krilo
postaću majka zemlja
sretna bezimena dojilja
dajte mi njega
u ljubavi silnoj izgubiću ga
a sebe ubiti
ne brinite
to je samo poezija
i igrokaz poetskog umjeća
to je samo nešto što liči na tugu
nalik tangu za koji rekoše
da je tužna muzika koja se pleše
(tražio si đavola
dobio si kučku
da li je i to poezija...)
Biljana Gajić
5. april 2020.
sav moj bol sliva se u moje jagodice
i pretače u tintu
sva moja ljubav curi niz moje podlaktice
i prosipa se po hartiji
svaka moja misao gubi smisao
vezu sa stvarnošću
neuokvirena papirom
cijela ja žena
napuštam sve ovo
sve moje dane i noći
i takva bestjelesna
postajem samo pjesma
prva u nizu
Biljana Gajić
5. april 2020.
htjela je biti čuvarkuća
na dlanovima njegovim
htjela je biti čuvarica njegovih snova i nada
htjela je biti i ljuba i kurva i žena njegova
htjela je biti mu sve što do sad nikome bila nije
i što ni jedna nije znala ni mogla biti
htjela je strahove njegove strahovati
htjela je biti zdjela za znoj koji sa čela otire
htjela je budna noći njegove bdijući sretne sačuvati
htjela je ...
(četvrtog aprila ljeta gospodnjeg
vratila se sa groblja
svijeću rodjendansku upalila je ocu svom
savjet i oprost za ljubav svoju beskompromisnu
zatražila je šapatom
vrisak progutavši
i dobila
kćerko krv si i kost moja
znaš šta ti je činiti
kičmu sam ti u nasljeđe ostavio)
nešto kasnije
umotala se u tajnu
odlutala u sobu izgubljenih duša
i zaspala
sanjajući dlanove čuvarkućom otežale
Biljana Gajić
5. april 2020.
zakopala je prste u dušu njegovu
tražeći nešto
naslijepo
izmedju dvije riječi prosute
predate snu
i
nađe divljinu
toplu
strasnu
golu
vječnu
i bi to konačno buđenje modrookog
koji znao nije da ima oči modrije od mora pred oluju
kao ni da je sav satkan od divljina
(Iz ciklusa "Modrookom")
Biljana Gajić
14. april 2020.
kazivali su joj
kada se nešto stvarno želi
sva se vaseljena uroti da ispuni želju
vjerovala je u to na neviđeno
ali
obukla je oklop satkan od tišina
i krenula da preispita vjerodostojnost neba
veljana
za ispunjenje nekih želja potrebno je dvoje
osmjehnula se
pripravna da čeka vjekovima
vaseljeno sestro čuvaj se
progovorićeš prije ili kasnije
pred veljaninim čekanjem
(Iz Veljaninog stihoveza)
Biljana Gajić
25. april 2020.
znaš
postoje noći neke sulude
one koje se otmu mraku
i tako rumene i bijesne paklu zaliče
peku i žderu sve oko sebe
što bilo je i biće
noći kojih ce i cvrčci ustrašeni klone
pred kojima se mjesec oblacima skrije
u kojima samo kurjaci zavijaju odnekud iz daleke tmine
koje ruše svjetove
koje vrelinu životnijom od života čine
koje se mogu preživjeti samo ako se stane naspram njih
i lice stihiji okrene
i nadati se da će i ta noć surova
pred suncem da poklekne
postani monolit vatrom pelcovan veljana
ruke sklopi i gospoda moli
da te pogleda i ne dozvoli
da taj pakao od noći sestre ima
(Iz Veljaninog stihoveza)
Biljana Gajić
26. april 2020.
nekako mi se čini
da anđeli nisu baš u nekoj formi
u zadnje vrijeme
skinula sam krila
obukla kobaltno plavu haljinu
navukla štikle
kap parfema i osmjeh
(za koji nikad i nikom
neću priznati da je gorak)
kad otreseš anđeoski prah
bude li život lakši
to pitanje postaje suvišno
jer
anđeli i onako nisu u formi
ovih dana ...
Biljana Gajić
26. april 2020.
Poigravanje samoironijom na putu autosugestivnog samoliječenja uz malo ljekobilja ... možda pomaže
Mala ženska patnja koja prijeti prerastanjem u veliku pjesmu
A ta velika pjesma njedri, pupa, okiva me prijeteći bujicom ... ili će biti da me guši ...
Biljana Gajić
27. april 2020.
kad budne noći ne pitajući
odmaraju na njenom jastuku
ko u svom ataru
poslije kišonosnih dana
i njene smirene divljine prigrle zloduhe nesanice
bez vriska
bez suze
ona poželi samo jednu jedinstvenu noć
i gle čuda u tom trenu
moderator savršene noći sjede kraj njenog uzglavlja
on prstima od leda i paučine
zacari prostorom
i sve postane siva bajka
izgledno bez sretnog svršetka
kao kad se sretnu gladan mesožder i jagnje
kao kad kažu da ne postoji snovidjenje
kao kad neviđena zvijezda repatica
sunovrati se bez ispunjenje želje
kao majka koja ne zna plač djeteta
kao ljubav bez povjerenja
kao da nije bilo bezbroj bdjenja nad snima njegovim
kao kad sve postaje ruina
kao kad koraci ne zveče kaldrmom
kao kad sama jastuk grli bez vriska
kao kad od sveg blaga na svijetu
dobije samo sjenu čudaka
tog moderatora savršenih noći
čiji su prsti ledeniji od leda
veljana nebo sve pokrije
nebo sve otkrije
i slike sreće u zenitu svom čuva
čak i kad kaldrmom koraci ne zveče
i ko ti je kriv veljana
što si prorok bila
i što si u svoj staroj pjesmami
bahato izrekla
(ne sluteći da bi pjesma
mogla da oživi)
"lažu te dušo svi koji ti kažu
da je ljubav bezuslovna
sve da joj je dozvoljeno
da ponos je nepotreban balast
da čast joj je nije međa
lažu te i oni koji strast eteričnom nazivaju
boga u pomoć prizivaju
iza skuta mu se sakrivaju
jer ljubav moja nekajanjem je okovana"
(Iz Veljaninog stihoveza)
Biljana Gajić
28. april 2020.
koračala je ivicom
noseći u kosi mirise bakinih vanilica
majčinih prijekora
da ... njena majka nije ljubila često
njena majka je pridržavala da ne padne
podizala je kada je uprkos svemu padala
pokazivala rukama i očima puteve
diskretno podignutih obrva
uklanjajući se pred njenim nakanama
ali sve to nije tema ove pjesme
to su samo preduslovi
ili bi barem morali biti
koračala je polako
prisjaćajući se da je znala i trčati
širiti krila
letjeti
ta ivica kojom je hodila
oštra je ko brijač
prava ko strijela
ali ni to nije bitno za ovu pjesmu
u ovoj pjesmi bitna je tišina
ni glasa
ni zvona
ni kuršuma
ni pjeva
ni dječijeg kikota nema
i ta tišina svakim njenim korakom ispisuje
pitanje svih pitanja
zašto je ljubav tako jebeno prokleto komplikovana
koračala je gazeći svoju tišinu
korak po korak
kičma bolno uspravna
al' bezodgovorna
(Iz Veljaninog stihoveza)
Biljana Gajić
29. april 2020.
Već neko vrijeme sam na korak ispred svog sna. Da' će me stići i zarobiti, il' gurnuti u provaliju, ne zna se za sad.
Ako se bude čula tišina, ipak nisam bila dovoljno brzonoga.
Biljana Gajić
29. april 2020.
kako se smiruju divljine
izučavao je studioozno
dok ga je posmatrala ispod poluspuštenih vjeđa
samo nastavi
šaputala je dlanovima zarivenim pod njegova rebra
srce mu tražeći
ne prestani
ne pretjeraj
da se nisi usudio ni jedno ni drugo
govorila je nesuvislo
dok je on prstima palacao po njenoj koži
ne opraštajući joj ni milimetar
sanjala je i raj i pakao
i konačno shvatila
ni jedno od ovo dvoje ne egzistira samo
već isključivo u paru
taj prokleti raj i taj prokleti pakao
ženu ženom čine
samo njegovom
sve ovo nije još ni počelo da se odmotava
znala je
znao je
neke nakane smiješile su joj se skrivene njegovim
prividno smirenim pogledom
koji povremeno zaliči na onaj još iz doba
kada nije znao da ima oči od mora modrije
držati nečije živo srce na dlanovima
bez straha
bez stigme
nije teško
oboje su to znali
u ćutnji koja gradi san
koja brda ruši
koja život životom čini
Biljana Gajić
2. maj 2020.
..
utekao je iz monotonije
da bi uticao u moj svijet
ko bujica koja je rasturila najveću ustavu
ko svjetlo koje mi prijeti beskonašnošću ...
Biljana Gajić
4. maj 2020.
dodje tako neko jutro
kada se probudiš i osjetiš ugriz stakla
a skamenjen
ni bol ne osjetiš
oslikan očajem
tetoviran tugom
dodje tako neko jutro
kad se sivila razmašu
polude i zasive sve
pa i osmjehe
davno ukoričene pristojnošću
dodje tako neko jutro
kad se nadješ na stanici bez zaklona od kiše
a vozovi kasne
ili promaše tu tvoju stanicu
i taj kolodvor ne zagluši ništa
čak ni pisak sirene prastare parnjače
dodje tako neko jutro
razorno
koje ne zna da svane
koje ućuti i pijetlove tišinom koja guši
i neda oblake da razgrne
dodje tako neko jutro koje ti ne da
ni da ga prespavaš
koje ti dušu otima
misao cijedi kap po kap
rasteže je ko pletenicu nedorasle djevojke
pa je stegne oko vrata
katilski
i samu naznaku sreće progna iz predzadnjeg daha
dodje tako neko jutro
koje ni noć ne napada
ne usudi se da ga razbije
u paramparčad
i natjera u zaborav
dodje tako neko jutro nezvano
nesanjano
neželjeno
neočekivano
i nezasluženo
a koje nije ni tema za pjesmu
koja bi zaprijetila vječnosti
iz perspektive razmaženog pjesnika
a koje ni pjesnik ne želi pamtiti
Biljana Gajić
20. maj 2020.
Traži se rijeka .. dovoljno bogata vodom. Dušu bih da pročistim i tako opranu ... ponovo da sastavim .. . kockicu po kockicu.
Volga bi možda bila dovoljno dobra ...
Biljana Gajić
20. maj 2020.
ti jednu
ja dvije
ti tri
ja četiri
i krenu riječi
pa se potuku
pa oprlje jedna drugu
pa se medjusobno glodju
i one izgovorene i neizgovorene i nepostojeće
i one koje izmišljamo ko bogovi osvete
i skupe i jefrine
a gledam prospekte šarene
galeb se smiješi i grakće ponad morske pjene
tamo negdje na nekom tropskom otoku
i vabi nas pod dvije od hiljada palmi
u mrežastu ljuljašku
koja vrišti
za ljubav su me tkali i razvezali baš ovdje
stvorena sam za strast jer imam pakt sa lunom
neće ni ta luna viriti pod palmino lišće
i neće ometati uzdrhtalost
posao joj je samo da pred zoru komadom pamuka pokrije znojne ljubavnika
ti jednu
ja dvije
ti tri
ja četiri
gledaš li dušo ovaj putopis
trojka juri mrkonoćnom stepom baš ko u melodramama
a njih dvoje pod pokrivačem od samurovine
u ritmu praporaka
kikoću se štipkaju se i znaju da se vole
dozvoljavaju rukama da ljube i neljubljene skritosti
pod zvijezdama
praćeni samo rzanjem vatrenih mrkova
ti jednu
ja dvije
ti tri
ja četiri
pogledaj dušo
u starom riječniku pronadjoh crnobijelu razglednicu iz pariza
monnmartr krilima vetrenjače u krilo svoje
priziva samo probrane ljubavnike
samo one koji bi i ubili i poginuli za ljubav
i šapće nam s mjesta krenite
svojom crnobijelom tehnikom
jer strast ne trpi boje
jer strast je samo neobjašnjivo velika
i grandiozna masa koja proždire djecu svoju
i čini ih kompletnim i apsolutno sretnim
jer strast je žigosana samo mirisima znojnih tijela
ti jednu
ja dvije
ti tri
ja četiri
dušo hajde da se polomimo riječima
hajde da se pokoljemo uvredama
zubima tijela ljubavi nedorasla
jedno drugom da iskidamo
hajde da iskasapimo sve sumnje
hajde da lobotomiramo mozgove
nezahvalnike koji preko hljeba traže pogače
koji ljubav seciraju a strast na jeftino svode
hajde da izgrizemo jezike i ispljunemo ih
hajde da takvi oboženi i do kosti ogoljeni
za ruke se uhvatimo i krenemo
na tropsko ostrvo
pa u stepe
pa na monnmartr
možda ćemo ljubav i strast stopiti i izučiti
i početi stvarno cijeniti ono što imamo
a jezicima mu caklinu prhkom nepotrebno činimo
i staviti ih tačno na pravo mjesto
tamo negdje ponad oblaka
reci petu dušo
jer ne znam više šta je ovo
želja prijedlog ili vapaj
Biljana Gajić
20. maj 2020.
zagrli svoju poeziju
i pokušaj zaspati
šta ono reče skarlet o'hara
misliću sutra...
tako nekako
parafraziram:
živjeću sutra ..
prekosutra ...
narednog ljeta ...
neke godine stote
poezija po nekad okov ..
po nekad lijek
Biljana Gajić
20. maj 2020.
posmatrala je okov oko zgloba
glodati i gristi okov zubima dok ne pune
il' dok zube ne polomi
il' odrgristi sama sebi šapu
vrtila se u krug morena dilemama
on
saučesnik u zločiniu
posmatrao je od nekud izmaglicom skriven
znala je
osjećala ga je svim čulima
kožom
noktima
uzdrhtalim nozdrvama
iskonskom intuicijom
venama tetoviranim njegovim dahom
on
nijem i gluv
ni oči mu nije mogla vidjeti
a željela je znati šta se krije u njima
kako si se usudio, dušo
biti toliko slab za ostajanje i opstajanje
a jak za bijeg
u
u
u ništa
tuga i žal
il' krivica
prije nego zagrze
krik sove
razjapila je čeljusti
... i zagrizla
Biljana Gajić
20. maj 2020.