PJEVANJE LJETA 2013
izašla je iz ogledala
podvukavši sve nebitno
stavila je tačku na početak jučerašnjeg dana
(zanemarivši one slavne tri)
zavrtila je kazaljke sata natjerujući ih u galop
proglasila siv dan za sunčano sutra
spremna da u ponoć sačeka prekosutra
ogledalo potrošenim riječima razbi
ili
riječima bezlikim razbi ogledalo
Biljana Gajić
2. januar 2013.
zainteresovano
(i po malo iznenađeno)
posmatrala je iznenadno
izranjanje vlastitog laganog prezira
(za koji je vjerovala
da ga je davno amputirala)
dozvanog narastajućim blijedim šarenilom
prikupila je sve svoje osmjehe
jasne poglede
dobroćudne poluizgovorenosti
prisjetivši se svih svojih zatvaranja očiju
ubijanja dijelova sebe
svog zla
svojih sivila
bezvrijednih tereta
ljubomorno je skrivala
(i od sebe)
te trenutke u kojima je pokušavala
odsjecati rđu
vjerujući u konačnost
uprkos trudu
naokolo su rastrčana
neuništiva šarenila razvodnjenih boja
samoobmana
ili
suicid na parče
u trajanju
umjesto samoodbrane
Biljana Gajić
2. januar 2013.
rekoše
svijet je veliko selo
mala je ovo avlija
zgužvah ga u lopticu
stavih u džep
i krenuh
Biljana Gajić
2. januar 2013.
vječiti amater unutar nje
podiže glavu
i sasvim profesionalno
po ko zna koji put
prionuo je na posao
vjerovao je
Biljana Gajić
3. januar 2013.
Ona
stajala je tako
razdirana nekolicinom neizgovorenih riječi
zaglavljena u nedefinisanom prostoru
između skamenjene slike munje
i njenog gromoglasa
baš kao onda kada je
(kao žena)
zastala
i ostala
(kao sjena)
kao žena bezlika
bez pasoša
bez prtljaga
sa dvije lične isprave
(lična karta osmjehom iscrtana
i ona druga sva od tuge satkana)
zaturene negdje na dnu pretinca
koji rijetko otvara
zagledana u dobro kamufliran nemir
bilo koje žene
Biljana Gajić
4. januar 2013.
posjetilac ni ovaj put nije zakasnio
lagano i nečujno
(ali odlučno
da ne naruši sklad)
zakoračio je u njeno jutro
čudan je taj odnos
ljubav su vodili njih dvoje
mrzili se
zaobilazili jedno drugo
bezuspješno
noći su nježnostima razbijali
lagali su se
laskali jedno drugom
ponovo
nasmijani (konačno)
po navici kezeći zube
pogledali su se
to vrijeme i ona
(preko nišana)
on bezlik
ona neosmjehnuta
Biljana Gajić
7. januar 2013
oči boje čuda
nosile su mrvu neizrecivog
tako rasplinute između blizu i beskraja
znate bilo bi neoprostivo drsko od mene
kada bih rekla da ću napisati roman o jednom pogledu
recimo da bi esej osrednje dužine
bila sasvim prihvatljiva forma
18. januar 2013.
šaputala je molitvu
izgovarala prostote
urlala
tihovala
naizmjenično
u sasvim nepravilnom ritmu
potpuno iracionalno
nezabrinuta
neskrivena pogledima koji bi ubiti mogli
utamničena vlastitom slobodom
pažljivo je ispitivala granice
a okovi slobode preglasno zveckaju
Biljana Gajić
18. januar 2013
jagodicama prstiju
doticala je pramenje prvog sumraka
pažljivo
nježno
namjerna da ne naruši
paradoks dana u nestajanju
(tama u svjetlu
svjetlo u tami
neodvojivi)
svjesna da je taj i takav dan
morao postojati
uprkos vlastite nepotrebnosti
odgurnuvši u stranu sitne misli
usresredila se na pramenje prvog sumraka
posmatrajući kako lijeno obavijaju njene prste
poprimajući lik svih onih duša
koje žele biti dotaknute
nadolazeći mrak
ovaj put
ne prijeti crnilom
Biljana Gajić
23. januar 2013.
praćena pogledom neznanke
sudarila se sa stalnim pratiocem
sa pitanjima koja je odavno vrebaju
prijeteći progonom
zašto slušati bluz
zašto ga voljeti
zašto uranjati u nerazvodnjene tonove
koji slikaju tugu
stajala je tako decenijama
šibana bezodgovornim pitanjima
sve do momenta u kome neznanka izusti
(ne akcentujući)
nešto u nama sluša bluz
(jer)
očajno dobro se volimo
ne očekujući čudo
nevoljno je prigrlila novu dilemu
akcentovati "očajno" ili "dobro"
zaronivši u bluz kao prirodno okruženje
kao atak
kao izgovor
(Posvećeno Nataši Andrić)
Biljana Gajić
23. januar 2013
kćerka kovača
sa periferije bilo kog grada
sa mape koju s hristovim rođenjem
poetskim porivima vođeni
nazvaše dolina suza
dojena rasprslim bradavicama
žene saplitane dječijim plačem
koja ulogu majke nije dovodila u pitanje
uspotaknuta slučajno praznim trenutkom
pitala je prolaznike
čemu služi vrisak
ne sačekavši odgovor
otrala je znojne dlanove o pregaču
dohvatila krčag izvorske vode
i nastavila koračati
sporim
uplesanim koracima
Biljana Gajić
23. januar 2013.
ne razumiju nas dušo
profesionalni paćenici
podsmjehom nas prate
oni koji tuđu patnju osmijehom tješe
zaobilaze nas sretni
zaboravljaju lijepooki
progone gluvi za tišine
Biljana Gajić
1.februar 2013.
šta preostaje činiti nama
neshvaćenim zatočenicima dileme
živjeti u zemlji prognanih sanjara
il' razbiti san svakodnevicom
prigrliti naprsle vrednote sivo urešene
Biljana Gajić
1.februar 2013.
onaj si dušo, iščekivana
a nenadana
koji razumije
o čemu govorim kada grijeh spomenem
grijeh jednog stanja
u kome se zna imati nedovršena misao
bez uzroka i posljedice
ona koja zna krenuti
putovati
metu promašiti
iza horizonta dosegnuti
dilemama vođena
njima nesputana
uprkos sivim pogledima lijepookih
Biljana Gajić
1.februar 2013.
obećavala je ta noć
ta kučka nesita
pa se predomislila
i postala
noć umornih kiša
u kojoj plameni jezici hladno ližu
što svojim mnogoglasjem
na svjetlo iznese sve zaborava vrijedno
savršena bila je
za pobunu snova
ta noć protjeranih strasti
zaboravljenih stvaranja
ona koja između dva dana
ne umije uskovitlati htijenja
ni dlanove užariti
noć je to
koja je jedan dobar san
prodala za jedan loš dan
i naprosto samo traje
Biljana Gajić
1.februar 2013.
suočila se sa reinkarnacijom
odsanjanog sna
uvjerena da je i sam davno zaboravio
i da je postojao
te da je njegovim nepostojanjem zaštićena
zanemarivši činjenicu da su padale
januarske kiše
zaboravivši sve teorije o neuništivosti materije
čak i one od sna tkane
konačno shvativši da je za reinkaraciju svakog
pa i najmanjeg sna
sasvim dovoljna kap kiše
u bilo kom maslinastozelenom oku
i takva zbunjena
nevoljno je zaronila u pokisla sjećanja
(mojoj Leni Šarić)
Biljana Gajić
1.februar 2013.
usporena davanja
zbunjuju posmatrače željne krvi
one koji bi crveno ispijali s uživanjem
kap po kap
ne pitajući šta se dešava iza spuštenog kapka
one koji ne znaju odgovor na prosto pitanje
kriju li spušteni kapci davanjem
iskru u oku
odgurnuh sve osmjehe
koji su davno presjekli veze sa svojim korjenjem
lijeno ispružih ruku
dajući se
sporo
lagano
potpuno
Biljana Gajić
3. februar 2013.
sunce pa suza
kap po kap
tuga pa bol
očaj pa san
početak osmjehom
dodir za plan
pelin i med
dobar pa loš dan
mjesečeva srma
kraja nema
građevina čvrsta
nemoć vjetrova
tuga snjegova
(uvijek nanovo)
Biljana Gajić
3. februar 2013.
Kad pjesnici razgovaraju ... zna se "dogoditi" nešto što opasno liči na pjesmu
SLUČAJNI RAZGOVOR S POČETKA JEDNE OD JANUARSKIH NOĆI
govorio je
o čipu apsolutne kontrole poslušnosti
kao sljedećem koraku pri kraju čovjekove evolucije
ustvrdila je
kako je veliki brat taj koji će se pobrinuti za sve
krajnje ozbiljno
orvelovski
izrekao je
veliki brat je samo mala maketa stvarnog zla
složila se i dodala
to stvarno zlo
nemoćno bez otelotvorenja u maloj braći
da ih nije
tih maleckih "operativaca"
zlo bi bilo samo fikcija
nekakva stilska figura
snježna je noć
kuvano vino
odavno je izgubilo svoju aromu
pogledali su se
promrmljali nekolicinu učitivosti
i krenuli svako na svoju stranu
grčevito stežući pod miškom
po jednu ličnu fikciju stvarnog zla
smireni
Draq Novus i Biljana Gajić. (prepjevan razgovor)
Biljana Gajić
3. februar 2013.
kao i uvijek
vratila se
iz posljednje izgubljenosti
ne predahnuvši
zastala je pred zatečenim
čuvajući stisnutim šakama
davno osvojen izbor
birala je
odlazak uslovljen sivim pogledima
ili
stati na crtu asainu
čekajući izvjesne aplauze
ne baveći se razmišljanjem
kome su upućeni
njoj i njenoj nezainteresovanoj ravnodušnosti
smiješnom asainu
ili posmatračima sivo pokislih očiju
otela joj se misao
kiše ništa
(i niko)
ne može zaustaviti
hirovite su
Biljana Gajić
6. februar 2013.
na sceni bitka
sablje naoštrene
rukavice bačene
u klinču
poetika burleska
i sunovrat u stvarnost
trivijalnost egzistira
(p)odsmjeh arbitrira
Biljana Gajić
6. februar 2013.
izvukla je iz šifonjera
svoje davno zagubljeno
vjerovanje u čuda
i krenula u potragu
prije nego je napravila prvi korak
sudarila se sa pitanjem
kako postojiš bez svih svojih izgubljenosti
pa i bez one jedne proljetne riječi
izgubljene onomad
u modrookim daljinama
Biljana Gajić
8. februar 2013.
između
jasnosti
i
glasnosti
sazidala je
privatni kineski zid
postavivši
na strateškim tačkama
kapiju
i
kulu osmatračnicu
Biljana Gajić
8. februar 2013.
sporoklizeći dan
suzio je njene izbora
čineći je lijenom
sve do predvečerja
kad se spotaknula
o kutiju uspomena
zavrnula je rukave
krenula na posao
glancala je sjećanja
po neko popravila
uništavala tragove okrutnosti
čineći ih životnijim od zbilje
namjerna da ih spali
sve do jednog
Biljana Gajić
8. februar 2013.
ona i njene noći
nisu završile jedne sa drugima
po nekada dozvole
nekom februaru da arbitrira
povremeno sklope primirje
po koji put protjeraju nesanice
bivajući utočište jedne drugima
da bi duboko udahnule
i sunovratile se zgrljene
u miris tame
guste
reske
vrele
prijateljice
saputnice
surove suparnice
Biljana Gajić
8. februar 2013.
jeftinim riječima bojila sam bezlične snove
gonjena samo jednim njegovim
vješto izbalansiranim pogledom
nasuprot nasuprot umreženom zlu
pitajući se kome su uopšte važne istine
tako razlomljene
rasute
trebalo je da postanem milosna vladarica
najtamnije strane mjeseca
trebalo je da budeš sjajan podanik
obučen u odoru lučonoše čežnji
trebalo je da se volimo samo o praznicima
živeći uobičajeno oslikane paralelne živote
trebalo je da iživljavamo tuđe snove
sretni ponavljamo svakolike greške
čineći ih dovoljno grešnim
rekao si milost ti ne stoji
surova si vladarica
gola sam čežnja
rekoh
loša sam glumica za tuđe snove
Biljana Gajić
14. februar 2013.
ljutila se zbog svoje površnosti
u momentu spremanja kofera uspomena
među ružičastim sjećanjima
pronašla je trenutak
u kome je tražeći pticu rugalicu
sasvim slučajno
pronašla katalog užasa
štampan u visom koloru
dok je bezimena žena
pažljivo da ne naruši sklad majske večeri
razbijala snove bez krova
jedan po jedan
svoje
tuđe
nedosanjane
bizarnost
momenat vrijedan pamćenja
sunovrat u zaboravljenu zbilju
ili naprosto nauk da postoji dan
koji ne obecava toplu noć
i noć koja ne njedri jutro
ko mari
predstoji veliko proljećno spremanje
Biljana Gajić
14. februar 2013.
posmatrala je
neupletenu mnogostrukosti
sasvim ozbiljno prijete harmoniji
bacila je pogled
na loše upletene mnogostrukosti
obećavaju nered
u uglu
skrajnutoj neupletenosti
smiješi se haos
razigrana raspletenost
obećava joj slobodu
nasmiješila se
razgrnula nepotrebnosti
i krenula
Biljana Gajić
14. februar 2013.
slušala je šapat
dok se vjetar borio
zarobljen skutima nove haljine
pred onim ko skriva bol
oči ne obaraj
osluškivao je urlik
želeći da dodirne vjetar
nesiguran ko će prvi krenuti
dlan il' pogled
onoj koja bol nosi bez napora
ne nudi oslonac
sve to događalo se pred lukavim ćutalicama
precjenjena mladost
obezvrjeđena starost
tako zastale
zaglavljene u udobnom raskoraku
zbore o potrebi koja želju nadrasta
Biljana Gajić
16. februar 2013.
naumila je zaroniti u romantičnu liriku
predhodno pribavivši sve neophodne rekvizite
poput starog klavira
na kome se sviraju samo tužne etide
mirisne svijeće koje tačno znaju
kako svoje plamenje natjerati pomamu
cvijeće oteto osunčanom kamenjaru
nezaobilazno vino boje krvi
nekoliko trica i kučina pastelnih boja
nekolicinu šarolikih nepotrebnosti
upalila je vatru
(svakako u kaminu)
i strmoglavila se
u dosadu
Biljana Gajić
16. februar 2013.
prognana iz centra svog svijeta
(svojevoljno)
izmještena sa putanje davno izabrane
(slučajno)
sebe lažem da tako treba i mora
(svjesno)
bojeći nebo različitostima
usud moleći da im ne otme žar
Biljana Gajić
25. februar 2013.
pitanja su naša dušo
odavno prerasla svoja značenja
znamo
odavno su im odgovori tijesni
gušimo se u riječima izlizanim
pred mračnim glasom savjesti
(makar i tiha bila)
bježimo u dokolicu
nazvajući je spas
Biljana Gajić
25. februar 2013.
u ruke tvoje grešne
spustih smiraj jednog dana davnog
najavu dovoljno dugo čekane noći
sve greške svoje
u jedan grijeh slivene
i tako okaljene
prepuštam sudbini
život da iznjedre
moj
tvoj
naš
po kaputima našim krojene
potreban je samo tvoj dolazak i pristanak
Biljana Gajić
25. februar 2013.
danas mi ličiš na poetu
o kojem sam ti davno govorila
koji je žgrčen s početka milenijuma
zastao i ostao
a traje
i nezainteresovano posmatra šminku novog doba
isti si danas kao on
koji zna suštinu skamenjenog osmjeha
koji mi je pokazao kako taj osmjeh navući kao haljinu
koji je vidio i odćutao sva moja umiranja
moja nestajanja
činio bezgrešnim sva moja svetkovanja
učio me svemu osim ostajanju
jer krenula sam dušo i prije prvog koraka
zadržat me ne može ni sjena
ni neizgovorena riječ
sjeti se
često sam govorila
između stati i krenuti
provalija je lako premostiva
Biljana Gajić
28. februar 2013.
svoje strahove rasporedila je
na strateške tačke
predhodno ih povezavši
nevidljivim nitima satkanim od trajanja
to se dešavalo toliko davno
da se nije sjećala razloga svojih postupaka
ali je veoma dobro pamtila
da je to činila zdravorazumski
s jasnim ciljem kojem je zaboravila lik
danas
kod rijetkih susreta
sa nekim od tih
davno zaboravljenih strahova
sudarala se sa dilemom
zamka
upozorenje
nepotrebnost
ili tek treptaj koji liči
na podsjetnik sa abecednikom izgubljenosti
Biljana Gajić
2. mart 2013
bez stvarnog razloga
(vjerovatno vođena
običnom malom predproljećnom dosadom)
između zadnjeg sumraka i prvog mraka
prisjetila se momenta u kome je
maglama boje duge
pažljivo obojila svijet
proglasila ga svojim
i zaboravila na njega
sljedeći korak
sasvim logičan
bio je preispitivanje granica tog svijeta
svakako i kvaliteta boja magli
nije se dala omesti spoljnim događajima
koji su svaki ponaosob
(umjesto da budu istorijski)
obitavali isključivo na stranicama dnevnih novina
koje niko ne čita
svjesni svoje zgužvanosti
živeći tačno onoliko koliko žive te iste novine
nisu je zbunjivali pogledi žena
koje svoju nagost nose ko uvrede
u vremenu velikih i lakih opraštanja
nesvjesnih stvarne vrijednosti te nagosti
i bezgrešnosti
ni pred muškim podsmjesima
onih koji su svoju muževnost
olako skrivali u skutima majki
a koju povremeno
bez bilo kakvog opipljivog razloga
prosipaju po krčmama u predgrađima
po sivolikim pločnicima
nikada ne naučivši da su oko i dlan žene
prava dimenzija muškarca
ona je
pod samo jednim pogledom
(onim koji zna smiriti vjetar
uzburkati mora
natjerati je da cijepa kožu svoju
pomiri grijeh i bezgrešnost)
ponovo zaronila u svoj svijet
maglama boje duge obojen
uprkos svijesti da se te iste boje
odavno krune i blijede
mireći se sa tjeskobom granica
za koje je davno
olako vjerovala
da su bezgranične
Biljana Gajić
15. mart 2013.
nepozvan
sumnjivo nesiguran
noćas mi razlog za spas daješ
u noći u kojoj prošlost steže
orobljava
drobi
nasuprot svemu
uspravljena tvojim nastojanjima
na momenat neživa živim
obećavam trajanje
tebi dolazećem
Biljana Gajić
23. mart 2013.
tekstatura poniženog dana
ili tek urušena konstrukcija
jedne slučajne emocije
tako biva
baš kao kad poljub preraste u preljub
postajući imperativni glagolski oblik
koji obavezno imenicu privoli
da se pokunji pred glagolom
ponižen dan
ruku pod ruku
sa skrhanom imenicom
nestaje
u neizbježnosti
jalov dan i ja
nismo u ljubavi danas
Biljana Gajić
23. mart 2013.
jednom
kad strpljenje preraste trpljenje
kad milosrdnom anđelu
toj majki i maćehi
kažu šta mu je činiti
kad letu krila poklone
uske horizonte kad polome
kad pramen sna i zrno magle sukobe
kad nauče kako zaborave zaboraviti
sviću se
sobom pokriti
vrisnuti
i oči otvoriti
Biljana Gajić
27. mart 2013.
ne znam
od papira ždralove praviti
ne znam
ni jednu mantru izgovoriti
ne znam
ni sve molitve izmoliti
ipak
povremeno zastanem
čelo suncu pokažem
i znam
zrnom oka šaku zlata uloviti
i prosuti
pa nastaviti
Biljana Gajić
2. april 2013.
mirila se sa stijenama
koje ponekad plaču
parajući oblake
smijala se govoreći
vrijeme je čudan neki svodnik
kurve poštenim čini
a onim drugim
postojanje obesmišljava
šaputala je
glasnost loše skriva tišine
nagoneći revnosne neistine
u prve redove
i cijepa barjake
ispisala je
sunčan dan
surovo je ogledalo
slušali je nisu
niko je ne čuje
osim vremena
koje potiho
riječi njene
urezuje u ogledala
Biljana Gajić
11. april 2013.
kroz pramenje kose
koja je sasvim slučajno
kao živa
živjela tuđi život
i pamtila
nezavisno od doba godine
od doba dana
posmatrala je
sve svoje sjene
pokušavajući unaprijed
namjere da im shvati
konačno
a sjene
suludo su plesale
oko vatre
neritmično
(zanemarujući objektivnu
mogućnost izgaranja
prizivajući sve zaboravljeno)
progonjene nekim tuđim
gotovo zaboravljenim sjenama
poskakivale su
polako hvatajući ritam
pokazujući zube
sasvim nepotrebno
tek onako
za svaki slučaj
(znala je
pripremaju neku
neizostavnu podvalu)
gotovo neprimjetno
korak po korak
bivale su sve bliže vatri
bičevima žive kose
prikrivala je zluradost
naslutivši suicidnu namjeru
prve od sjena
proljeće je varljivo
kazivali su
nije povjerovala
do momenta u kome je
kosom sakrivena
oslobodila stare slike
Biljana Gajić
11. april 2013.
nije do nas dušo
kriva je ova hladnoaprilska noć
koja na svjetlo iznese dane
u kojima sam vjerovala
u ljekovitost svojih dlanova
u kojima si vjerovao
da si u rukama mojim
savršen bolesnik
u kojima smo tvrdili
da su vjetrovi izmišljeni samo za nas
i da su krojeni po našoj mjeri
da bismo ih mi lomili
samo zato da ne raznesu mirise
zarobljene herbarijumima
i tako im unište atutentičnost
prošla su vremena
u kojima sam se vještila
da ti kažem dušo
sada kad to ime lako i toplo sklizne
od nekud
glas nepoznatog
a bliskog
kaže
ruke ti nisu ljekovite
savršeni bolesnici ne postoje
(začudo ne preispitujem
ni glas
ni riječ
neznanca
samo po nekad
kao noćas
dlanove raširim
pripravna da prihvatim
nekoliko poljskih cvjetova
autentičnog mirisa
koje donosiš
s proljeća)
Biljana Gajić
12. april 2013.
gospode
daj mi da okajem
korake svoje zalud potrošene
zagubljenim daj smiraj
dozvoli da stanem
predahnem
nastavim
korake nove obojim
jer
čekanja čekaju
odgovore na bezodgovorno čuvaju
suzu i osmjeh mire
Biljana Gajić
12. april 2013.
proljeća nekog davnog
(razigranog baš kao ovo što je)
jureći nemire
poželjela je
(i uspjela je)
sazuti cipele svoje majke
uvjerena da je dovoljno
bosa ruke raširiti
nemire prigrliti
i
biti slobodna
a nemiri jogunili su se
mamili je
uzmicali
izmicali
dozvoljavali da budu ulovljeni
....
nizaše se
proljeće za proljećem
niz beskraja
niz praznina
niz nedovoljnih nemira
do proljeća ovog
vrelinom umivenog
u kome je
(konačno)
ponovo
obula udobne
cipele svoje majke
pokonivši osmjeh nemirima
prigrlila je sva svoja smirenja
(konačno)
Biljana Gajić
30. april 2013.
činila je jedan dan živim
nekolicinu predhodnih ubila je
izabrane noći
nadljudskim naporima
održavala je u životu
zorama se nije zamajavala
ostavljala ih je po strani
kao kulisu
onima koji žive tuđu poeziju
shvatila je
zaludnost svih svojih nastojanja
ne razmišljajući o posljedicama
odlučila je
svoju narednu pjesmu
objaviće pod naslovom
negativ jednog sna
Biljana Gajić
12. maj 2013.
tromim koracima
vraćala se iz bezgraničnosti
omeđene samo apsolutnom slobodom
noseći kofer
pun uredno upakovanih uspomena
sjećala se vremena
u kome joj se činilo
da je sloboda dvolika
teškodostižna
a (osvojena)
lakonosiva
sjećala se i dosade
koja je tihim sitnim koracima
nezadrživo
neosjetno posjedala
bezgraničnost ograničenu slobodom
sjećala se i svih bezuspješnih nastojanja
da izigra tu sveprisutnu dosadu
da joj umakne
da osmisli novu
samo svoju
nedosadanu slobodu
sjetila se i bijega nazad
u momenat u kome će raditi
ono što najbolje zna
ponovo krenuti
u osvajanje slobode
Biljana Gajić
12. maj 2013.
nije ovio farsa
ni tragikomedija
život je ovo u međuvremenu
tačno tako
živi se između vremena krcatim
sjajnim bojama obojenih reklama
koje ultimativno nude
sve bjelosvjetske nepotrebnosti
i
vremena u kome je ljubav
kolateralna šteta nekolicine
nezaobilaznih ratova
strateški dobro raspoređenih
u vremenu i prostoru
ne
nije ovo farsa
međuvrijeme je ovo
Biljana Gajić
27. maj 2013.
tvrdio je da su
cutanje i tisina jedno
ziveci sasvim zadovoljno
u toj zabludi
nesklona da se slozi
svim silama
pokusavala je da razbije
njegov svijet
omedjen sumnjivim sinonimom
neuzmakli
posmatrali su se
posmatrace se
cijeli naredni vijek
ukopani svako u svoj rov
znali su to
pat pozicija
sigurna distanca
gramaticka razmirica
uzaludan otpor
ponor ....
kome je to jos uopste vazno
pitala se
postoje li tisine
koje ni ponocna zvona
ne mogu razbiti
koje se hrane cutanjem
pitala se
da li je odgovor na to pitanje
davno je izgubio svrhu
Biljana Gajić
7. jun 2013.
rasipam se ovih dana
mnogostruka sam
ravna i široka
rasuta odavde do karpata
ljuta sam
prosta i posna ko krš ponad kamen grada
gola sam
ni sita ni gladna
misao sam bezimena
iluzija bezvremena
knjiga sam
u zrno pijeska tetovirana
ovih dana nepročitana
a ti dani
neprospavani
nepocijepani
neoslikani
podsmjehuju se između dva režanja
dok se vuku
ko sjene dana polarnog
Biljana Gajić
12. jun 2013.
CIPELE NJENE MAJKE
proljeća nekog davnog
(razigranog baš kao ovo što je)
jureći nemire
poželjela je
(i uspjela)
sazuti cipele svoje majke
uvjerena da je sasvim dovoljno
bosa ruke raširiti
nemire prigrliti
i
biti slobodna
a nemiri jogunili su se
mamili je
uzmicali
izmicali
dozvoljavali da budu ulovljeni
....
nizaše se
proljeće za proljećem
niz beskraja
niz praznina
niz nedovoljnih nemira
do proljeća ovog
vrelinom umivenog
pa hladnjikavog
u kome je
(konačno)
ponovo
obula udobne cipele svoje majke
pokonivši osmjeh nemirima
prigrlila je sva svoja smirenja
(konačno)
(pjesma davno napisana, izgubljena, pa nadjena)
Biljana Gajić
12. jun 2013.
snaga moja u stih kad se slije
onaj si koji ne pita
s ostatkom zamračenog svijeta
šta biva
sve nevažno biva
kad me pojure bijesni stihovi
kad muškost sirovu spleteš
ona sam koja noć pusti
tugu da prepozna
da je obezoruža
onaj si koji dozvoli
apstrakcija da postane živa
da traje na samo ivici
(kad dodješ prepričaću ti ovaj dan
reći ćeš
ne brini dušo
to je samo mali déjà-vu)
14. jun 2013.
O kretanju koje liči na dijabolični apsurd
kretala se sporo
zanemarujući manipulativno ponašanje sunca
koje je uzalud pokušavalo osujetiti njene korake
i usporiti je
vođena principom neizvjesnosti
poštujući vrelinu
za koju je u nekom drugom životu
naivno vjerovala da je voli
a sada je prihvatala kao nužnu
ali surovu neminovnost
(ako bi je neko upitao
gdje ide
nipošto ne bi priznala da je to odlazak
rekla bi
prelazim iz fiktivne tačke a
u stvarnu tačku b)
površnom posmatraču sve to je ličilo
na jedan od uobičajenih odlazaka
za koji je tvrdila da nije bijeg
nego da je samo obično kretanje
istina
povremeno dijabolično
po nekad u sukobu sa pravolinijskim putanjama
bez povoda ...
njeno novokretanje
nipošto nije nalikovalo predhodnim odlascima
iz vremena u kojima je željela
koracima stepu premjeriti
samo da bi trampila svoj mir
za bilo koji
i bilo čiji nemir
kada je morala
svaki lokvanj i svaki čičak uporediti
putujući neopterećena
praznih ruku
gladnih očiju
sada je znala da je ptrljag neophodan
uprkos žegama
nosila je misli s ožiljcima
riječi koje su mijenjale lik i formu
postajući naizmjenično gorke
slatke ili opore
znala je
apsurd je krajnja destinacija
Biljana Gajić
22.jun 2013.
zastala je zapanjena
nad zlom sudbinom
jedne lijepe uspomene
predodređene za trajanje
zaprepaštena snagom
sitnih perverzija
koje su baveći se
nasumično i samovoljno
tuđom nevinom uspomenom
promijenile tok istorije
dok je bespomoćno
posmatrala krunjenje ljepote
nije imala vremena
ni želje
da se pozabavi
velikim motivom
tih sitnih perverzija
ps
zapisala je u dnevnik
prioritetno i obavezno
izučiti vještinu
pravljenja uspomena
otpornih na habanje
i spoljne uticaje
Biljana Gajić
22. jun 2013.
mali oglas:
za stalni radni odnos
traži se poslušan lučonoša
elokventan
dobro obučen
izdržljiv
.....
bože
kako je bila ponosna
kada su joj dodali baklju
silan napor uložila je
da zadrži izgled
podrazumijevane skromnosti
sve u njoj da ne vrisne
da se ne raspadne od gordosti
kako je samo naivna bila
vjerujući da je izabrana
lučonoša je
i kao takva
predodređena za vječnost
pristojno je zamolila
da joj bude dato
sama da osmisli svoj epitaf
(u granitu pisaće
baklju je nosila
vođena dobrim mislima
i tako dalje
i tako dalje)
a
tom dobro osmišljenom epitafu
sudbina je da ostane samo bilješka
na požutjeloj hartiji
jer
u obećanoj joj vječnosti
epitafi ne postoje
osim kao dobro osmišljen
marketinški potez
zar ne
postajala je svjesna
da je sustiže čudna misao
koja ju je u samom početku
stidljivo pratila
vremenom postajući sve drskija
koja će
prije ili kasnije glasno vrisnuti
vječna vatra
iako sjajno dizajnirana varka
umjesto da osvijetli
češće prste oprlji
i dlanove sprži
uzneverena
očima je tražila onoga
kome je misao ta namjenjena
uzaludno se osvrtala
bila je sasvim sama
prstiju oprljenih
i sprženih dlanova
.....
šifra
naivni bakljonosac
Biljana Gajić
22. jun 2013.
U dramatičnoj akciji koju je izvela žandarmerija, noćas je uhvaćen serijski ubica čije ime još uvijek nije saopšteno javnosti.
Dotični je u dugom vremenskom razdoblju ubijao tuđe nade i neutvrđen broj snova. Predpostavlja se da se radi o trocifrenoj cifri.
Iz izvora izvor bliskih žandarmeriji, saznajemo da je, po svojoj izjavi, ubica nekoliko prvh snova ubio još kao adolescent iz čiste znatiželje. Kao olakšavajuću okolnost navodi činjenicu da je još kao dijete primjetio da su njegovi snovi i nade zakržljali, odnosno bili su sitni i bolećivi, te da se nikako nisu razvijali u skladu sa godinama. Ubjeđen da je njegovim snovima neophodan životni prostor, ubijao je tuđe.
Biljana Gajić
25. jun 2013.
gužva je to bila
do tad neviđena
oko njenih nogu motali su se
smokvin list u sunovratu
stepenište od marcipana
(davno načinjeno
za jednokratnu ličnu upotrebu)
stvarnost kao plod mašte
izgubljeni trag svjetla
dan koji je imao oči gladnog djeteta
visokotiražna priča sa naslovnice
svijest da nema svoju jasnu poljanu
nekolicina bezlikosti i bezimenosti
rekoh
gužva
a ona sklonjena
iz svoje zaštićenosti
bez treptaja
posmatrala je svoju sjenu
u očima slijepih posmatrača
Biljana Gajić
14. jul 2013.
lov na san
u lov na san
kreni
lov ....
najprije tiho
glasnije
pa je zvonilo
odjekivalo
vrištalo negdje u dubini očnih duplji
batrgala se
otimala
sasvim bezuspješno
sve slabije
beživotnije
dižući ruke
(sve to događalo se
dana sunčanog
u prostoru precizno određenom
geografskim koordinatama
mjerljivom vremenskom intervalu
dok se vraćala sa tržnice
posrćući pod teretom
sezonskih boja i ukusa)
Biljana Gajić
14. jul 2013.
prigrlila je sve svoje pogrešnosti
nekolicinu zabluda
nešto promuklih falširanja
bajate zablude
zavidnu količinu koještarija
bez namjere da razmišlja
šta dalje
sinulo joj je
zalutala je u slučajnu pjesmu
a koja nipošto nije ni pogrešna
ni nepotrebna
Biljana Gajić
14. jul 2014.
konačno je shvatila
šta joj je činiti
napraviće totalnu rasprodaju
na centralnom trgu
staviće na tezgu sve
loše dizajnirane zablude
iluzije sumnjivih mirisa
tradiciju umotanu u celofan
bajate sonete
i sve svoje oči
ali samo one velike
oči veće od sna
oči veće od gladi
one kojima je znala gledati ia horizonta
pomislila je da ne bi bilo loše
na prodaju ponuditi i neke ljubavi
svakako ako na tezgi bude dovoljno mjesta
ali se predomislila
prisjetila se da svaka roba
ipak nema svog kupca
ovaj grad
ova zemlja
ušuškani u doba
izgubljenih snova
i
vrijednosti koje nemaju
vremena da ostare
zaslužili su sav njen trud
Biljana Gajić
24. jul. 2013.
vrućine su se valjale tih dana
kao malo kad
lijeno su moru boju krale
sivim modrinu okivale
nezasite
te čudne vreline
sve su vjetrove protjerale
svim gradovima puls su zaustavljale
ljude u sjene okovane pretvarale
i takve vrelinom spletene
progonile u ništa
valjda zbog tih surovih vrelina
zaboravila sam gdje se to tačno desilo
kada smo
(vjerovatno iz inata)
ja i ja jedna pred drugu stale
rukave zavrnule
rukavice skinule
ukrsile dva poluosmjeha
nekolicinu sitnih režanja ..
Biljana Gajić
29. jul 2013.
apsolutno nezaokružena
djelimično načeta
brza ko neodapeta strijela
često opasna ko puška neotkočena
varljivo meka
spremna da se zakune lažno
i pred svjedocima kaže
da je sama sebi teška
to sam ti ja
i ti to znaš
odavno
mada ne priznaješ
po nekad slažeš ispod oka nasmijana
i ona sam koja u grohotan smijeh prasne
kad sluša priče o vječnim ljubavima bez kraja
koje ne počinju i ne završavaju
na mekim perinama
(eventualno
romantične atmosfere radi
pričaju se na spojenim jastucima)
i ti to znaš
i kad ne priznaješ
i kada lažeš
i kad se predaješ meni takvoj
nezaokruženo načetoj teško(j) lažljivoj
Biljana Gajić
29. jul 2013.
šta činiti pokislog nedjeljnog jutra
u gradu obuvenom u sivo
bičevanom kišama
možda
nasumice gađati slučajne
sumorne prolaznike
zrnima sreće
koja su bezrazložno
godinama sakupljana
i čuvana ...
Biljana Gajić
29. septembar 2013.
zadnjih dana komunikaciju sa ljudima
svela je na povremenu razmjenu pogleda
izvješila se
nepogrešivom isčitavanju pokeraškog leda
prepoznaju i najsitnijih naznaka malicioznosti
rijetkih sjena skrivane dobrote
posebnu pažnju poklanjala je pogledima
koji su klimavim argumentima
silovito branili neodržive tvrnje
razumijevala je baš sve
ispred
iza i između pogleda
najposle i nerazumljivo
duboko se zamislila
postajem poliglota
zaključila je nimalo sretna
Biljana Gajić
29. septembar 2013.
bježi
uzmiče snu
koji prerasta u javu
uspaničena
znojna
otima se sreći
koja postoji samo u sjećanjima
nasuprot nje
noć je koja ne smiruje
koja ne obećava dan
u kojoj bijeg nije spas
Biljana Gajić
3. oktobar 2013.
SLUTNJA
kada se sukobe
oči boje vjetra
i oči boje nemira
nepovezane stvari ožive
uskovitlaju se
govorim ti o jednom snu
koji se ne da ubiti
(ne daj se prevariti
riječima ruke zauzdavam)
kažeš da postoji jedan dan
u kome ljubičasti oblak zakloni sunce
sakrivajući ruke žene koje sakupljaju
iskidan hronološki niz sapetih misli
i sve se to događa u momentu
u kom svojim vjetrovima
sustižeš moje umorne nemire
nije ti lako dušo
neće ni biti
jer
ona sam koja uvijek i ponovo cijepa sebe
između onoga što je bilo i što će biti
nalazeći mir samo u nemirima
jer
onaj si koji na sve četiri strane svijeta
lovi divlje vjetrove
ulovljene tamniči očima
Biljana Gajić
14. oktobar 2013.
SLUTNJA II
pišem kad je vrijeme loše
od sunca kad se skrijem
da povilenim kad me mijena navede
riječima se predajem
gonjena jednim osmjehom
među njima se krijem pred bijesom
između dva dana
između dva koraka
pišem o njoj i njemu
o smutnim vremenima
bez straha i srama pišem
i kad pisanju vrijeme nije
o svemu što bilo jeste
i što će biti sutra
tek
o svemu pišem
osim o nama
Biljana Gajić
16. oktobar 2013.
SLUTNJA III
spotaknuo si se
o moju dobro skrivanu tajnu
gledaš je
dodiruješ oprezno
okrećeš
obrćeš
zbunjen
ne znaš šta bi s tom tajnom
ni sa zastavama
tom tajnom okovanim
jer
mijenjaju boje te moje zastave
šibane vjetrovima
okupane osmjehom djeteta
pritisnute suzom neisplakanom
lude i blude
u svom koloritu
najblistavije
iza ponoći
Biljana Gajić
21. oktobar 2013.
PLIŠANI PUTEVI
znaš
postoje putevi plišani
zavodljivi
udobni
oni kojima se lako hodi
koji počinju negdje u zatišju
a
završavaju ispod neke duge
kao na razglednici
tako je zapisano
a
kojima niko sam
nikada nigdje nije stigao
kojima su po nekad znali koračati
samo oni lakonogi
ruku pod ruku
korak za korakom
jedno drugome u oku izgubljeni
a
i oni
takvi nepokolebljivi
dugu da nađu riješeni
znali su se umoriti
zastati
zagubiti se
na putu plišanom nestati
Biljana Gajić
1. novembar 2013.
SLUTNJA IV
ona sam koja je savršeno znala
izgubiti se(be) u dobrim vremenima
onaj si koji je znao tajne
rušenja
zaboravljanja
samouništenja
ne boj se dušo
razbijeno se nikada nije moglo uništiti
izgubljeno je uvijek nenalazivo
ništra novo izmislili nismo
niti znamo načiniti nešto što već ne postoji
bilo šta da se dogodi
ako poželimo zli da budemo
ako sretan svijet iscrtamo
ako ljubav nađemo
zarobimo je
na svako ako
posljedica izostaje
u svijetu ovom
savršeno nesavršenom
ako ruke spletemo
ko zna....
Biljana Gajić
2. novembar 2013
u vremenima ovim
koja jutra protjeruju
teška pitanja nemušto postavljaš
kao na primjer
šta ostaje poslije protraćenih noći
iako znaš da to nije tuga
ni očaj
ni sivilo
ni sunce škrto
noći protraćene
vrisak kćeri i sinova nerođenih
u kamen uklesan
za sobom ostavljaju
ipak pitaš
iako odgovor znaš
ćutiš
ćutim
ćutimo
pred jasnim odgovorom se skrivamo
ne usuđujem se da te pitam
pišu li sretni ljudi savršenu poeziju
Biljana Gajić
2. novembar 2013
na ikonu bacam novčić
po navici
vrisak iz tame
odavno je svakodnevica
koja smara
besmislena opravdanja
na koljenima su
pred suvišnim razlozima
oluje skrivam u uglu oka
pritajene i od sebe krijem
a
bila sam ona koja je
nestvarne ljubavi stvarnim činila
vrijeme je buđenju
šapućem ti gospode
Biljana Gajić
2. novembar 2013.
UPOZORENJE
kad dodješ
ne lomi mi dan
ne krši noć
jer
izdaću sebe
bojim se
jer odavno
riječima ne otimam lakoću
po navici
za cijene ne pitam
prikupljam sve što jesam i nisam
namjerna krug da zatvorim
i poklonim ti se
pa se izmaknem
oči ti pronađem
i vidim šta ćeš s rukama punim žene
ne brini dušo
nebo je blizu
zemlja još bliže
Biljana Gajić
2. novembar 2013.
u mojoj zemlji
u mom gradu
danas ne stanuju suncokreti
a i kada bi stanovali
glave bi oborili
od sunca ih okrenuli
i tiho
tiho patili
Biljana Gajić
2. novembar 2013.
U SUSRET SUSRETU
oblačim neizvjesnost
ko dragu haljinu
sporim pokretima
s uživanjem
u džep spuštam nekoliko sitnica
osmjeh
isčekivanje
nespremnost na poraz
i
krećem
(dan je siv
noć ne obećava
najavili su sporojesenje kiše
one koje ne donose pročišćenje)
koračam gola
gladnih širom otvorenih očiju
nezabrinuta
ubjeđena u neranjivost
osmijeh suprotstavljam podsmjesima
ne braneći sebe od drugih
ni druge od sebe
bez srama
koljena derem
pod teretom
lakonosive neizvjesnosti
(na drugoj strani
ove doline suza
vatrena stihija
kažu na radiju)
negdje sviraju bluz
sporo
Biljana Gajić
2. novembar 2013.
iza jedne od bezbroj gluvih ponoći
slučajni sagovornik
(koji odavno
sasvim uspješno
prijeti prijateljstvom)
reče
i ljubiš prevaru
jer znaš da gubiti znači drugom dobitak
zna on
taj neznani
tajnu odavno mi blisku
tajnu momenta
uhvaćenog u mrežu
bačenu iza ponoći
kad povjerujem
da sam mjesečeva kći
a nisam
mjesec me samo povremeno prigrli
san mi razbije
snove uzburka
natjera na prevaru da se oslonim
i
navede
unaprijed izgubljeno
na tople dlanove da spustim
Biljana Gajić
2. novembar 2013.
MIRISI SIVOOKOG VJETROM DONESENI
VREMENA NEMIRA, STRAHOVA, PROCIJENA
NEZAVRŠENA PJESMA
zažmiri
i zamisli
kakvim je bojama
oslikano mjesto
na kome stanuje strah
i takvo
(vrišećih boja)
da je nedostižno
zamisli
grad u kome
ni jednog momenta
nebo nije daleko
(i da svi gradovi nisu isti)
i
sve sto želiš zamisli
što zamisliti znaš
što se za misliti ne može
zamisli nezavršenu ljubav
koja ne liči ni na šta drugo
do na vode u narastanju
Biljana Gajić
6. novembar 2013.
zavrnula je rukave
podmuklo planirajući cijeli niz narednih koraka
prikupila je sve svoje trošene
a nepotrošene nježosti
odbacujući svaku naznaku depresivnosti
(onu olovom okovanu
pa i onu dekadentno razmaženu)
jer
smišljeno je krenula u neizbježan rat
stoljeće najavljivan
planirajući drsku strategiju
namjerna da ne rasipa džebanu
spremna da ide do kraja
do bezuslovne predaje
u sebi je ponovo pronalazila milost
znajući da će joj biti neophodna
kao dar pobjedniku
Biljana Gajić
10. novembar 2013.
prepoznala ga je u čudnom momentu
gotovo nestvarnom
onom za koji sivoliki tvrde da ne postoji
da su ga izmislili lakovjerni
a koji svoje lice neumoljivo poput sudbine
pomalja neizbježno
samo očima koje stvarno znaju razliku
između gledati i vidjeti
jedva je to vidljiv bljesak između dana i noći
pred praskozorje
dovoljno kratak da liči na san
na sasvim slučajnu iluziju
koja svojim trajanjem izvan stvarnosti
ima jednu jedinu svrhu
da nerealno učini opipljivim i trajnim
očima onih koji te oči svoje znaju širom otvoriti
obgrlivši siluetu muškarca
pomislila je prigrlila sam iluziju
koja je konačno postala vrijednost
i pogriješila
obgrlila je stvarnog muskarca
vrijednog svih zagrljaja
Biljana Gajić
10. novembar 2013.
Slike u nezaustavljivom nizu
crno bijela fotografija
sa mirisom maminih vanilica
ranoškolski dani bojeni tugom
zbog nedostatka pjegica
jer je jedan on iz druge klupe do vrata
volio pjegave riđokose
srednješkolski dani tugom obojeni
zbog pubertetskih pjegica
jer jedan on iz zadnje klupe do prozora
nije volio riđokose pjegavice
raznolike se slike povremeno valjaju
progone
vrebaju
sudaraju se
rastaču je
tu su i slike samilosti
naoružane (ne)razumom
oholosti vrijedne mladosti
nezauzdanih (ne)opravdanih radosti
nepodnošljivih proljećnih kiša
dobrodošlih žega
mirisa nedosanjane bezgrešnosti
barutom ispisanih snjegova
topao dlan neophodan za san
i
portret muškarca koji
tjeskobe čini prostranim
konačno
a
slike se nižu
nezadrživo
Biljana Gajić
15. novembar 2013.
ona sam koja
čekanje pretvara
u umjetnost pokreta
onaj si koji
u galerijama
ne kleči
pred eksponatima
oni smo koji
vječnom igrom
tvore savršen krug ...
Biljana Gajić
16. novembar 2013.
Moranje
šta nam je činiti preostalo
malo
misao u emociju rastopiti
emociju u djelo udjenuti
djelo u vječnost ugraditi
u međuvremenu
po strani
zgrljeni
ledene prste
toplim šakama grijati
Biljana Gajić
1.decembar 2013.
Gospodar riječi
čuješ li me
ti koji u očima riječi kriješ
znaš da ih prospeš ko biserje
ko čemer
ko med
do bola da ih ogoliš umiješ
oku mom da oh skriješ
daruješ
otmeš
gospodariš
ti
riječima skrivenim u oku svom štićen
čuj me
dok te tvoje oči
goropadnice
svim riječima gospodare
ne zaboravi prste žene
koji dodirom vide
i znaju svakoliku riječ da ožive
Biljana Gajić
1.decembar 2013.
sjenu svoju
povremeno činim sretnom
jednostavno moram
jer
surovo sumorna vremena
i sjeni tamu toplu znaju oteti
obesčastiti je
rasčeračiti
razgraditi je
iz objesti
to se dešava rijetko
u momentima
kad nebo u svojoj objesnoj nagoti
pokriva očima istetovirane krovove katedrala
sjajem koji obezoružava posmatrače
prijeti ljudima
zvjerinju
prijeti gospodu
i sada
pred svojom sretnom sjenom
priznajem
prevarila sam te dušo
obriši taj smiješni užas
otari otužnu patetiku s lica
jer
u toj prevari
(neoprostivoj
veliš)
nisi ti taj koji je prevaren
ne dragi moj
nisi ni meta ni cilj
ta prevara
uperena je protiv moje sjene
ledenom suncu izložene
koja tako smrznuta
i sretna
navedena da čeka
nestrpljivo očekuje obećano joj
priznajem
pod nagim objesnim nebom
pred tetoviranim očima
koje škilje i žmirkaju s krovova katedrala
pred sretnom svojom sjenom
neoprostivo je
prevarila sam te dušo
prevarila sam sebe
prevarih i (povremeno sretnu) sjenu svoju
(a
ja sretna
besjena
i konačno prilagođena
uživam u uspješnoj prevari
nad beskrvnim tijelom sjene svoje
pod tim nebom oskrnavljenim)
Biljana Gajić
3. decembar 2013.
u zadnje vrijeme
čudno se slike ponašaju
stare
vrijedne pamćenja
jarko obojene
blijede
izmaštane bježe u nespokoj
željene bivaju postiđene
a
sve to
dešava se naspram jave
uprkos kojoj
povremeno
bivam čak i sretna
raskošno
drsko
inatdžijski
obavezan preduslov je
uvježbanim pokretima skloniti grozote
obavijena saznanjem
koliko je malo vremena potrebno
duša da se izgubi
a koliko godina se mora nanizati
da se vrati
nevjerovatne stvari
odavno su lakonosive
al' kako nadživjeti
običnu malu nježnost
pred kojom je neophodno
ukloniti sve slike
šarenila
sivila
pukog preživljavanja radi
Biljana Gajić
10. decembar 2013.
Kratka lakoteška priča
dva sna lako je sučeliti
pa ih sukobiti
pustiti ih da se izgrizu do krvi
do bespuća
do tačke bez povratka
jedan drugi da obezvrijede
znaju i mogu
za sve to
i samo jedna pjesma
dovoljna je
al' dvije potrebe
kao slučajno
kad se sretnu
poglede kad ukrste
pa zareže
očnjacima živo meso zagrebu
nezabrinute za ishod
ko orlušine
ko dvije suve travke
u krš ukopane
lica orkanima okrenute
tim dvjema potrebama
pjesma jedna
tjesna je
Biljana Gajić
13. decembar 2013.
ZIMSKA SKICA
(koja bi trebala biti stvarna)
noćas
dok me
udružene
ljepota i sjeta
kvarno rastaču
mekom me čineći
ti
uhljebljen pod miškom mojom
dok mi misao orobljavaš
čineći je svojom
podruguješ se
tami
mrazu
svemu od ovog svijeta .
Biljana Gajić
13.decembar 2013.
Šta li biva
šta biva
kad slika požutjela
sva izgrebana
ni daškom naivnog vjetrića izazvana
odluči da iskorači iz prašnjavog albuma
i danas
nekim svojim putem krene
i ta slika
koja tajnu života vrijednu
jedna jedina zna da čuva
ko niko drugi
ni juče
ni danas
ni sutra
do izvan vremena
a zna ta slika
potiho da razbije
lukavo
duboko negdje iznutra
da se ne vidi
i ne čuje
bože šta li tad biva
dok krhotine zveče
(posvećeno Tamari Stojanović)
14. decembar 2013. Godine
Kad riječ kažnjava
povremeno
nepotrebno izgovorena riječ
ni kriva
ni dužna
krene
i biva jadna
tužna
osramoćena
a
riječ ta nevina
od oca svog osakaćena
oskrnavljena
jadna i bespomoćna
tihujući
zlostavljanje svoje oplakuje
i biva tako
sve dok ta riječ
pod nebom namrštenim
i adom osmjehnutim
pred ljudima začuđenim
ne ustane i odluči
svom vlasniku kazna da postane
Biljana Gajić
20. decembar 2013. Godine
VRIJEME I JOŠ PO NEŠTO
ubjeđivali smo boga da sve dobro je
uspijevali smo
povremeno
čak i uvjeriti ga
da laž istina je
koju jednostavno samo volimo
prećutkujući da to nije izbor
već samo sitan uslov
da bi se moglo preživjeti i živjeti
i
sunčev zrak znali smo proglasiti opasnim
i
tamu saveznicom
i
činiti nevjerovatno vjerodostojnim
a
propušteno svojim
i
sada kad ličimo na sretne
dušo
vrijeme je da ti priznam
potrošila sam sve jake riječi
nježne nikada nisam ni imala
a
ti veliš
hod po žici je neinteresantan
odavno
jer
žice su sve deblje
cipele sve udobnije
ipak
moram ti priznati
naivno sam posmatrala gorsko vrelo
čekajući kap pročišćenja
nadajući se poplavi
al'
nedočekala izučih zaludnost
kažeš
savjest podrazumjeva obaveznu grižu savjesti
stoga je neophodno zaturiti je
sasvim svjesno
možda i zaboraviti
samo da bi koraci bili lakši
molim te
javi kad naučiš kako
vani grešno kiši
tražim sebe među tijesnim zidovimna
tražim i ženu u ženi
i svoju u tvojoj sjeni
onu kakva nikada nije bila
onu koja bi da bude živa
koja bi da bude nerazdruživ dio tebe
ali ne bi da izgubi sebe
jer ništa ne bi imala da ti da
koja zna čedno bedra raskriliti
rukama obgrliti a da ne boli
koja ne pita strast koliko košta
ni da li je rušilačka vatra beživotna
i kiši vani grešno
i zidovi su i dalje tijesni
(da smo htjeli
svega tu bi još bilo
pa i onih slika
koje smo davno oboje zaboravili)
a
u praznoj sobi
ti i ja i dalje smo sami
okruženi samo svojim sjenama
učimo sve što se u sudaru strasti i nježnosti
može naučiti
ali da je
vrijeme jedino pravo čudo
ako njime znaš rukovati
dok vani počinje strasno da sniježi
vrijeme moje
neumoljivo među dlanove tvoje klizi
dok sva tvoja vremena
obgrlivši mi bedra
struk lomnim mi čine
Biljana Gajić
23 decembar 2013
OČI KOJE NE UZMIČU
(Igra je počela)
poželjela je sa sebe stresti
sve svoje nejasne stihove
strateški raspoređene
po rubovima haljine
koje je uglavnom koristila
kao primamljive zamke
ona
koja u sudaru nježnosti
obavezno pokupi sitninu
potajno
i sačuva je za vremena
u kojima će biti sasvim sretna
pokušavajući
(s vremena na vrijeme
bježeći iz beznađa)
da tu istu sitninu oživi
slušajući njen zveket
kojem je udahnula život
ona
koja je tvrdila da
da sasvim uspješno
zauzdava vlastite snove
i da njen bog ima oči djeteta
odbijajući da prizna
da su dječije igre često surove
znala je da san i java ne bole
samo kada su istog mirisa
i boje očiju muškarca
koji ne uzmiče
pred nejasnim stihovima
Biljana Gajić
24. decembar
izašla je iz ogledala
podvukavši sve nebitno
stavila je tačku na početak jučerašnjeg dana
(zanemarivši one slavne tri)
zavrtila je kazaljke sata natjerujući ih u galop
proglasila siv dan za sunčano sutra
spremna da u ponoć sačeka prekosutra
ogledalo potrošenim riječima razbi
ili
riječima bezlikim razbi ogledalo
Biljana Gajić
2. januar 2013.
zainteresovano
(i po malo iznenađeno)
posmatrala je iznenadno
izranjanje vlastitog laganog prezira
(za koji je vjerovala
da ga je davno amputirala)
dozvanog narastajućim blijedim šarenilom
prikupila je sve svoje osmjehe
jasne poglede
dobroćudne poluizgovorenosti
prisjetivši se svih svojih zatvaranja očiju
ubijanja dijelova sebe
svog zla
svojih sivila
bezvrijednih tereta
ljubomorno je skrivala
(i od sebe)
te trenutke u kojima je pokušavala
odsjecati rđu
vjerujući u konačnost
uprkos trudu
naokolo su rastrčana
neuništiva šarenila razvodnjenih boja
samoobmana
ili
suicid na parče
u trajanju
umjesto samoodbrane
Biljana Gajić
2. januar 2013.
rekoše
svijet je veliko selo
mala je ovo avlija
zgužvah ga u lopticu
stavih u džep
i krenuh
Biljana Gajić
2. januar 2013.
vječiti amater unutar nje
podiže glavu
i sasvim profesionalno
po ko zna koji put
prionuo je na posao
vjerovao je
Biljana Gajić
3. januar 2013.
Ona
stajala je tako
razdirana nekolicinom neizgovorenih riječi
zaglavljena u nedefinisanom prostoru
između skamenjene slike munje
i njenog gromoglasa
baš kao onda kada je
(kao žena)
zastala
i ostala
(kao sjena)
kao žena bezlika
bez pasoša
bez prtljaga
sa dvije lične isprave
(lična karta osmjehom iscrtana
i ona druga sva od tuge satkana)
zaturene negdje na dnu pretinca
koji rijetko otvara
zagledana u dobro kamufliran nemir
bilo koje žene
Biljana Gajić
4. januar 2013.
posjetilac ni ovaj put nije zakasnio
lagano i nečujno
(ali odlučno
da ne naruši sklad)
zakoračio je u njeno jutro
čudan je taj odnos
ljubav su vodili njih dvoje
mrzili se
zaobilazili jedno drugo
bezuspješno
noći su nježnostima razbijali
lagali su se
laskali jedno drugom
ponovo
nasmijani (konačno)
po navici kezeći zube
pogledali su se
to vrijeme i ona
(preko nišana)
on bezlik
ona neosmjehnuta
Biljana Gajić
7. januar 2013
oči boje čuda
nosile su mrvu neizrecivog
tako rasplinute između blizu i beskraja
znate bilo bi neoprostivo drsko od mene
kada bih rekla da ću napisati roman o jednom pogledu
recimo da bi esej osrednje dužine
bila sasvim prihvatljiva forma
18. januar 2013.
šaputala je molitvu
izgovarala prostote
urlala
tihovala
naizmjenično
u sasvim nepravilnom ritmu
potpuno iracionalno
nezabrinuta
neskrivena pogledima koji bi ubiti mogli
utamničena vlastitom slobodom
pažljivo je ispitivala granice
a okovi slobode preglasno zveckaju
Biljana Gajić
18. januar 2013
jagodicama prstiju
doticala je pramenje prvog sumraka
pažljivo
nježno
namjerna da ne naruši
paradoks dana u nestajanju
(tama u svjetlu
svjetlo u tami
neodvojivi)
svjesna da je taj i takav dan
morao postojati
uprkos vlastite nepotrebnosti
odgurnuvši u stranu sitne misli
usresredila se na pramenje prvog sumraka
posmatrajući kako lijeno obavijaju njene prste
poprimajući lik svih onih duša
koje žele biti dotaknute
nadolazeći mrak
ovaj put
ne prijeti crnilom
Biljana Gajić
23. januar 2013.
praćena pogledom neznanke
sudarila se sa stalnim pratiocem
sa pitanjima koja je odavno vrebaju
prijeteći progonom
zašto slušati bluz
zašto ga voljeti
zašto uranjati u nerazvodnjene tonove
koji slikaju tugu
stajala je tako decenijama
šibana bezodgovornim pitanjima
sve do momenta u kome neznanka izusti
(ne akcentujući)
nešto u nama sluša bluz
(jer)
očajno dobro se volimo
ne očekujući čudo
nevoljno je prigrlila novu dilemu
akcentovati "očajno" ili "dobro"
zaronivši u bluz kao prirodno okruženje
kao atak
kao izgovor
(Posvećeno Nataši Andrić)
Biljana Gajić
23. januar 2013
kćerka kovača
sa periferije bilo kog grada
sa mape koju s hristovim rođenjem
poetskim porivima vođeni
nazvaše dolina suza
dojena rasprslim bradavicama
žene saplitane dječijim plačem
koja ulogu majke nije dovodila u pitanje
uspotaknuta slučajno praznim trenutkom
pitala je prolaznike
čemu služi vrisak
ne sačekavši odgovor
otrala je znojne dlanove o pregaču
dohvatila krčag izvorske vode
i nastavila koračati
sporim
uplesanim koracima
Biljana Gajić
23. januar 2013.
ne razumiju nas dušo
profesionalni paćenici
podsmjehom nas prate
oni koji tuđu patnju osmijehom tješe
zaobilaze nas sretni
zaboravljaju lijepooki
progone gluvi za tišine
Biljana Gajić
1.februar 2013.
šta preostaje činiti nama
neshvaćenim zatočenicima dileme
živjeti u zemlji prognanih sanjara
il' razbiti san svakodnevicom
prigrliti naprsle vrednote sivo urešene
Biljana Gajić
1.februar 2013.
onaj si dušo, iščekivana
a nenadana
koji razumije
o čemu govorim kada grijeh spomenem
grijeh jednog stanja
u kome se zna imati nedovršena misao
bez uzroka i posljedice
ona koja zna krenuti
putovati
metu promašiti
iza horizonta dosegnuti
dilemama vođena
njima nesputana
uprkos sivim pogledima lijepookih
Biljana Gajić
1.februar 2013.
obećavala je ta noć
ta kučka nesita
pa se predomislila
i postala
noć umornih kiša
u kojoj plameni jezici hladno ližu
što svojim mnogoglasjem
na svjetlo iznese sve zaborava vrijedno
savršena bila je
za pobunu snova
ta noć protjeranih strasti
zaboravljenih stvaranja
ona koja između dva dana
ne umije uskovitlati htijenja
ni dlanove užariti
noć je to
koja je jedan dobar san
prodala za jedan loš dan
i naprosto samo traje
Biljana Gajić
1.februar 2013.
suočila se sa reinkarnacijom
odsanjanog sna
uvjerena da je i sam davno zaboravio
i da je postojao
te da je njegovim nepostojanjem zaštićena
zanemarivši činjenicu da su padale
januarske kiše
zaboravivši sve teorije o neuništivosti materije
čak i one od sna tkane
konačno shvativši da je za reinkaraciju svakog
pa i najmanjeg sna
sasvim dovoljna kap kiše
u bilo kom maslinastozelenom oku
i takva zbunjena
nevoljno je zaronila u pokisla sjećanja
(mojoj Leni Šarić)
Biljana Gajić
1.februar 2013.
usporena davanja
zbunjuju posmatrače željne krvi
one koji bi crveno ispijali s uživanjem
kap po kap
ne pitajući šta se dešava iza spuštenog kapka
one koji ne znaju odgovor na prosto pitanje
kriju li spušteni kapci davanjem
iskru u oku
odgurnuh sve osmjehe
koji su davno presjekli veze sa svojim korjenjem
lijeno ispružih ruku
dajući se
sporo
lagano
potpuno
Biljana Gajić
3. februar 2013.
sunce pa suza
kap po kap
tuga pa bol
očaj pa san
početak osmjehom
dodir za plan
pelin i med
dobar pa loš dan
mjesečeva srma
kraja nema
građevina čvrsta
nemoć vjetrova
tuga snjegova
(uvijek nanovo)
Biljana Gajić
3. februar 2013.
Kad pjesnici razgovaraju ... zna se "dogoditi" nešto što opasno liči na pjesmu
SLUČAJNI RAZGOVOR S POČETKA JEDNE OD JANUARSKIH NOĆI
govorio je
o čipu apsolutne kontrole poslušnosti
kao sljedećem koraku pri kraju čovjekove evolucije
ustvrdila je
kako je veliki brat taj koji će se pobrinuti za sve
krajnje ozbiljno
orvelovski
izrekao je
veliki brat je samo mala maketa stvarnog zla
složila se i dodala
to stvarno zlo
nemoćno bez otelotvorenja u maloj braći
da ih nije
tih maleckih "operativaca"
zlo bi bilo samo fikcija
nekakva stilska figura
snježna je noć
kuvano vino
odavno je izgubilo svoju aromu
pogledali su se
promrmljali nekolicinu učitivosti
i krenuli svako na svoju stranu
grčevito stežući pod miškom
po jednu ličnu fikciju stvarnog zla
smireni
Draq Novus i Biljana Gajić. (prepjevan razgovor)
Biljana Gajić
3. februar 2013.
kao i uvijek
vratila se
iz posljednje izgubljenosti
ne predahnuvši
zastala je pred zatečenim
čuvajući stisnutim šakama
davno osvojen izbor
birala je
odlazak uslovljen sivim pogledima
ili
stati na crtu asainu
čekajući izvjesne aplauze
ne baveći se razmišljanjem
kome su upućeni
njoj i njenoj nezainteresovanoj ravnodušnosti
smiješnom asainu
ili posmatračima sivo pokislih očiju
otela joj se misao
kiše ništa
(i niko)
ne može zaustaviti
hirovite su
Biljana Gajić
6. februar 2013.
na sceni bitka
sablje naoštrene
rukavice bačene
u klinču
poetika burleska
i sunovrat u stvarnost
trivijalnost egzistira
(p)odsmjeh arbitrira
Biljana Gajić
6. februar 2013.
izvukla je iz šifonjera
svoje davno zagubljeno
vjerovanje u čuda
i krenula u potragu
prije nego je napravila prvi korak
sudarila se sa pitanjem
kako postojiš bez svih svojih izgubljenosti
pa i bez one jedne proljetne riječi
izgubljene onomad
u modrookim daljinama
Biljana Gajić
8. februar 2013.
između
jasnosti
i
glasnosti
sazidala je
privatni kineski zid
postavivši
na strateškim tačkama
kapiju
i
kulu osmatračnicu
Biljana Gajić
8. februar 2013.
sporoklizeći dan
suzio je njene izbora
čineći je lijenom
sve do predvečerja
kad se spotaknula
o kutiju uspomena
zavrnula je rukave
krenula na posao
glancala je sjećanja
po neko popravila
uništavala tragove okrutnosti
čineći ih životnijim od zbilje
namjerna da ih spali
sve do jednog
Biljana Gajić
8. februar 2013.
ona i njene noći
nisu završile jedne sa drugima
po nekada dozvole
nekom februaru da arbitrira
povremeno sklope primirje
po koji put protjeraju nesanice
bivajući utočište jedne drugima
da bi duboko udahnule
i sunovratile se zgrljene
u miris tame
guste
reske
vrele
prijateljice
saputnice
surove suparnice
Biljana Gajić
8. februar 2013.
jeftinim riječima bojila sam bezlične snove
gonjena samo jednim njegovim
vješto izbalansiranim pogledom
nasuprot nasuprot umreženom zlu
pitajući se kome su uopšte važne istine
tako razlomljene
rasute
trebalo je da postanem milosna vladarica
najtamnije strane mjeseca
trebalo je da budeš sjajan podanik
obučen u odoru lučonoše čežnji
trebalo je da se volimo samo o praznicima
živeći uobičajeno oslikane paralelne živote
trebalo je da iživljavamo tuđe snove
sretni ponavljamo svakolike greške
čineći ih dovoljno grešnim
rekao si milost ti ne stoji
surova si vladarica
gola sam čežnja
rekoh
loša sam glumica za tuđe snove
Biljana Gajić
14. februar 2013.
ljutila se zbog svoje površnosti
u momentu spremanja kofera uspomena
među ružičastim sjećanjima
pronašla je trenutak
u kome je tražeći pticu rugalicu
sasvim slučajno
pronašla katalog užasa
štampan u visom koloru
dok je bezimena žena
pažljivo da ne naruši sklad majske večeri
razbijala snove bez krova
jedan po jedan
svoje
tuđe
nedosanjane
bizarnost
momenat vrijedan pamćenja
sunovrat u zaboravljenu zbilju
ili naprosto nauk da postoji dan
koji ne obecava toplu noć
i noć koja ne njedri jutro
ko mari
predstoji veliko proljećno spremanje
Biljana Gajić
14. februar 2013.
posmatrala je
neupletenu mnogostrukosti
sasvim ozbiljno prijete harmoniji
bacila je pogled
na loše upletene mnogostrukosti
obećavaju nered
u uglu
skrajnutoj neupletenosti
smiješi se haos
razigrana raspletenost
obećava joj slobodu
nasmiješila se
razgrnula nepotrebnosti
i krenula
Biljana Gajić
14. februar 2013.
slušala je šapat
dok se vjetar borio
zarobljen skutima nove haljine
pred onim ko skriva bol
oči ne obaraj
osluškivao je urlik
želeći da dodirne vjetar
nesiguran ko će prvi krenuti
dlan il' pogled
onoj koja bol nosi bez napora
ne nudi oslonac
sve to događalo se pred lukavim ćutalicama
precjenjena mladost
obezvrjeđena starost
tako zastale
zaglavljene u udobnom raskoraku
zbore o potrebi koja želju nadrasta
Biljana Gajić
16. februar 2013.
naumila je zaroniti u romantičnu liriku
predhodno pribavivši sve neophodne rekvizite
poput starog klavira
na kome se sviraju samo tužne etide
mirisne svijeće koje tačno znaju
kako svoje plamenje natjerati pomamu
cvijeće oteto osunčanom kamenjaru
nezaobilazno vino boje krvi
nekoliko trica i kučina pastelnih boja
nekolicinu šarolikih nepotrebnosti
upalila je vatru
(svakako u kaminu)
i strmoglavila se
u dosadu
Biljana Gajić
16. februar 2013.
prognana iz centra svog svijeta
(svojevoljno)
izmještena sa putanje davno izabrane
(slučajno)
sebe lažem da tako treba i mora
(svjesno)
bojeći nebo različitostima
usud moleći da im ne otme žar
Biljana Gajić
25. februar 2013.
pitanja su naša dušo
odavno prerasla svoja značenja
znamo
odavno su im odgovori tijesni
gušimo se u riječima izlizanim
pred mračnim glasom savjesti
(makar i tiha bila)
bježimo u dokolicu
nazvajući je spas
Biljana Gajić
25. februar 2013.
u ruke tvoje grešne
spustih smiraj jednog dana davnog
najavu dovoljno dugo čekane noći
sve greške svoje
u jedan grijeh slivene
i tako okaljene
prepuštam sudbini
život da iznjedre
moj
tvoj
naš
po kaputima našim krojene
potreban je samo tvoj dolazak i pristanak
Biljana Gajić
25. februar 2013.
danas mi ličiš na poetu
o kojem sam ti davno govorila
koji je žgrčen s početka milenijuma
zastao i ostao
a traje
i nezainteresovano posmatra šminku novog doba
isti si danas kao on
koji zna suštinu skamenjenog osmjeha
koji mi je pokazao kako taj osmjeh navući kao haljinu
koji je vidio i odćutao sva moja umiranja
moja nestajanja
činio bezgrešnim sva moja svetkovanja
učio me svemu osim ostajanju
jer krenula sam dušo i prije prvog koraka
zadržat me ne može ni sjena
ni neizgovorena riječ
sjeti se
često sam govorila
između stati i krenuti
provalija je lako premostiva
Biljana Gajić
28. februar 2013.
svoje strahove rasporedila je
na strateške tačke
predhodno ih povezavši
nevidljivim nitima satkanim od trajanja
to se dešavalo toliko davno
da se nije sjećala razloga svojih postupaka
ali je veoma dobro pamtila
da je to činila zdravorazumski
s jasnim ciljem kojem je zaboravila lik
danas
kod rijetkih susreta
sa nekim od tih
davno zaboravljenih strahova
sudarala se sa dilemom
zamka
upozorenje
nepotrebnost
ili tek treptaj koji liči
na podsjetnik sa abecednikom izgubljenosti
Biljana Gajić
2. mart 2013
bez stvarnog razloga
(vjerovatno vođena
običnom malom predproljećnom dosadom)
između zadnjeg sumraka i prvog mraka
prisjetila se momenta u kome je
maglama boje duge
pažljivo obojila svijet
proglasila ga svojim
i zaboravila na njega
sljedeći korak
sasvim logičan
bio je preispitivanje granica tog svijeta
svakako i kvaliteta boja magli
nije se dala omesti spoljnim događajima
koji su svaki ponaosob
(umjesto da budu istorijski)
obitavali isključivo na stranicama dnevnih novina
koje niko ne čita
svjesni svoje zgužvanosti
živeći tačno onoliko koliko žive te iste novine
nisu je zbunjivali pogledi žena
koje svoju nagost nose ko uvrede
u vremenu velikih i lakih opraštanja
nesvjesnih stvarne vrijednosti te nagosti
i bezgrešnosti
ni pred muškim podsmjesima
onih koji su svoju muževnost
olako skrivali u skutima majki
a koju povremeno
bez bilo kakvog opipljivog razloga
prosipaju po krčmama u predgrađima
po sivolikim pločnicima
nikada ne naučivši da su oko i dlan žene
prava dimenzija muškarca
ona je
pod samo jednim pogledom
(onim koji zna smiriti vjetar
uzburkati mora
natjerati je da cijepa kožu svoju
pomiri grijeh i bezgrešnost)
ponovo zaronila u svoj svijet
maglama boje duge obojen
uprkos svijesti da se te iste boje
odavno krune i blijede
mireći se sa tjeskobom granica
za koje je davno
olako vjerovala
da su bezgranične
Biljana Gajić
15. mart 2013.
nepozvan
sumnjivo nesiguran
noćas mi razlog za spas daješ
u noći u kojoj prošlost steže
orobljava
drobi
nasuprot svemu
uspravljena tvojim nastojanjima
na momenat neživa živim
obećavam trajanje
tebi dolazećem
Biljana Gajić
23. mart 2013.
tekstatura poniženog dana
ili tek urušena konstrukcija
jedne slučajne emocije
tako biva
baš kao kad poljub preraste u preljub
postajući imperativni glagolski oblik
koji obavezno imenicu privoli
da se pokunji pred glagolom
ponižen dan
ruku pod ruku
sa skrhanom imenicom
nestaje
u neizbježnosti
jalov dan i ja
nismo u ljubavi danas
Biljana Gajić
23. mart 2013.
jednom
kad strpljenje preraste trpljenje
kad milosrdnom anđelu
toj majki i maćehi
kažu šta mu je činiti
kad letu krila poklone
uske horizonte kad polome
kad pramen sna i zrno magle sukobe
kad nauče kako zaborave zaboraviti
sviću se
sobom pokriti
vrisnuti
i oči otvoriti
Biljana Gajić
27. mart 2013.
ne znam
od papira ždralove praviti
ne znam
ni jednu mantru izgovoriti
ne znam
ni sve molitve izmoliti
ipak
povremeno zastanem
čelo suncu pokažem
i znam
zrnom oka šaku zlata uloviti
i prosuti
pa nastaviti
Biljana Gajić
2. april 2013.
mirila se sa stijenama
koje ponekad plaču
parajući oblake
smijala se govoreći
vrijeme je čudan neki svodnik
kurve poštenim čini
a onim drugim
postojanje obesmišljava
šaputala je
glasnost loše skriva tišine
nagoneći revnosne neistine
u prve redove
i cijepa barjake
ispisala je
sunčan dan
surovo je ogledalo
slušali je nisu
niko je ne čuje
osim vremena
koje potiho
riječi njene
urezuje u ogledala
Biljana Gajić
11. april 2013.
kroz pramenje kose
koja je sasvim slučajno
kao živa
živjela tuđi život
i pamtila
nezavisno od doba godine
od doba dana
posmatrala je
sve svoje sjene
pokušavajući unaprijed
namjere da im shvati
konačno
a sjene
suludo su plesale
oko vatre
neritmično
(zanemarujući objektivnu
mogućnost izgaranja
prizivajući sve zaboravljeno)
progonjene nekim tuđim
gotovo zaboravljenim sjenama
poskakivale su
polako hvatajući ritam
pokazujući zube
sasvim nepotrebno
tek onako
za svaki slučaj
(znala je
pripremaju neku
neizostavnu podvalu)
gotovo neprimjetno
korak po korak
bivale su sve bliže vatri
bičevima žive kose
prikrivala je zluradost
naslutivši suicidnu namjeru
prve od sjena
proljeće je varljivo
kazivali su
nije povjerovala
do momenta u kome je
kosom sakrivena
oslobodila stare slike
Biljana Gajić
11. april 2013.
nije do nas dušo
kriva je ova hladnoaprilska noć
koja na svjetlo iznese dane
u kojima sam vjerovala
u ljekovitost svojih dlanova
u kojima si vjerovao
da si u rukama mojim
savršen bolesnik
u kojima smo tvrdili
da su vjetrovi izmišljeni samo za nas
i da su krojeni po našoj mjeri
da bismo ih mi lomili
samo zato da ne raznesu mirise
zarobljene herbarijumima
i tako im unište atutentičnost
prošla su vremena
u kojima sam se vještila
da ti kažem dušo
sada kad to ime lako i toplo sklizne
od nekud
glas nepoznatog
a bliskog
kaže
ruke ti nisu ljekovite
savršeni bolesnici ne postoje
(začudo ne preispitujem
ni glas
ni riječ
neznanca
samo po nekad
kao noćas
dlanove raširim
pripravna da prihvatim
nekoliko poljskih cvjetova
autentičnog mirisa
koje donosiš
s proljeća)
Biljana Gajić
12. april 2013.
gospode
daj mi da okajem
korake svoje zalud potrošene
zagubljenim daj smiraj
dozvoli da stanem
predahnem
nastavim
korake nove obojim
jer
čekanja čekaju
odgovore na bezodgovorno čuvaju
suzu i osmjeh mire
Biljana Gajić
12. april 2013.
proljeća nekog davnog
(razigranog baš kao ovo što je)
jureći nemire
poželjela je
(i uspjela je)
sazuti cipele svoje majke
uvjerena da je dovoljno
bosa ruke raširiti
nemire prigrliti
i
biti slobodna
a nemiri jogunili su se
mamili je
uzmicali
izmicali
dozvoljavali da budu ulovljeni
....
nizaše se
proljeće za proljećem
niz beskraja
niz praznina
niz nedovoljnih nemira
do proljeća ovog
vrelinom umivenog
u kome je
(konačno)
ponovo
obula udobne
cipele svoje majke
pokonivši osmjeh nemirima
prigrlila je sva svoja smirenja
(konačno)
Biljana Gajić
30. april 2013.
činila je jedan dan živim
nekolicinu predhodnih ubila je
izabrane noći
nadljudskim naporima
održavala je u životu
zorama se nije zamajavala
ostavljala ih je po strani
kao kulisu
onima koji žive tuđu poeziju
shvatila je
zaludnost svih svojih nastojanja
ne razmišljajući o posljedicama
odlučila je
svoju narednu pjesmu
objaviće pod naslovom
negativ jednog sna
Biljana Gajić
12. maj 2013.
tromim koracima
vraćala se iz bezgraničnosti
omeđene samo apsolutnom slobodom
noseći kofer
pun uredno upakovanih uspomena
sjećala se vremena
u kome joj se činilo
da je sloboda dvolika
teškodostižna
a (osvojena)
lakonosiva
sjećala se i dosade
koja je tihim sitnim koracima
nezadrživo
neosjetno posjedala
bezgraničnost ograničenu slobodom
sjećala se i svih bezuspješnih nastojanja
da izigra tu sveprisutnu dosadu
da joj umakne
da osmisli novu
samo svoju
nedosadanu slobodu
sjetila se i bijega nazad
u momenat u kome će raditi
ono što najbolje zna
ponovo krenuti
u osvajanje slobode
Biljana Gajić
12. maj 2013.
nije ovio farsa
ni tragikomedija
život je ovo u međuvremenu
tačno tako
živi se između vremena krcatim
sjajnim bojama obojenih reklama
koje ultimativno nude
sve bjelosvjetske nepotrebnosti
i
vremena u kome je ljubav
kolateralna šteta nekolicine
nezaobilaznih ratova
strateški dobro raspoređenih
u vremenu i prostoru
ne
nije ovo farsa
međuvrijeme je ovo
Biljana Gajić
27. maj 2013.
tvrdio je da su
cutanje i tisina jedno
ziveci sasvim zadovoljno
u toj zabludi
nesklona da se slozi
svim silama
pokusavala je da razbije
njegov svijet
omedjen sumnjivim sinonimom
neuzmakli
posmatrali su se
posmatrace se
cijeli naredni vijek
ukopani svako u svoj rov
znali su to
pat pozicija
sigurna distanca
gramaticka razmirica
uzaludan otpor
ponor ....
kome je to jos uopste vazno
pitala se
postoje li tisine
koje ni ponocna zvona
ne mogu razbiti
koje se hrane cutanjem
pitala se
da li je odgovor na to pitanje
davno je izgubio svrhu
Biljana Gajić
7. jun 2013.
rasipam se ovih dana
mnogostruka sam
ravna i široka
rasuta odavde do karpata
ljuta sam
prosta i posna ko krš ponad kamen grada
gola sam
ni sita ni gladna
misao sam bezimena
iluzija bezvremena
knjiga sam
u zrno pijeska tetovirana
ovih dana nepročitana
a ti dani
neprospavani
nepocijepani
neoslikani
podsmjehuju se između dva režanja
dok se vuku
ko sjene dana polarnog
Biljana Gajić
12. jun 2013.
CIPELE NJENE MAJKE
proljeća nekog davnog
(razigranog baš kao ovo što je)
jureći nemire
poželjela je
(i uspjela)
sazuti cipele svoje majke
uvjerena da je sasvim dovoljno
bosa ruke raširiti
nemire prigrliti
i
biti slobodna
a nemiri jogunili su se
mamili je
uzmicali
izmicali
dozvoljavali da budu ulovljeni
....
nizaše se
proljeće za proljećem
niz beskraja
niz praznina
niz nedovoljnih nemira
do proljeća ovog
vrelinom umivenog
pa hladnjikavog
u kome je
(konačno)
ponovo
obula udobne cipele svoje majke
pokonivši osmjeh nemirima
prigrlila je sva svoja smirenja
(konačno)
(pjesma davno napisana, izgubljena, pa nadjena)
Biljana Gajić
12. jun 2013.
snaga moja u stih kad se slije
onaj si koji ne pita
s ostatkom zamračenog svijeta
šta biva
sve nevažno biva
kad me pojure bijesni stihovi
kad muškost sirovu spleteš
ona sam koja noć pusti
tugu da prepozna
da je obezoruža
onaj si koji dozvoli
apstrakcija da postane živa
da traje na samo ivici
(kad dodješ prepričaću ti ovaj dan
reći ćeš
ne brini dušo
to je samo mali déjà-vu)
14. jun 2013.
O kretanju koje liči na dijabolični apsurd
kretala se sporo
zanemarujući manipulativno ponašanje sunca
koje je uzalud pokušavalo osujetiti njene korake
i usporiti je
vođena principom neizvjesnosti
poštujući vrelinu
za koju je u nekom drugom životu
naivno vjerovala da je voli
a sada je prihvatala kao nužnu
ali surovu neminovnost
(ako bi je neko upitao
gdje ide
nipošto ne bi priznala da je to odlazak
rekla bi
prelazim iz fiktivne tačke a
u stvarnu tačku b)
površnom posmatraču sve to je ličilo
na jedan od uobičajenih odlazaka
za koji je tvrdila da nije bijeg
nego da je samo obično kretanje
istina
povremeno dijabolično
po nekad u sukobu sa pravolinijskim putanjama
bez povoda ...
njeno novokretanje
nipošto nije nalikovalo predhodnim odlascima
iz vremena u kojima je željela
koracima stepu premjeriti
samo da bi trampila svoj mir
za bilo koji
i bilo čiji nemir
kada je morala
svaki lokvanj i svaki čičak uporediti
putujući neopterećena
praznih ruku
gladnih očiju
sada je znala da je ptrljag neophodan
uprkos žegama
nosila je misli s ožiljcima
riječi koje su mijenjale lik i formu
postajući naizmjenično gorke
slatke ili opore
znala je
apsurd je krajnja destinacija
Biljana Gajić
22.jun 2013.
zastala je zapanjena
nad zlom sudbinom
jedne lijepe uspomene
predodređene za trajanje
zaprepaštena snagom
sitnih perverzija
koje su baveći se
nasumično i samovoljno
tuđom nevinom uspomenom
promijenile tok istorije
dok je bespomoćno
posmatrala krunjenje ljepote
nije imala vremena
ni želje
da se pozabavi
velikim motivom
tih sitnih perverzija
ps
zapisala je u dnevnik
prioritetno i obavezno
izučiti vještinu
pravljenja uspomena
otpornih na habanje
i spoljne uticaje
Biljana Gajić
22. jun 2013.
mali oglas:
za stalni radni odnos
traži se poslušan lučonoša
elokventan
dobro obučen
izdržljiv
.....
bože
kako je bila ponosna
kada su joj dodali baklju
silan napor uložila je
da zadrži izgled
podrazumijevane skromnosti
sve u njoj da ne vrisne
da se ne raspadne od gordosti
kako je samo naivna bila
vjerujući da je izabrana
lučonoša je
i kao takva
predodređena za vječnost
pristojno je zamolila
da joj bude dato
sama da osmisli svoj epitaf
(u granitu pisaće
baklju je nosila
vođena dobrim mislima
i tako dalje
i tako dalje)
a
tom dobro osmišljenom epitafu
sudbina je da ostane samo bilješka
na požutjeloj hartiji
jer
u obećanoj joj vječnosti
epitafi ne postoje
osim kao dobro osmišljen
marketinški potez
zar ne
postajala je svjesna
da je sustiže čudna misao
koja ju je u samom početku
stidljivo pratila
vremenom postajući sve drskija
koja će
prije ili kasnije glasno vrisnuti
vječna vatra
iako sjajno dizajnirana varka
umjesto da osvijetli
češće prste oprlji
i dlanove sprži
uzneverena
očima je tražila onoga
kome je misao ta namjenjena
uzaludno se osvrtala
bila je sasvim sama
prstiju oprljenih
i sprženih dlanova
.....
šifra
naivni bakljonosac
Biljana Gajić
22. jun 2013.
U dramatičnoj akciji koju je izvela žandarmerija, noćas je uhvaćen serijski ubica čije ime još uvijek nije saopšteno javnosti.
Dotični je u dugom vremenskom razdoblju ubijao tuđe nade i neutvrđen broj snova. Predpostavlja se da se radi o trocifrenoj cifri.
Iz izvora izvor bliskih žandarmeriji, saznajemo da je, po svojoj izjavi, ubica nekoliko prvh snova ubio još kao adolescent iz čiste znatiželje. Kao olakšavajuću okolnost navodi činjenicu da je još kao dijete primjetio da su njegovi snovi i nade zakržljali, odnosno bili su sitni i bolećivi, te da se nikako nisu razvijali u skladu sa godinama. Ubjeđen da je njegovim snovima neophodan životni prostor, ubijao je tuđe.
Biljana Gajić
25. jun 2013.
gužva je to bila
do tad neviđena
oko njenih nogu motali su se
smokvin list u sunovratu
stepenište od marcipana
(davno načinjeno
za jednokratnu ličnu upotrebu)
stvarnost kao plod mašte
izgubljeni trag svjetla
dan koji je imao oči gladnog djeteta
visokotiražna priča sa naslovnice
svijest da nema svoju jasnu poljanu
nekolicina bezlikosti i bezimenosti
rekoh
gužva
a ona sklonjena
iz svoje zaštićenosti
bez treptaja
posmatrala je svoju sjenu
u očima slijepih posmatrača
Biljana Gajić
14. jul 2013.
lov na san
u lov na san
kreni
lov ....
najprije tiho
glasnije
pa je zvonilo
odjekivalo
vrištalo negdje u dubini očnih duplji
batrgala se
otimala
sasvim bezuspješno
sve slabije
beživotnije
dižući ruke
(sve to događalo se
dana sunčanog
u prostoru precizno određenom
geografskim koordinatama
mjerljivom vremenskom intervalu
dok se vraćala sa tržnice
posrćući pod teretom
sezonskih boja i ukusa)
Biljana Gajić
14. jul 2013.
prigrlila je sve svoje pogrešnosti
nekolicinu zabluda
nešto promuklih falširanja
bajate zablude
zavidnu količinu koještarija
bez namjere da razmišlja
šta dalje
sinulo joj je
zalutala je u slučajnu pjesmu
a koja nipošto nije ni pogrešna
ni nepotrebna
Biljana Gajić
14. jul 2014.
konačno je shvatila
šta joj je činiti
napraviće totalnu rasprodaju
na centralnom trgu
staviće na tezgu sve
loše dizajnirane zablude
iluzije sumnjivih mirisa
tradiciju umotanu u celofan
bajate sonete
i sve svoje oči
ali samo one velike
oči veće od sna
oči veće od gladi
one kojima je znala gledati ia horizonta
pomislila je da ne bi bilo loše
na prodaju ponuditi i neke ljubavi
svakako ako na tezgi bude dovoljno mjesta
ali se predomislila
prisjetila se da svaka roba
ipak nema svog kupca
ovaj grad
ova zemlja
ušuškani u doba
izgubljenih snova
i
vrijednosti koje nemaju
vremena da ostare
zaslužili su sav njen trud
Biljana Gajić
24. jul. 2013.
vrućine su se valjale tih dana
kao malo kad
lijeno su moru boju krale
sivim modrinu okivale
nezasite
te čudne vreline
sve su vjetrove protjerale
svim gradovima puls su zaustavljale
ljude u sjene okovane pretvarale
i takve vrelinom spletene
progonile u ništa
valjda zbog tih surovih vrelina
zaboravila sam gdje se to tačno desilo
kada smo
(vjerovatno iz inata)
ja i ja jedna pred drugu stale
rukave zavrnule
rukavice skinule
ukrsile dva poluosmjeha
nekolicinu sitnih režanja ..
Biljana Gajić
29. jul 2013.
apsolutno nezaokružena
djelimično načeta
brza ko neodapeta strijela
često opasna ko puška neotkočena
varljivo meka
spremna da se zakune lažno
i pred svjedocima kaže
da je sama sebi teška
to sam ti ja
i ti to znaš
odavno
mada ne priznaješ
po nekad slažeš ispod oka nasmijana
i ona sam koja u grohotan smijeh prasne
kad sluša priče o vječnim ljubavima bez kraja
koje ne počinju i ne završavaju
na mekim perinama
(eventualno
romantične atmosfere radi
pričaju se na spojenim jastucima)
i ti to znaš
i kad ne priznaješ
i kada lažeš
i kad se predaješ meni takvoj
nezaokruženo načetoj teško(j) lažljivoj
Biljana Gajić
29. jul 2013.
šta činiti pokislog nedjeljnog jutra
u gradu obuvenom u sivo
bičevanom kišama
možda
nasumice gađati slučajne
sumorne prolaznike
zrnima sreće
koja su bezrazložno
godinama sakupljana
i čuvana ...
Biljana Gajić
29. septembar 2013.
zadnjih dana komunikaciju sa ljudima
svela je na povremenu razmjenu pogleda
izvješila se
nepogrešivom isčitavanju pokeraškog leda
prepoznaju i najsitnijih naznaka malicioznosti
rijetkih sjena skrivane dobrote
posebnu pažnju poklanjala je pogledima
koji su klimavim argumentima
silovito branili neodržive tvrnje
razumijevala je baš sve
ispred
iza i između pogleda
najposle i nerazumljivo
duboko se zamislila
postajem poliglota
zaključila je nimalo sretna
Biljana Gajić
29. septembar 2013.
bježi
uzmiče snu
koji prerasta u javu
uspaničena
znojna
otima se sreći
koja postoji samo u sjećanjima
nasuprot nje
noć je koja ne smiruje
koja ne obećava dan
u kojoj bijeg nije spas
Biljana Gajić
3. oktobar 2013.
SLUTNJA
kada se sukobe
oči boje vjetra
i oči boje nemira
nepovezane stvari ožive
uskovitlaju se
govorim ti o jednom snu
koji se ne da ubiti
(ne daj se prevariti
riječima ruke zauzdavam)
kažeš da postoji jedan dan
u kome ljubičasti oblak zakloni sunce
sakrivajući ruke žene koje sakupljaju
iskidan hronološki niz sapetih misli
i sve se to događa u momentu
u kom svojim vjetrovima
sustižeš moje umorne nemire
nije ti lako dušo
neće ni biti
jer
ona sam koja uvijek i ponovo cijepa sebe
između onoga što je bilo i što će biti
nalazeći mir samo u nemirima
jer
onaj si koji na sve četiri strane svijeta
lovi divlje vjetrove
ulovljene tamniči očima
Biljana Gajić
14. oktobar 2013.
SLUTNJA II
pišem kad je vrijeme loše
od sunca kad se skrijem
da povilenim kad me mijena navede
riječima se predajem
gonjena jednim osmjehom
među njima se krijem pred bijesom
između dva dana
između dva koraka
pišem o njoj i njemu
o smutnim vremenima
bez straha i srama pišem
i kad pisanju vrijeme nije
o svemu što bilo jeste
i što će biti sutra
tek
o svemu pišem
osim o nama
Biljana Gajić
16. oktobar 2013.
SLUTNJA III
spotaknuo si se
o moju dobro skrivanu tajnu
gledaš je
dodiruješ oprezno
okrećeš
obrćeš
zbunjen
ne znaš šta bi s tom tajnom
ni sa zastavama
tom tajnom okovanim
jer
mijenjaju boje te moje zastave
šibane vjetrovima
okupane osmjehom djeteta
pritisnute suzom neisplakanom
lude i blude
u svom koloritu
najblistavije
iza ponoći
Biljana Gajić
21. oktobar 2013.
PLIŠANI PUTEVI
znaš
postoje putevi plišani
zavodljivi
udobni
oni kojima se lako hodi
koji počinju negdje u zatišju
a
završavaju ispod neke duge
kao na razglednici
tako je zapisano
a
kojima niko sam
nikada nigdje nije stigao
kojima su po nekad znali koračati
samo oni lakonogi
ruku pod ruku
korak za korakom
jedno drugome u oku izgubljeni
a
i oni
takvi nepokolebljivi
dugu da nađu riješeni
znali su se umoriti
zastati
zagubiti se
na putu plišanom nestati
Biljana Gajić
1. novembar 2013.
SLUTNJA IV
ona sam koja je savršeno znala
izgubiti se(be) u dobrim vremenima
onaj si koji je znao tajne
rušenja
zaboravljanja
samouništenja
ne boj se dušo
razbijeno se nikada nije moglo uništiti
izgubljeno je uvijek nenalazivo
ništra novo izmislili nismo
niti znamo načiniti nešto što već ne postoji
bilo šta da se dogodi
ako poželimo zli da budemo
ako sretan svijet iscrtamo
ako ljubav nađemo
zarobimo je
na svako ako
posljedica izostaje
u svijetu ovom
savršeno nesavršenom
ako ruke spletemo
ko zna....
Biljana Gajić
2. novembar 2013
u vremenima ovim
koja jutra protjeruju
teška pitanja nemušto postavljaš
kao na primjer
šta ostaje poslije protraćenih noći
iako znaš da to nije tuga
ni očaj
ni sivilo
ni sunce škrto
noći protraćene
vrisak kćeri i sinova nerođenih
u kamen uklesan
za sobom ostavljaju
ipak pitaš
iako odgovor znaš
ćutiš
ćutim
ćutimo
pred jasnim odgovorom se skrivamo
ne usuđujem se da te pitam
pišu li sretni ljudi savršenu poeziju
Biljana Gajić
2. novembar 2013
na ikonu bacam novčić
po navici
vrisak iz tame
odavno je svakodnevica
koja smara
besmislena opravdanja
na koljenima su
pred suvišnim razlozima
oluje skrivam u uglu oka
pritajene i od sebe krijem
a
bila sam ona koja je
nestvarne ljubavi stvarnim činila
vrijeme je buđenju
šapućem ti gospode
Biljana Gajić
2. novembar 2013.
UPOZORENJE
kad dodješ
ne lomi mi dan
ne krši noć
jer
izdaću sebe
bojim se
jer odavno
riječima ne otimam lakoću
po navici
za cijene ne pitam
prikupljam sve što jesam i nisam
namjerna krug da zatvorim
i poklonim ti se
pa se izmaknem
oči ti pronađem
i vidim šta ćeš s rukama punim žene
ne brini dušo
nebo je blizu
zemlja još bliže
Biljana Gajić
2. novembar 2013.
u mojoj zemlji
u mom gradu
danas ne stanuju suncokreti
a i kada bi stanovali
glave bi oborili
od sunca ih okrenuli
i tiho
tiho patili
Biljana Gajić
2. novembar 2013.
U SUSRET SUSRETU
oblačim neizvjesnost
ko dragu haljinu
sporim pokretima
s uživanjem
u džep spuštam nekoliko sitnica
osmjeh
isčekivanje
nespremnost na poraz
i
krećem
(dan je siv
noć ne obećava
najavili su sporojesenje kiše
one koje ne donose pročišćenje)
koračam gola
gladnih širom otvorenih očiju
nezabrinuta
ubjeđena u neranjivost
osmijeh suprotstavljam podsmjesima
ne braneći sebe od drugih
ni druge od sebe
bez srama
koljena derem
pod teretom
lakonosive neizvjesnosti
(na drugoj strani
ove doline suza
vatrena stihija
kažu na radiju)
negdje sviraju bluz
sporo
Biljana Gajić
2. novembar 2013.
iza jedne od bezbroj gluvih ponoći
slučajni sagovornik
(koji odavno
sasvim uspješno
prijeti prijateljstvom)
reče
i ljubiš prevaru
jer znaš da gubiti znači drugom dobitak
zna on
taj neznani
tajnu odavno mi blisku
tajnu momenta
uhvaćenog u mrežu
bačenu iza ponoći
kad povjerujem
da sam mjesečeva kći
a nisam
mjesec me samo povremeno prigrli
san mi razbije
snove uzburka
natjera na prevaru da se oslonim
i
navede
unaprijed izgubljeno
na tople dlanove da spustim
Biljana Gajić
2. novembar 2013.
MIRISI SIVOOKOG VJETROM DONESENI
VREMENA NEMIRA, STRAHOVA, PROCIJENA
NEZAVRŠENA PJESMA
zažmiri
i zamisli
kakvim je bojama
oslikano mjesto
na kome stanuje strah
i takvo
(vrišećih boja)
da je nedostižno
zamisli
grad u kome
ni jednog momenta
nebo nije daleko
(i da svi gradovi nisu isti)
i
sve sto želiš zamisli
što zamisliti znaš
što se za misliti ne može
zamisli nezavršenu ljubav
koja ne liči ni na šta drugo
do na vode u narastanju
Biljana Gajić
6. novembar 2013.
zavrnula je rukave
podmuklo planirajući cijeli niz narednih koraka
prikupila je sve svoje trošene
a nepotrošene nježosti
odbacujući svaku naznaku depresivnosti
(onu olovom okovanu
pa i onu dekadentno razmaženu)
jer
smišljeno je krenula u neizbježan rat
stoljeće najavljivan
planirajući drsku strategiju
namjerna da ne rasipa džebanu
spremna da ide do kraja
do bezuslovne predaje
u sebi je ponovo pronalazila milost
znajući da će joj biti neophodna
kao dar pobjedniku
Biljana Gajić
10. novembar 2013.
prepoznala ga je u čudnom momentu
gotovo nestvarnom
onom za koji sivoliki tvrde da ne postoji
da su ga izmislili lakovjerni
a koji svoje lice neumoljivo poput sudbine
pomalja neizbježno
samo očima koje stvarno znaju razliku
između gledati i vidjeti
jedva je to vidljiv bljesak između dana i noći
pred praskozorje
dovoljno kratak da liči na san
na sasvim slučajnu iluziju
koja svojim trajanjem izvan stvarnosti
ima jednu jedinu svrhu
da nerealno učini opipljivim i trajnim
očima onih koji te oči svoje znaju širom otvoriti
obgrlivši siluetu muškarca
pomislila je prigrlila sam iluziju
koja je konačno postala vrijednost
i pogriješila
obgrlila je stvarnog muskarca
vrijednog svih zagrljaja
Biljana Gajić
10. novembar 2013.
Slike u nezaustavljivom nizu
crno bijela fotografija
sa mirisom maminih vanilica
ranoškolski dani bojeni tugom
zbog nedostatka pjegica
jer je jedan on iz druge klupe do vrata
volio pjegave riđokose
srednješkolski dani tugom obojeni
zbog pubertetskih pjegica
jer jedan on iz zadnje klupe do prozora
nije volio riđokose pjegavice
raznolike se slike povremeno valjaju
progone
vrebaju
sudaraju se
rastaču je
tu su i slike samilosti
naoružane (ne)razumom
oholosti vrijedne mladosti
nezauzdanih (ne)opravdanih radosti
nepodnošljivih proljećnih kiša
dobrodošlih žega
mirisa nedosanjane bezgrešnosti
barutom ispisanih snjegova
topao dlan neophodan za san
i
portret muškarca koji
tjeskobe čini prostranim
konačno
a
slike se nižu
nezadrživo
Biljana Gajić
15. novembar 2013.
ona sam koja
čekanje pretvara
u umjetnost pokreta
onaj si koji
u galerijama
ne kleči
pred eksponatima
oni smo koji
vječnom igrom
tvore savršen krug ...
Biljana Gajić
16. novembar 2013.
Moranje
šta nam je činiti preostalo
malo
misao u emociju rastopiti
emociju u djelo udjenuti
djelo u vječnost ugraditi
u međuvremenu
po strani
zgrljeni
ledene prste
toplim šakama grijati
Biljana Gajić
1.decembar 2013.
Gospodar riječi
čuješ li me
ti koji u očima riječi kriješ
znaš da ih prospeš ko biserje
ko čemer
ko med
do bola da ih ogoliš umiješ
oku mom da oh skriješ
daruješ
otmeš
gospodariš
ti
riječima skrivenim u oku svom štićen
čuj me
dok te tvoje oči
goropadnice
svim riječima gospodare
ne zaboravi prste žene
koji dodirom vide
i znaju svakoliku riječ da ožive
Biljana Gajić
1.decembar 2013.
sjenu svoju
povremeno činim sretnom
jednostavno moram
jer
surovo sumorna vremena
i sjeni tamu toplu znaju oteti
obesčastiti je
rasčeračiti
razgraditi je
iz objesti
to se dešava rijetko
u momentima
kad nebo u svojoj objesnoj nagoti
pokriva očima istetovirane krovove katedrala
sjajem koji obezoružava posmatrače
prijeti ljudima
zvjerinju
prijeti gospodu
i sada
pred svojom sretnom sjenom
priznajem
prevarila sam te dušo
obriši taj smiješni užas
otari otužnu patetiku s lica
jer
u toj prevari
(neoprostivoj
veliš)
nisi ti taj koji je prevaren
ne dragi moj
nisi ni meta ni cilj
ta prevara
uperena je protiv moje sjene
ledenom suncu izložene
koja tako smrznuta
i sretna
navedena da čeka
nestrpljivo očekuje obećano joj
priznajem
pod nagim objesnim nebom
pred tetoviranim očima
koje škilje i žmirkaju s krovova katedrala
pred sretnom svojom sjenom
neoprostivo je
prevarila sam te dušo
prevarila sam sebe
prevarih i (povremeno sretnu) sjenu svoju
(a
ja sretna
besjena
i konačno prilagođena
uživam u uspješnoj prevari
nad beskrvnim tijelom sjene svoje
pod tim nebom oskrnavljenim)
Biljana Gajić
3. decembar 2013.
u zadnje vrijeme
čudno se slike ponašaju
stare
vrijedne pamćenja
jarko obojene
blijede
izmaštane bježe u nespokoj
željene bivaju postiđene
a
sve to
dešava se naspram jave
uprkos kojoj
povremeno
bivam čak i sretna
raskošno
drsko
inatdžijski
obavezan preduslov je
uvježbanim pokretima skloniti grozote
obavijena saznanjem
koliko je malo vremena potrebno
duša da se izgubi
a koliko godina se mora nanizati
da se vrati
nevjerovatne stvari
odavno su lakonosive
al' kako nadživjeti
običnu malu nježnost
pred kojom je neophodno
ukloniti sve slike
šarenila
sivila
pukog preživljavanja radi
Biljana Gajić
10. decembar 2013.
Kratka lakoteška priča
dva sna lako je sučeliti
pa ih sukobiti
pustiti ih da se izgrizu do krvi
do bespuća
do tačke bez povratka
jedan drugi da obezvrijede
znaju i mogu
za sve to
i samo jedna pjesma
dovoljna je
al' dvije potrebe
kao slučajno
kad se sretnu
poglede kad ukrste
pa zareže
očnjacima živo meso zagrebu
nezabrinute za ishod
ko orlušine
ko dvije suve travke
u krš ukopane
lica orkanima okrenute
tim dvjema potrebama
pjesma jedna
tjesna je
Biljana Gajić
13. decembar 2013.
ZIMSKA SKICA
(koja bi trebala biti stvarna)
noćas
dok me
udružene
ljepota i sjeta
kvarno rastaču
mekom me čineći
ti
uhljebljen pod miškom mojom
dok mi misao orobljavaš
čineći je svojom
podruguješ se
tami
mrazu
svemu od ovog svijeta .
Biljana Gajić
13.decembar 2013.
Šta li biva
šta biva
kad slika požutjela
sva izgrebana
ni daškom naivnog vjetrića izazvana
odluči da iskorači iz prašnjavog albuma
i danas
nekim svojim putem krene
i ta slika
koja tajnu života vrijednu
jedna jedina zna da čuva
ko niko drugi
ni juče
ni danas
ni sutra
do izvan vremena
a zna ta slika
potiho da razbije
lukavo
duboko negdje iznutra
da se ne vidi
i ne čuje
bože šta li tad biva
dok krhotine zveče
(posvećeno Tamari Stojanović)
14. decembar 2013. Godine
Kad riječ kažnjava
povremeno
nepotrebno izgovorena riječ
ni kriva
ni dužna
krene
i biva jadna
tužna
osramoćena
a
riječ ta nevina
od oca svog osakaćena
oskrnavljena
jadna i bespomoćna
tihujući
zlostavljanje svoje oplakuje
i biva tako
sve dok ta riječ
pod nebom namrštenim
i adom osmjehnutim
pred ljudima začuđenim
ne ustane i odluči
svom vlasniku kazna da postane
Biljana Gajić
20. decembar 2013. Godine
VRIJEME I JOŠ PO NEŠTO
ubjeđivali smo boga da sve dobro je
uspijevali smo
povremeno
čak i uvjeriti ga
da laž istina je
koju jednostavno samo volimo
prećutkujući da to nije izbor
već samo sitan uslov
da bi se moglo preživjeti i živjeti
i
sunčev zrak znali smo proglasiti opasnim
i
tamu saveznicom
i
činiti nevjerovatno vjerodostojnim
a
propušteno svojim
i
sada kad ličimo na sretne
dušo
vrijeme je da ti priznam
potrošila sam sve jake riječi
nježne nikada nisam ni imala
a
ti veliš
hod po žici je neinteresantan
odavno
jer
žice su sve deblje
cipele sve udobnije
ipak
moram ti priznati
naivno sam posmatrala gorsko vrelo
čekajući kap pročišćenja
nadajući se poplavi
al'
nedočekala izučih zaludnost
kažeš
savjest podrazumjeva obaveznu grižu savjesti
stoga je neophodno zaturiti je
sasvim svjesno
možda i zaboraviti
samo da bi koraci bili lakši
molim te
javi kad naučiš kako
vani grešno kiši
tražim sebe među tijesnim zidovimna
tražim i ženu u ženi
i svoju u tvojoj sjeni
onu kakva nikada nije bila
onu koja bi da bude živa
koja bi da bude nerazdruživ dio tebe
ali ne bi da izgubi sebe
jer ništa ne bi imala da ti da
koja zna čedno bedra raskriliti
rukama obgrliti a da ne boli
koja ne pita strast koliko košta
ni da li je rušilačka vatra beživotna
i kiši vani grešno
i zidovi su i dalje tijesni
(da smo htjeli
svega tu bi još bilo
pa i onih slika
koje smo davno oboje zaboravili)
a
u praznoj sobi
ti i ja i dalje smo sami
okruženi samo svojim sjenama
učimo sve što se u sudaru strasti i nježnosti
može naučiti
ali da je
vrijeme jedino pravo čudo
ako njime znaš rukovati
dok vani počinje strasno da sniježi
vrijeme moje
neumoljivo među dlanove tvoje klizi
dok sva tvoja vremena
obgrlivši mi bedra
struk lomnim mi čine
Biljana Gajić
23 decembar 2013
OČI KOJE NE UZMIČU
(Igra je počela)
poželjela je sa sebe stresti
sve svoje nejasne stihove
strateški raspoređene
po rubovima haljine
koje je uglavnom koristila
kao primamljive zamke
ona
koja u sudaru nježnosti
obavezno pokupi sitninu
potajno
i sačuva je za vremena
u kojima će biti sasvim sretna
pokušavajući
(s vremena na vrijeme
bježeći iz beznađa)
da tu istu sitninu oživi
slušajući njen zveket
kojem je udahnula život
ona
koja je tvrdila da
da sasvim uspješno
zauzdava vlastite snove
i da njen bog ima oči djeteta
odbijajući da prizna
da su dječije igre često surove
znala je da san i java ne bole
samo kada su istog mirisa
i boje očiju muškarca
koji ne uzmiče
pred nejasnim stihovima
Biljana Gajić
24. decembar