Proza

 

Gledala je, smiješila se,  bjesnila, ponovo smiješila. Nije to bio dobar smijeh. Ne od one vrste koja se voli. Gorki smijeh, na način Ana Manjani u Gorkom pirinču.

Internet, priča, komentari. Tema gobleni. Rasprava, za ili protiv, neki čak i duhoviti. Ostavila je komentar i vratila se ... tamo ... tamo daleko u prošlost.

 

13. maj 92. godine. Pakuje sa majkom, ono  najneophodnije. Onoliko koliko može stati u „Stojadina“ . Fotografije, lična dokumenta i papire o vlasništvu, veš, odjeću, nešto tehnike. Bunde neće nositi, ljeto je, do zime... preče je... a ovo sranje možda i stane. Ćuteći, čak izbjegavaju da se pogledaju. Obe znaju, jedna riječ i majka bi iscjedila suze, ona bi psovala nebo da čuje. Boga bi psovala.

-          Dođi da mi pomogneš, čula je majčin glas iz dnevne sobe.

Ušla je i stala. Majka je pokušavala da skine goblene sa zidova. Četiri Vilerova „Godišnja doba“ u teškim ramovima boje starog zlata i nezavršeni „Makovi“ u kutiji za vez. Majka je gledala, kao nikada prije, nekako čudno. Molećivo, prkosno i odlučno. Bezglasno je poručivala: „Nosim ih“. Ćuteći skinule su goblene.

Majka ide, ali ona ostaje još jedan dan. Zadnje što je vidjela bila je slika majke narandžastom „Stojadinu“, kako objema rukama grčevito stišće goblene.  Samo jednom se okrenula. Prazan pogled.

 

Sjetila se pokojne babe Jelene. Kao i uvijek sa osmjehom. Nikada nikome nije bilo jasno kako ta drčna i prgava pričalica mogla rodti i odgajiti šutljivu ćerku.  Nikome nije bilo jasno ni kako je ona, Jelena zadržala i živ i radoznao duh, ali i smjeh. Sa devetnaest godina, na samom početku drugog svjetskog rata, trudna,  ostala je udovica, vječna udovica. Braća četnici, djever četnik, valjalo je vojske i dočekati i ispratiti. A mnogi su su htjeli znati gdje su joj braća. Po neki šamar, po nekada kundaci. Mnogo kasnije, niz operacija, ljekari su joj rekli da tako mora, dijelovi stomačnog tkiva su joj  otkazivali, trulili.  I konačno na VMA u Beogradu operacija koja je trebalo da bude zadnja. Sve je prošlo u redu, osim što je hirurg zaboravio hiruške makaze u stomaku baba Jelene.  I tako šest mjeseci  do prvog redovnog pregleda ponovo na VMA. Ljekari zgranuti ne mogu da vjeruju ni rendgentskom snimku, još manje svojim očima kada su je otvorili šesti put. Do smrti je čuvala članak o tome. Njenih pet minuta slave. Operisao je Isidor Papo, eeeeeeeeeej, general.

A smijala se k’o malo ko. Oči bi joj zaiskrile, zabacila bi glavu, na kratko stisnula usne kao da pokušava spriječiti provalu smijeha, svakako bezuspješno. I grohot. Do suza. Uvijek, ali baš uvijek je vadila maramicu i brisala suze. Ili je bjesnila. A  i to je bio spektakl. A ona, unuka, kada bi je pitali na koga liči, redovno je odgovarala:

-          Ja sam babino unuče

I ta takva baba Jelena „čuvala“ je svoju unuku, a mnogo kasnije i unuka,  k’o vučica,  pazeći, mazeći i grdeći naizmjenično, učeći je da kuva, hekla, veze, sa ili bez šibe, do prvog Vilerovog goblena. Ostaje nepoznanica kako i od koga je nabavila prvu šemu i konce, orginal. Čuvala ih je kao najveću dragocjenost. Samo je ona, Jelena mogla da veze. Oprala bi ruke, stavila naočale, sjela u fotelju, vadila goblen iz kutije i vezla..... satima. Taj prvi goblen uradila je sama. Kasnije kada je nabavila novu šemu, dozvolila je njoj i majci da naprave po nekoliko uboda iglom,ali samo po nekada, kada je bila posebno raspoložena. Vremenom, pogotovo poslije babine smrti, majka se „navukla“ na vez. Na zidovima je bilo sve više goblena...

 

1993.

 

Porodica rasuta na sve strane, ko rakova djeca. Otac ostao da čuva kućni prag, kako je sam izabrao,  brata viđa u prolazu, majka je na selu kod rođaka. Naizmjenično je obilaze. Uglavnom kada se vraća sa nekog od putovanja. Para nema niko. Ono što se i imalo, davno je potrošeno. Plate, mislena imenica. Hrana, manje više i nije problem. Jede na poslu, u restoranu, istina bljutavo, ali na kašiku. Cigarete su najveći problem, svi su pušači. „Donacije“ u cigaretama sve su rjeđe. Rano je proljeće. Od nekud se vraćala u Bijeljinu i navratila kroz selo, da vidi majku i rođake, popije kafu...

Zatiče majku kako veze goblen.

-          Šta radiš to?

-          Bože, kakvo pitanje, vezem goblen. Nije „Viler“, ali nema veze

-          Šta će ti to?

-          Znaš, palo mi je nešto na pamet. Nema se para, a o Vaskrsu dolazi Milorad iz Njemačke, javo je. Mislila sam da zamolim njegovu ženu da tamo pokuša prodati goblen. Kažu mi da tamo kupuju. Eh kada bih samo imala orginalne Vilerove mustre.... daleko bi se lakše prodale. .....

 

Vratila se na posao, tužna. Majka, pravnik u penziji, bez penzije, žena koja cijeli život radila,  uspjela da pomiri karijeru i porodicu, da živi sasvim kvalitetan život, sada veze goblen da bi ga prodala i nahranila porodicu. Šansa da to i uradi je jednaka nuli, znala je. Ali je isto tako znala da je majci potrebno da nešto radi, da se nada, da se osjeća korisnom. Sjetila se prijatelja u Njemačkoj. „U redu, nabavićemo orginalnu Vilerovu šemu.“ odlučila je u trenu.

Nazvala je Zorana.

-          Matori, treba mi informacija. Provjeri mi koliko košta šema za Vilerov goblen, sa koncima. Što prije, molim te,

-          Koji?

-          Ma bilo koji, onako, sredenje veličine. Neću „Tajnu večeru.

-          Javiću ti čim provjerim.

Javio je par dana kasnije.

-          Nekakva Pastirska idila košta 280 DM, jebi ga, ja bih ti kupio, ali nemam para, još ne radim.

-          Hvala ti. Ništa od posla, nemam ti ja te pare, jebi ga baš.

„Jebi ga, jebi ga, jebi ga.....“ Psovala je u sebi. U ratu, na glas  psovati zbog goblena, to ne biva. Majci ništa nije rekla, sva sreća.

 

Vaskrs. Jugovići, oni koji su se usudili doći, došli su. Došao je i Milorad sa ženom. Dobila je slobodno popodne treći dan po Vaskrsu. Ide na selo. Doći će i brat. Porodica se okupila, krnja, ali ipak su zajedno poslije dugog perioda.  Rođaci.... Prase, čuvano baš za tu priliku, peče se na ražnju. Piva nema, rakije ima, malo nešto „Zvečevo“ konjaka.  Ratne priče... ko je gdje, ko je ranjen, ko je poginuo... Standardno. Majka veze svoj goblen. Snaja, Miloradovica je pita:

-          Zar još uvijek vidiš da vezeš?

-          Vidim, malo je krupniji bod, odgovara majka

-          Nemam ti ja tamo, kod nas, vremena za bacanje, a volim goblene. Da si to završila, ja bi’ ga kupila.

-          Ima ona, četiri uramljena, Vilerova -  uključila se i ujna.

-          Daj da vidim.

Majka polako ustaje, skida sa ormara goblene. Svaki je posebno umotan  u čaršaf. Polako ih odmotava. Nadlanicom briše staklo. Ćuti.

-          Dobri su, sitni bod, kaže snaja, kolko bi tražila za ove goblene? Za sva četiri?

-          Ne znam, ranije su bili jako skupi, sada ne znam... sve se promijenilo.

-          Daću ti ja 400 DM. Tol’ko mogu, k’o tebi. Tamo kod nas, žene prodaju do džaba. Ima k’o blata. Ma, jebeš im mater, izbjeglice ko izbjeglice.

-          U redu, daću ti ih -  reče majka, „onim glasom“, onim na granici leda, onim koji završava svaku dalju raspravu -  i šta bih ja sa njima sada, bar će ostati u porodici

Majčino lice je smireno. Donijela je odluku i tačka. Zgrčila se.  U momentu je pogledala brata. Čuo je razgovor, ispravlja leđa, šake stisnute na koljenima. Prvi znak, najava oluje. Ona i lakše i brže prasne. Ispraska se i „mirna Bosna“. Brat ne. Rijetko šta ga izbaci iz takta, još rjeđe stvarno razbjesni... ali bojala se njegovog bjesa. Ne za sebe. Njegov bijes nema dna.  Majka tačno zna šta im je u glavama, lovi im poglede. Sastavlja obrve i samo na tren sklapa oči. Poruka glasi: „Ne miješajte se! Ovo je moje. A ti, mala,  pazi na brata! Ne daj da pobudali!“

Ispod stola je spustila ruku na bratovo koljeno i stisnula ga. Napet k’o struna. Pokušava nešto da kaže. Digla je čašu:

-          Živio ti meni, buraz!

-          Živjela ... - procijedio je.

Snaja je izvadila iz novčanika 2 novčanice od po 100 DM i 4 po 50 DM i polako, jednu po jednu spustila na sto pred majku. Uzela goblene i otišla svojoj kući. Bez riječi, majka je uzela pare, stavila 100 maraka u novčanik, a pred brata i nju, stavila je po 150 maraka.

-          I da niste zucnuli ni jednu ... ni jedno. Ja sam vam majka.

-          Aha... i tvoja je zadnja -  procijedio je brat. Stara porodična šala posta gorka

Tu noć, ona i brat su se napili. Ćuteći. Brat je pio rakiju, ona „Zvečevo“.  Sjetila se, početkom 1990, godine,  u njenom rodnom gradu, Milići su uramljenu Vilerovu „Tajnu večeru“ prodali za 11 000 DM.

Imali su za cigarete ratne 93. godine. Boks Vek-a ili Ibra je koštao 3 dojče marke u Srpskoj.

 

PS: Komentar ostavljen na jednoj od bilješki na internetu:

 

„Vilerovi gobleni.... ne spominji mi ih... da ih nije bilo... u jednom periodu... imala bih problema... stvarnih... životnih... Da ne zaboravim, lako mogu da posluže i kao "mjerni instrument"... ljudskosti, provjereno. ... Sada, pa razmišljam o njima nekako na pola... sa sjetom i bijesom .... ovo što rekoh... sve jeste osim ironija ili šegačenje“

 

Na Vaskrs 2011.

Biljana Gajić

 

 

IZMIRENJE SA TUGOM

(Između dvije zime)

 

I

Svaki put kada bi sanjala pokojnog oca, tačnije njegovu sahranu, naredni dan joj se nešto moralo desiti. Ne ružno ili lijepo, nego nešto što je primoravalo da poslije togog sna donosi neku odluku.

 

Otac joj je umro prije nekoliko godina. Teška smrt. Alchajmerova bolest , posljedica rata, četiri godine razdvojenosti, dvije godine ni glasa od njega porodici, ni njemu od porodice, glad, zatvaranja, batine. A na sve to, po dolasku pao je i slomio kuk... Umro je doslovno na majčine i njene oči. Samo se zgrčio, širom otvorio oči. Nikada neće zaboraviti tu sliku. Lice duvan žuto, napeto, vilice se stežu i opuštaju kao u nekom bezglasnom režanju. Zjenice neprirodno velike, kreću se u svim pravcima, očne jabučice kao da se odvajaju iz svog ležišta, strahovit grč mu razapinje tijelo u poluluk ... a ni glasa. Ta tišina kao lajt motiv... Nevjerovatno precizna slika bola u svom izvornom obliku, svojoj silini.. I konačnica... 

Ali desi se nešto krajnje čudno. U trenutku smrti, njen otac je gledao baš u nju sa prepoznavanjem. Poslije silnih mjeseci u kojima mu je bila sve, komšinica, prolaznica, sestra, rodica,neka žena... sve drugo osim ćera, otac je prepoznao i ponovo prihvatio za ćerku svoju i umro. Sklopila mu je oči, polako. I ponovo šok. Lice oca smireno, opušteno, blagi smješak.. najprirodniji ten koji se može zamisliti, čak i malo rumenila. Nevjerovatna transformacija. Smirio se. Mnogo kasnije će joj snaja ispričati da je njena majka, žena sa sela, gorštakinja, vazda na ivici između praznovjerja i dubokog iskonskog vjerovanja rekla:

- Smirio se mučenik, Bog ga je sebi za anđela prizvao. 

Na snajino pitanje odakle to zna, odgovorila je:

- Ja znam….Piše mu na licu. 

 

Sahrana, nije plakala. Rođaci, prijatelji, svi su tu. Napustila je svoje tijelo i nekim unutrašnjim okom, a izmještena iz svoje prazne ljušture, posmatrala je pomno. Ništa joj ne promiče. Ko gdje stoji, izraze na licima, ko se i nasmješi u nekom izdvojenom razgovoru. Prilaze joj razni likovi, izjavljuju saučešće, pričaju o pokojniku, najljepše kako i pristoji... Automatski odgovara kao dobro naučen tekst. Ne dopire do nje baš ništa. Svjesna je pokreta i to svakog. Zna čak i kakve je boje Jovanova košulja /siva sa jedva vidljivim tamno plavim prugama/. Jedan od stričeva, onaj mlađi, kriomice guta bensadine, drugi, stariji, već dobro zgrbljen prilazi polako, praćen sinom i rođacima. Kao nekada kada je bila dijete, rukom joj stisne rame, onako kako to samo on zna. Blago se osmjehnula, ćute oboje. Sveštenik mlad, gotovo golobrad, “ruski đak” nevjerovatnog glasa. 

Samo na kratko pogleda majku da ne primjeti koliko brine za nju.Uplašila se pred konačnom spoznajom koliko je propala, smršala. Bore su joj jasne kao iscrtane ugljenom. Brat, onako visok, sada joj izgleda nekako još viši. U crnom kaputu od krombi štofa, porodično “nasljeđe”. Sjetila se da je taj kaput nosio otac, pa ona. Dugo je molila starog da joj pokloni taj kaput. Jednostavno ga je željela. Ta potreba da ga ima i nosi podsjećala je na način nan koji kolekcionari skupljaju umjetnine i rijedke predmete. Željela je nešto što nema niko drugi. I dobila ga je. Prebacila je dugmad na lijevu stranu, vrhunski krojač je to uradio da se nije primjećivalo. A onda je konačno pripao bratu. Ponovo isti krojač, začuđen ponavlja postupak, dugmad idu desno i opet rupice postaju neprimjetne. Kaput, tamno mrk sa ranglan rukavima, krombi štof sa zečijom dlakom. Vječan je. A otac ga je kupio 59. godine. Za nepovjerovati. Prije nego su krenuli od kuće, ćutke je posmatrala brata kako izvlači taj kaput iz ormara, na isti pažljiv način kako će ga mnogo kasnije i vratiti u ormar. Četka ga lagano, gotovo ritualno. Razumjela je, povezuje se sa ocem. Brat je obgrlio majku oko ramena. Opet osmjeh, onaj mališan, njena "beba", jedanaest ipo godina mlađi, posta glava kuće. Zaštitnik. Domaćin. Bilježi sebi u mali mozak da ga više neće zvati “Mali brat”. 

 

Snijeg pršti pod nogama. Čuje prasak od nekud. Grana se slama od mraza. Čudan zvuk. Pamti ga. 21. decembar ljeta gospodnjeg. 

Ne plače. 

 

II

Ni sama ne zna zašto, ali zadnjih dana često razmišlja o očevoj sahrani ali i o patnji, o raznim tugama. Ne nekoj konkretnoj svojoj patnji, tačno određenoj, u vremenu i prostoru, nekoj koja boli i danas. Ni o onim tugama koje je gotovo potisnula. Ne, razmišlja o patnji kao univezalnoj kategoriji. Opterećena je pokušajem definisanja same suštine bola. Ali još više i o načinu na koji se nosi ta patnaja. Sa ljubavlju je lako. Ne nosi se ljubav. Ljubav je ta koja nosi, koja pokreće, to znamo. Svaka druga emocija nekako je tu, bude, prođe, ostavi ili ne ostavi trag, ali patnja, to je sasvim drugačije. Pritišće, boli. Guši. I lična i tuđa. Ali... e to ALI uvijek komplikuje. Više nije isto. Sa svojima patnjama je konačno u nekakvoj ravnoteži. Dugo i mučno se borila i izborila. Ne nosi ih više, sada ih vuče za sobom, lakše je. Ali gdje je ta univezalna patnja, tuđa. Ona koja joj je bila teret i kada nije imala svoje lične, a osjećala je kao svoju.

Sjeća se kako je dobar dio života, još od rane mladosti, "gutala" literaturu koja se bavila raznim patnjama. Kako je živjela te papirnate herione. Bila je sve, od Ane K. do Stojanke majke... A tek poezija, sama je sebi “odglumila” sve i jednu paćenicu koju je pronašla na bilo kojem papiru. Dok je još mogla plakati...

Sada, sada na sve to gleda sa nevjerovatnom dozom podsmjeha i samoironije. Smiješna joj je i sama pomisao da je nekada znala suze roniti zbog tamo neke izmišljene tuge izmišljene ličnosti. Čak i sada dok čita neke dobre tekstove, jedva da išta osjeća. Tačnije ne osjeća tuđu tugu. Saosjećanje, ono duboko, toploljudsko svakako, ali tugu ne, patnju ne. Šta joj se to dešava, ponovo i ponovo se pita. Nekim tekstovima se vraća desetine puta. Kod čitanja, nevažno da li je prvo ili deseto, ne osjeća ništa. Bavi se isključivo samom pričom, jezikom, tekstom kao estetskom kategorijom, ali ne osjeća patnju junaka ili pisca. To jednostavno ne upija, ne dopire do nje. U razgovorima sa drugima učestvuje, saučestvuje, ne glumi. Niko nikada nije ni pomislio da je mrtva iznutra, da ne osjeća. Ali ona zna. Ono što se vidi samo je saosjećanje sa drugim ljudskim stvorom koji pati, to nije istinska tuga zbog njegove sudbine ili stvarne patnje. 

- Šta to nije u redu sa mnom? pita se ne stoti, nego hiljaditi put.. 

- U redu, vrijeme je za veliko za "spremanje" naprasno je odlučila.

 

Njena stara navika, sjedne tako povremeno sama sa sobom, ONA A i ONA B. Njena dva lica, svijetlo i tamno. Urone u razgovor tako, njih dvije ONE, a ona, cjelovita samo sluša taj dug i mučan, često svadljiv dijalog. Nije rada da to radi često. I sam taj razgovor je svojevrsna patnja. Njih dvije ONE doslovno rascjepe NJU, izvrnu je naopako, rastave je na "proste faktore", nataloženo, a nepotrebno odbace, "išmirglaju" po neki djelić, po nešto "podmažu", po nešto razbiju, unište, bolan proces. Najgore je kad pred nju istresu sve ono šro je krila i od sebe, pa i po neku laž ili samoobmanu. 

"Nije za svakoga" kao u onoj reklami za Nektar pivo. Nije za ljude...

 

III

00,05 h vrijeme je. Polako kuva kafu, sklanja razbacane bilješke, sprema pospremljeno, pepeljara, dvije kutije cigareta, zateže stoljnjak. Kupuje vrijeme, odlaže. Nerada je. ONE je požuruju. U redu, krajnje je vrijeme, sjela je na kauč, a NJIMA dvjema pokazala na fotelje nasuprot. Baš kao u školi. Ne baš isto. Ona je samo nijemi posmatrač, a ONA A i ONA B će se raspravljati, svađati, grebati, već viđeno, ali što se mora mora se. 

 

ONA A: Pa da počnemo, patnja na tapetu!

/ovaj put ONA A je ona bolja, svijetlija strana, ali se baš naoštrila, napadaće/

ONA B: Krajnje je vrijeme. 

ONA A: Patnja je tema, a mi je nemamo kao emociju, ne ide to tako. Vidiš li da bez naše lične patnje ne razumijemo tuđu. Nismo čovjek. 

ONA B: Ne tupi. Saosjećamo, znaš to dobro. Na kraju krajeva gdje to piše? To da nismo čovjek bez lične patnje?

ONA A: 'Ajde molim te, od Biblije i prije imaš zapise... Da skratim, svaki čovjek je grešan, patnja mu je pročišćenje, pateći kupuje raj. Ali ti to dobro znaš, ne zamlaćuj me bez veze. Pitam ja tebe: Gdje je nestala naša patnja i zašto?

ONA B: A ti, k'o da si zaboravila, sve naše patnje. Kao da ih nismo vukle i skapavale pod njima godinama. Predugo ako mene pitaš. Pa šta ako smo ih pogubile negdje uz put. I ova sjećanja na njih su previše za bilo koga. 

ONA A: Zar ne vidiš šta nam se dešava. Izgubile smo jednu emociju! Nismo kompletne.

ONA B: A kako ti to znaš? Pa šta ako smo izgubile tu jednu emociju, imamo sjećanje na na bol i patnju. Zašto nam je uopšte potrebna, čemu služi?

 

ONA A: Za početak čitamo. Sjeti se kako smo uživale čitajući o patnjama, kako smo plakale. Čak i kada smo čitale onu smiješnu Mir Jam.

ONA B: Dosta o toj patetičnoj patetici! Smiješno. Nemoj mi reći da smo trebale plakati i zbog gluposti iz ljubavnih romana. Hahahahaha onih sa trafike. 

ONA A: O'k, a teme iz onih silnih ratova, pogotovo iz oba velika, one o našim đedovima?

ONA B: U redu, u redu, saosjećamo, sasvim dovoljno od nas.

ONA A: A ovaj zdnji, to nismo čitale, bile smo tu! Sahranjivale! Sjeti se samo momenta 

U kome smo odlučile da nećemo plakati. Tada ste me vas dvije preglasale. I danas vjerujem da bi nam bilo bolje da smo zadržale pravo na plakanje.

ONA B: 'Ajde malo mi pričaj o tome! To ja k'o prespavala četiri godine? Ta je patnja i bila preteška čak i za nas. Sve drugo na stranu, sjeti se samo sahrana i na kojima smo bile i na kojima nismo. Sjeti se samo koliko smo puta išle da majci ili ženi kažemo da joj više neće… I šta je trebalo? Da se na svakom pragu rasplačemo! Sjeti se šta smo sve radile, gdje smo bile! Pa šta ako smo izgubile te patnje! I onako danas lešinari skupljaju tuđa sjećanja za svoje "memoare", "autobiografije" skupljaju građu za knjige. Ma zaboli me.. neka pišu, neka onda i nose tu patnju. Nije im ni teško. Tuđa je uvijek lakša!

ONA A: Stani! Tu smo. Kako je to tuđa uvijek lakša. Patnja je uvijek jednako teška...

ONA B: Glupačo, nije isto nositi kamen i gledati drugoga kako ga nosi. Kada klinac od tri godinice hoće čokoladu , a majka mu neda, za njega je to najveća patnja na svijetu, samo je njegova, za drugu ne zna. Njemu najveća! Razumiješ li ti to? Da nabrajam dalje?

ONA A: To nije izvinjenje.....

ONA B: Dogovorile smo se, sjeti se, poslije one dvanaeste godine... nije se moglo dalje. Morale smo bar dio tuge ostaviti. Dogovorile smo se, podsjećam te. Nosimo samo sjećanja, ne patnju.

ONA A: Znam. Sjećam se više nego dobro, sada da i ja tebi kažem: I ja sam bila tamo. Ali šta se desilo sa ostatkom, zašto sada ne plačemo...

ONA B: Za plakanje ne znam, izgleda smo navikle. A ostaci su valjda ispadali sami, onako uz put. Manje su to bile tuge, lakše su se gubile. Samo sjećanja idu sa nama...

ONA A: Jasno, pa sjeti se kada smo se dogovarale šta da pišemo, samo lijepe emocije... Kao zbog drugih, da ne smaramo ljude, a ne zbog nas. Laž! Istina je da mi nismo spremne da se suočimo sa svojom tugama.

ONA B: Znam to. I dugo me to muči, ali kako da riješimo? Ne vidim način. 

Zanijemiše obe ONE, dugo ćute. Tišina obavija, teška, mučna.

ONA: Da ja nešto predložim....

ONA A: Ućuti, razmišljam!

ONA B: Ti ćeš da nam kažeš! Pa zbog tebe je čitav ovaj cirkus!

ONA A: Ma pusti je, da čujemo.... 

ONA: Sjećam se NJEGOVE smrti. Sjećam se smrti, ali ne sahrane, nismo bile!

ONA A: Tačno! Kako se nismo samo sjetile. Sada znam!

ONA B: Pričaj odmah, možda dođemo do stvarnog razloga!

ONA A: Sjetite se kako smo se raspale, pocijepale smo se k'o najlonka... 

ONA: Da, ne podsjećaj me, molim te.

ONA B: Ućuti već jednom, moramo ovo završiti. Konačno i za svagda. To je ta patnja koja je prelila čašu

ONA A: Dvanaest godina. To je to! Dvanaest godina hibernacije. A ni poslije nije bilo mnogo bolje.

ONA B: Ni svijeću mu nismo upalile. Mrzile smo ga!

ONA A: Zato što je otišao...

ONA B: Poginuo, reci to glasno! Mrzile smo ga zato što nas je ostavio same!

ONA: Volio nas je.... 

ONA A: Tačno, sjećate li se? Ma šta ja vama pričam, bile ste. Znao je kako da se nosi sa nama. Da nas drži na okupu. Zato i boli. Zato ga i mrzimo...

ONA B: Učutite obe, nešto razmišljam. Možda nazirem riješenje...

ONA A: Pričaj brzo!

ONA B: Voljele smo ga, zar ne? A volio je i on nas, to smo apsolvirale. Otišao je, dobro, dobro poginuo je! Mrzimo ga što nas je ostavio, je l' da? Nismo mu otišle na sahranu, ne palimo mu svijeću. Bile smo bijesne, povrijeđene. Ali bjes je nestao poslije onih dvanaest godina. Eto rješenja!

ONA A: Ne shvatam!

ONA B: Idemo što prije, u crkvu, na groblje, nije važno gdje. Svijeću da mu upalimo, da mu objasnimo. Razumjeće. Olakšaće teret...

Dugo su se nijemo gledale. A onda, lagano počeše se stapati u jedno, cjelovito.

 

EPILOG

Premorena zaspa snom bez snova. Probudila se odmorna kao da je spavala bar dvadeset i četiri sata. Ispraznila je pepeljare, a opušaka k'o malo kada. Kao da su tri žene pušile cijelu noć. Popila je kafu polako sa uživanjem, spremila se i krenula vani.

U crkvi je uzela svijeću, onu veliku, i upalila je tamo na mjestu predviđenom za pokojnike. Po neki začuđen pogled zaustavljao se na ženi koja je upalila svijeću mrtvima. Ženi koja nešto nerazumljivo šapuće, a osmjehnuta je.

Razgovara sa NJIM, konačno. Miri se i sa NJIM i sa svim svojim tugama i patnjama. 

Izlazi vani. Sunce. Snijeg škripi pod nogama, još je smrznuto. Ona, tačnije njih tri žure. Gotovo trče. Nisu same. Neka sjena ih obavija. Konačno i oslobođenje i izmirenje. Prožimanje. ON. Tu je. Osjete ga . Pridržava patnju. Oslobađa ih i gura naprijed ali ne napušta. Iz svog ugla sjećanja ON isijava ono što popularno zovu empatija. 

Dalje.... sama ... nekom ... negdje...

 

Gajić Biljana

9. februar 2010.

 

 

ČUDO SV. VASILIJA OSTROŠKOG

(ili samo priča o prijateljstvu)

 

Džana. Džana i ona su odrasle zajedno. O ukupnom zbiru godina prijateljstva, odavno se ne priča... ne usuđuju se.. previše ih je. Stanovale su na krajevima ulice koja je povezivala dvije glavne saobraćanjnice u gradu. Imale su po dvanaestak godina kada su se počele družiti intenzivno. Prve šetnje, korzo, odmjeravanje prvih mladića. Zajedno su bile drčne i kuražne toliko da su padale u oči. A tako različite.... Ni nekoliko tomova ne bi bilo dovoljno da upije sve nestašluke. Prva šminkanja. Tih sedamdesetih, u vrijeme kada kozmetički preparati i nisu baš bili dostupni, imati La belu bio je uspjeh. Obavezne roditeljske zabrane.. Ali „solea“ sa malo tempere i Džanini rapidografi, plus „minice“ jedva duže od košulje... Nije bilo loše, nikako. Jedna drugoj i podrška i savjest. 

Vrijeme teče. Pubertetski stresovi su lakši, a i interesantniji u dvoje. Odrastaju. Igranke, mladići, zabavljanja. Život ili one same, svaka ponaosob, idu različitim putevima, igraju različite uloge. Ali uvijek paralelno, ne prekidajući nit. Prijateljstvo, o kome i ne razgovaraju, podrazumjeva se. Ne gube vrijeme na gluposti. Bilo je tu i veza, rastanaka, ljubavi, bezgraničnog povjerenja, razočarenja... baš svega. Sve se mijenjalo, sijalo jače ili slabije, osim njihovog odnosa. Mogle su sve reći, čak i ono o čemu pametni ćute. Dvije stvari se nisu mijenjale: njihov međusobni odnos i njihov iščašen smisao za humor. Beskrajne rasprave.... 

I bomba. Džani su utvrdili bolesne bubrege, beskrajno mučne i obavezne dijalize, pripreme za operaciju transplatacije bubrega u Lionu... 

 

Stiže i 1992. godina.... poznata stvar. Rat. Napušta grad u kome je rođena, odrasla. Gube svaki kontak. Na različitim su stranama sa ratom kao granicom.Izbjeglice pristižu. Odmah se svi okupljaju, pitaju za svoje rođake, prijatelje. Redovno pita za Džanu. Ljudi je gledaju čak i neprijateljski. Pitati za Muslimanku, tih devedesetih godina, bilo je blago rečeno neumjesno. Ništa. Ni glasa. Tek 94. Gordanu, zajedničku prijateljicu.

- Šta je sa sa Džanom?

- Ne znaš? Džana je umrla. Znaš njeni bubrezi, ispričala mi je ona... kako se ono zove...?

Dalje nije ni slušala. Nije to bio ni šok. Kome je u ratu uopšte stalo do tamo neke žene, bubrežnog bolesnika, pored ranjenika, nasušne potrebe da se oštećeno muško meso što prije skrpi i vrati na front... 

- Jadna moja Džana, nije zaslužila. - ponavljala je u sebi.

 

2001. 

Prvi put poslije deset godina priuštila je sebi „pravi“ godišnji odmor. More. Herceg Novi divan. Možda i nije, ali njoj te godine u tom momentu, najljepši grad na svijetu. Plaža, more, kafići, a more, najljepše i najtoplije od kada pamti. Sve što treba. Šetnje do Zelenike, izleti na Žanjice. Kako ko to obično i biva, upoznaje interesantne ljude, one manje interesantne izbjegava. Upoznala se sa nekoliko žena, lako uklopljeno društvo i zabava počinje. Izlasci do zore, vino, više nego mnogo smijeha, odmjeravanje zgodnih „muških“ Pred sam polazak kući Vesna sva zaduvana dotrči na plažu:

- Sutra idemo pod Ostrog! Uplatila sam nam cjelodnevni izlet.

Oduševljenje.

21. avgusta, u 07,00 krenuše autobusom punom turista hodočasnika. Samo putovanje do manastira bilo je fascinantno. Vođa puta je žena koja je istovremeno istoričar. Čitavim putem je slušala mitove i istorijski potvrđena kazivanja koja joj nisu bila dostupna, računajući i legende vezane za manastir. Saznala je tako i za kolijevku sa djetetom koja se skoturala niz strminu, a dijete ostalo nepovrijeđeno, neogrebano. Da svaku noć Sv. Vasilije podere po jedne čarape obilazeći i liječeći bolesne oko manastira i da ljudi zbog toga donose pletene čarape na dar, da se nikada nije desila saobraćajna nesreća, bez obzira na serpentine i gužve... i još mnogo toga.

Autobusom su stigli do pod donji manastir. Serpentine. Nevjerovatan pogled. Sa jedne strane sam manastir okačen na vertikalnu stijenu kao na neki nadrealan čiviluk, a sa druge puca pogled dolinom toliko daleko da se horizont pretvara u neku magličastu liniju.

Odlučile su da do manastira ne idu taksijem pješke. Negdje do pola uspona je sve bilo u redu. Kolona se držala zajedno, mlađi pomažu starijima. Uspon k’o uz nos. Blizu 40 stepeni celzijusa. Negdje na pola se već teško kretala. Neki sjede. Znala je da ako sjedne, neće ni krenuti, a morala je nastaviti. 

Nešto goni, vuče. Okreće se i posmatra prijateljice, sve četiri su zajapurene, ali odlučne. I nije mogla psovati, ona poznata po „muškim“ psovkama, posljedica muškog okruženja na poslu. Nasmješila se sjetivši se svih svojih psovki. Ali ne ovdje, ne na ovom mjestu. Ne da nije htjela, bogoradila bi i na zvijezde ako treba, ali psovku jednostavno nije mogla prevaliti preko usana. 

Stigle su pred manastirsku kapiju. Na kratko odmorile. 

Prišao im je monah.

- Bog vam pomogo, sestre, dobro došle. Imate sreće, danas nije prevelika gužva, zvijezda užarila.- smirenim glasom je nastavio ne čekajući odgovor – predpostavljam da ste ovdje prvi put. Samo da vas upozorim, neki ne mogu da uđu u ni u manastir, a pogotovo odaju Sv. Vasilija. Neki zato što su grešni, a drugi, jope što nose porodični krst. Ne ide na silu. 

- Šta ako mi se to desi? jedva čujno pita Danka

- Ništa, ćeri, ne ulazi ako ne možeš sada, moći ćeš kad mogneš. Da ne zaboravim, ako želite, ostavite spisak vaših najmilijih i drugi vaših dragih pokojnika da se očita molitva za zdravlje živih i pokoj duši mrtvih 12. maja na dan Sv. Vasilija....

Ne očekujući tako nešto, nespremne, doslovno su se otimale za komadiće papira i olovke. Spisak imena pokojnika i nije bio problem, lako se prisjetila djedova, baba, ujaka, prijatelja, ali živi, pomislila je da jednostavno napiše sva imena kojih se prisjeti, redom.

Konačno ulaze u manastir. Prvo što je osjetila bila je jeza. Neka čudna, eliktrizirajuća. Šta ako nosi neki grijeh i ne mogne ući. Gledale su se uplašeno. Sve su osjećale isti strah. Zažmirila je, stisla zube i ušla! Olakšanje. Odmah, još uvijek okuražena, ulazi u malu prostoriju sa moštima Svetog Vasilija Ostroškog. Sada se sjeća niskog ulaza, monaha pored kovčega i mirisa. Divnog cvjetnog mirisa djurdjevka. Kasnije će njene prijateljice tvrditi da su osjetile miris ljubičice, jorgovana, a jedna čak i ruže. Ne ulazeći u raspravu, smiješila se misleći na majku Đurđiju, koja kao da je bila sa njom u kripti. Dugo je stajala pored kovčega. U jednom momentu kao da je osjetila neki lagani dodir i odmah potom čudno rasterećenje. Jedan od onih savršenih momenata. Jednostavno i bez objašnjenja savršen. Plakalo joj se. 

U povratku su ćutale svaka zabavljena sobom sređujući utiske. Prva se oglasila Zorana:

- Cure, od ovog može da se rikne, kako reče Lečić u onom filmu....

- Zabrljala sam! - uzviknula je

- Šta si uradila? – upita Danka, dok su je ostale gledale upitno.

- Među žive, na spisak stavila sam pokojnu prijateljicu Džanu!

- Slušajte, nemojte se sekirati. – oglasi se vođa puta, - to je nevažno, nije bilo svjsene namjere. Jedino je bitna dobra namjera.

Svejedno, uznemirenost je pritiskala. Dugo se nije smirila. Naredni dan krenula je kući večernjim autobusom. 

 

Majka, još bunovna, kuva kafu. Ona, još uvijek slana od zadnjeg kupanja, račupana od puta odmah priča o Ostrogu. Do detalja. Utisci su toliko jaki da je u stanju da ih crta. Majka je sluša ne prekidajući je sve do momenta kada je spomenula zabunu sa spiskovima i imenom pokojne Džane.

- Oprosti Bože, pokoj joj duši! – tiho promlja. Zaćutale su obadvije.

Kafa se ohladila. Dugu tišinu prekinu zvuk telefona. Mahinalno je podigla slušalicu.

- A što se ti meni ne javiš, bezobraznice jedna?

Zanijemila je.

- Šta je, nemaš jezika? Ma čuješ li ti mene, da nisam pogriješila broj?

- Džanaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!

 

Sadašnjost

Jula 2009 Džana je konačno bila njen gost. 

Preključe, februarskog dana 2010. ljeta gospodnjeg razgovarale su telefonom... dugo.

 

Biljana Gajić

13 februar 2010.

 

 

KAKO SE NE PEČE PILE NA KROMPIRU

No. 1

 

(Naslov ovog teksta je dodat naknadno, poslije tačke na kraju i postpisa autora. Jer ni autor sam nije znao ni šta tačno radi, ni kako da naslovi ovo.. ovaj tekst, iskreno. Stvarno nisam imala pojima ni šta pišem, priču, crticu, nekakvu formu za koju i ne znam šta bih sa njim. U stvari, dogovor je da pišemo recepte.... Naslov, prije svega svega naslov, a onda i i sve drugo... tema, priča, način... sve je stvarno postao ozbiljan problem)

 

Unaprijed znam da ovo što pišem nema početak, a i kraj je sumnjiv. Iskreno ne znam ni zašto ovo uopšte pišem, a još manje kako ću završiti.

 

Pišem na zadata pravila koja su veoma su stoga. Moram napisati RECEPT.

 

Što i nije problem, volim da kuvam, svakako mislim na doslovno značenje glagola „kuvati“ u smislu gastronomije, ni slučajno kao na primjer „zakuvavati“ u smislu zezalice ili, ne daj Bože, zlih namjera. Problem je i to što ne volim recepte. Istina kada kuvam, a to, kao što rekoh volim, redovno je bez recepta. Onako, zavisno od raspoloženja. Ako sam kojim slučajem dobro raspoložena, jela koja spremam redovno obiluju mirisnim začinima, sve miriše. Na sve strane se osjeti miris začinskih trava, celera, majčine dušice, lovorovog lista (u malo ne napisah runolista), vanilije, cimeta, kore limuna.... A ako sam kojim slučajem ljuta i tada miriše na biber, bijeli lukac, ljute papričice, a od skora i na tobasko. U ovakvim situacijama, sarma je obavezno žestoko ljutne, u burek sjeckam ohohooooo i crnog, a po nekada i bijelog luka, salate su zakiseljene onako baš, čak i turšija, kiseli krastavčići, kiseli kupus, ma sve. Moj drugar biberče i ja , pa ikada krene poezija i to ona angažovana, onako baš žestoka. Ne smijem ni da spomenem šta se dešava kada se mijenja vrijeme, a vrla kuvarica je provjereni i dokazani meteropat, sa veoma izraženom tendecijom čestih padova pritiska.

 

Svi oni koji su probali moje kulinarske specijalitete više od jednom, mogu ovo potvrditi kao tačno i braniti pred sudom.

 

Ali da se vratim pravilima kojih kojih se moram pridržavati. Osnovno pravilo je da recept mora biti napisan kao ozbiljan recept. Mislim na ozbiljnost u smislu primjene. Tačnije mora biti UPOTREBLJIV, odnosno da se može relativno lako primjeniti. Tu sam baš malo poludila.

 

I sama ostavljena mogućnost da se napiše NEUPOTREBLJIV RECEPT, e to samo može pasti na pamet samo Ognjenu-Ogiju i Mirjani, koji su već napisali svoje recepte koliko mi je poznato i nikako mi ne dozvoljavaju da se izvučem ovaj put.

 

I najuvrnutija stvar koja stavljena pred mene kao zadatak (zadatak časti, dodala bih) je da recept mora biti DUHOVITO NAPISAN. Ajdeeeeeeeeeee....

 

I onda se nešto u meni pobunilo. U stvari, nije se pobunilo " nešto", nego ono genima mi dato porodično nasljeđe i kao takvo ostavljeno mi u ogromnim količinama, nešto što većina normalnih ljudi smatra manom, a samo po neki čudak i vrlinom. Tvrdoglavost. E baš neću da pišem KAKO se sprema bilo koje jelo u inat. Pisaću kako se KAKO SE NE PRIPREMA. I gle čuda, recept je univerzalan. Uvjerila sam se u to na veoma praktičan i stvarno nezaboravan način. Ako me sjećanje dobro služi, a služi me još uvijek, bilo je to ovako:

 

„Godinu poslije katastrofalnog zemljotresa u Banjaluci, a tada sam sa porodicom živjela u Tuzli, a kod nas je boravila Vesna, moja sestra od strica, inače godinu mlađa od mene. U ta doba bila sam jedino dijete u porodici i stvarno sam se obradovala sestri, godinu mlađoj.

 

Jako bitna stvar za ovu priču je da sam imala devet, a ona osam godina, "velike cure", podrazumijeva se. Da ne zaboravim, obavezna i sveprisutna baka Jelena je ko vučica pazila na mladunčad i svakako, sjajno kuvala. Elem, dogodilo se da je baba morala otići hitno vani, prije nego je skuvala ručak. I da skratim, Vesna i ja smo je ubijedile da ćemo nas dvije, već „velike djevojke“, ispeći pile na krompiru, jer obe smo dovoljno „odrasle“, znamo oguliti krompir, znamo i da se zdjela mora pouljiti, sve posoliti, a ne presoliti, da se peče u srednje ugrijanoj rerni, a pri kraju pečenja da se obavezno pojača (tada krompirići postaju onako baš rumeni, a meki). I što je najvažnije, a to je baku Jelu doslovno „oborilo“, posmatrale smo redovno nju, baku Jelenu i njene majstorije i „sve naučile“. Baba se raznježila i otišla smirena i ubjeđena da će je po povratku sačekati ručak, ne baš ko njen, ali svakako dobar. Ha, pa od nje smo i učile. Nadula se ko paunica.

 

Da ne dužim, sve smo nas dvije „velike kuvarice“ uradile baš kako treba. Bože, kako smo bile same sebi važne. Ma ponosne na svoje umijeće. Kuvanje, ma...

 

Pile na krompiru se peče na srednjoj vatri, a moja Vesna i ja, našle smo se u problemu, šta raditi dok se ne ispeče naša gastronomska fantazija. I normalno, olovke, boje, blok za crtanje. I tako.. (Opšte je poznata stvar da kreativni rad baš obuzme svakog stvaraoca, a ni nas dvije nismo bile izuzetci.)

 

Poslije neka dva sata, sasvim slučajno, iz nekog nama dvjema nepoznatog razloga, počele smo kašljati. I to je manje zlo, od nekuda je nezaustavljivo kuljala ogromna količina dima.

 

I da opet skratim, Pečeni krompiri, tačnije onako prepečeni, ličili su na šljunak, ili na kamenje koje se nalazi poslije erupcije nekog vulkana po hlađenju lave. Pečeno pile je bilo baš pečeno, tačnije gotovo ugljenisano. Nikada neću zaboraviti scenu kada sam pokušala, kao starija i odgovorna, izvaditi to crno čudo iz rerne. Uhvatila sam ga prstima za one zglobne koske na početku bataka... i ... koščice su se doslovno skašile pod prstima u prah i pepeo.

 

O Babinoj reakciji ne bih ovaj puta, mama i tata, po dolasku sa posla, išli su ponovo u grad po ćevape (pet velikih sa lukom u papir). Stan smo dugo zračili i izračili, iako su narednih dana posjetioci i gosti koji su navraćali, čudno nabirali noseve...

 

Da, baka Jelena je odlučila da se ubuduće ozbiljno pozabavi mojim obrazovanjem iz domena kulinarstva. To je i uradila. Definitivno zgađena "novotarijama" koje su baš tih godina u okviru reorganizacije školskog sistema bile uvedene u škole kao sistem obaveznog učenja, baba Jelena se okrenula tradicionalnim i provjerenim metodama. Učilo ili tačnije pomagalo, kao obavezan dio procesa, bila je šiba. Istina, baba je najčešće koristila da njome lupi po stolu ili pokaže nešto što je smatrala važnim. U svakom slučaju, šiba je odradila svoje. Naučila sam kuvati i to baš kako treba. Poslije, pa i dopalo mi se.... mnoooogo kasnije. Ali to je neka sasvim druga priča i koja definitivno nema veze sa kulinarstvom“

 

I da se vratim konačno na zadatu temu.

 

Moj recept je univerzalan i odnosi se na pripremanje ama baš SVIH JELA ... slatka, slana, mezetluke, tijesta, zimnicua ... ma na baš svaki recept, a krajnje je jednostavan. I ne samo upotrebljiv, nego i neophodan, a glasi:

 

Tako vam Boga miloga, BAREM POVREMENO POGLEDAJTE kako se odvija proces pripremanja jela i kontrolišite temperaturu.

 

PS. E sada, ima toga još za ispričati. Na primjer kako sam učila da umijesim i ispečem hljeb, kako sam pravila plivajuću iliti klizeću tortu, po nešto i o tome kako sam se obučavala i drugim ženskim majstorijama i vještinama, pa i muškim, poput "krečenja porodične dvostanke od podruma do krova, računajući farbanje drvenarije i pojedinih komada namještaja prateći uputstva isčitana sa kutija boja", mijenjanje probušene gume na autu i utjerivanje vozila u garažu... i još po nešto. Ali za sada je više nego dovoljno... Ko zna, možda napišem još neko uputstvo pod nazivom „Kao to "nešto" ne raditi“. 

 

Biljana Gajić

 

 

 

KAKO SE NE PEČE SOMUN

(No 2.)

 

Ovaj recept je univezalan. Odnosi se na vrste hljeba, pogače, kiflice, slavski hljeb, vekne, somune, crni, bijeli, raženi, ma na sva dizana tjesta. Ali, ovdje je priča o somunu. O vrsti hljeba koji se pravi u Semberiji, ali i u Krajini, to znam pouzdano, ali sam načula da se gotovi i u nekim drugim krajevima na ovim prostorima.

 

To je onaj ogromni hljeb koji, domaćice koje imaju uslove peku ispod peke, a ostale, manje sretne, u šporetu na drva. Redovno mi se čini da je prečnika točka sportskog bicikla, a zna narasti i na tridesetak cantimetara. Tek ispečen miriše „na kilometar“, obično je malo gnjecav u sredini i tek naredni, ili čak treći dan postaje „normalan“ hljeb. Čak ni tada se ne mrvi.

 

Semberija, selo Čađavica negdje Bogu iza nogu, zaglavljeno i izgubljeno u ravnici između puteva Bijeljina – Ugljevik – Tuzla i Bijeljina – Brčko. Sjajno mjesto. Rado i često sam tamo boravila kod majčinih ujaka. Kako i nebi, ko bi odolio prostranstvu i kraljevskom tretmanu. Jer, ujaci su meni, uvijek dobrodošlom gostu, djetetu „iz velike varoši“ dopuštali sve... ili gotovo sve.

 

Obe ujne i „Milutinovica“ i „Markovica“, kako su ih češće nego krštenim imenima Vida i Joka, zvali seljani, bile su majstori, ma velemajstori za ispeći somun. O babi da ne pričam.

 

Naćve, e to je priča. Neka vrsta drvene zdjele, tačnije veliko deblo izdubljeno sa ostavljenim ručkama na krajevima, pa polirano dok se ne usija. Sipa se brašno, voda, so, domaći kvas. Ujne povežu kosu maramom da ne bi koja dlaka zalutala u tijesto, ali i da bi krajevima otirale znoj sa čela, zasuču rukave počneu „natirati“ tijesto i to je to. Kasnije se tijesto ostavi na toplo, dobro ušuškano u naćvama, da odstoji i peče. U starom fijakeru, a pola sela miriše. Posebna je priča kada se peku somuni za mobe, u vrijeme velikih radova ili za slave. Redovno kada smo dolazili ujacima, prva slika koju sam vidjela bila je ograda i na ogradu okačene naćve. Predhodno dobro istrugane i očišćene do sjaja i takve ostavljene da se sunčaju.

 

Ujaci. Uvijek se osmjehnem kada ih se sjetim. U stvari, oni i nisu bili moji ujaci. Majka Đurđija nema ni braće, ni sestara. Imala je samo dvojicu ujaka koji su pet i osam godina stariji od nje. Bili su joj više braća nego ujaci. Znači, njih dvojica su meni „čiče“, barem se u Semberiji tako kaže. Obzirom da su druga djeca uglavnom imala ujake, ništa mi drugo nije preostalo nego da svoje „čiče“ ubijedim da mi postanu ujaci, jer jednostavno ne ide da ja jedina nemam ujake. Čak mi nije bilo ni teško, obojica su rado prihvatili novodojeljene im uloge. I to sa zadovoljstvom, koliko se sjećam.

 

Ujak Milutin, tih, dobrodušan, nasmijan, „tija voda“, vazda je Marka, mlađeg brata, vadio iz nevolja. Kasnije i nas djecu. Sasvim slučajno sam ga čula kada je sasvim ozbiljan,ujni Vidi rekao:

- Maloj ima da dozvoliš sve kada je ovdje, čuješ li me!?

Mala (ja) to je obilato koristila, po nekada do pretjerivanja.

 

Marko. E sada, kada se kaže seoska lola, istog sekunda pomislim na ujaka Marka. Suvonjav, osrednje visine, a oči mu blistaju, uvjek, onako mangupski. Sa njim i zapjevati i za pojas zadjenuti. Uleti čovjek u nevolju, o čas posla. I najinteresantnija je činjenica da su ga svi, ama baš svi shvatali ozbiljno. Možda sam i ja pogriješila, nije on bio lola, on je veseljak i kao takav omiljen. I odoh ja od priče o somunu. Uglavnom, voljela sam svoje ujake i još uvijek ih volim. Vrijede ljubavi i to baš one prave, one o kojoj se i teba i mora pričati. One koja nas je oblikovala i čini nas da budemo to što jesmo.

 

A sada somun. Imala sam jedanaest godina. Vrijeme žetve, a ja kod ujaka. Carska zabava. Tada nije bilo kombajna. Na njive su izlazile starinske kosačice, žito se po košenju vezivalo u snoplje. I kruna zabave: nastup davno zaboravljene skalamerije zvane vršilice. Po neki su još uvijek i žnjeli srpom, pogotovo na „stranama“. Svi u selu su redovno napeti. Da li će se skoloniti cijeli prinos na vrijeme? Da li će vrijeme poslužiti? Svako jutro ujaci su dugo posmatrali nebo moleći se Bogu za još koji dan bez kiše. Svi u selu su pratili vršilicu, išli u „najam“ i pomagali jedni drugima. Posljedica, pored stvarno teškog rada, sjajna druženja do u noć. Dijete iz grada, u stvari već djevojčurak, e to je nešto. Glavna zvijezda. Ujne su se kršile od posla da nahrane sve one koji će doći u pomoć, a to je obavezno barem „pola sela“.

 

Ničim izazvana, u jednom momentu, rekoh ujni koja je natirala tijesto:

 

- Ujna, daj mi brašna da umjesim drugi somun.

 

Izgleda da me shvatila me jako ozbiljno, dala mi je manju količinu brašana (pametna žena) i sve ostalo što ide, čak je našla i druge, manje naćve. Nije me ni pitala da li znam. Pa posmatrala sam i ranije kako se to radi, zar ne? Vezala sam maramu (rukave nisam mogla zavrnuti, bluzica bez rukava to nije dozvolila) i sva važna navalila da mijesim tijesto. Dugo i uporno. Završile smo svaka svoj je i ujna je oba somuna stavila da se peku.

 

Ručak. Svi su tu, četrdesetak prašnjavih, muškaraca, umorni ali veseli i što je najvažnije gladni ko vukovi. Dugi stolovi i klupe su postavljeni u ’ladovinu pod lozom. Tanjiri, kašike. Ujne iznose zgotovljena jela. Nestrpljivo sam čekala da iznesem svoj hljeb, sva važna. Ovacije neće izostati. Ja sam ovdje omiljen lik. Šta drugo? Istina, moj somunčić nije narastao ko ujnin, ali..

 

I tako, da skratim. Iznijela sam svoj hljeb. Iz nekog meni nepoznatog razloga, svi, ama baš svi su se počeli smijati. Grohotom. Ujak Marko čak nije skrivao suze. Umalo se nije preturio na leđa... od smijeha, svakako. Uvrijeđena, svakako sa razlogom, zgrabila sam svoj somun i bacila da psu. Žućo je omirisao somunče, okrenuo glavu i otišao!!! Stvarno se ne šalim. Pas je pomirisao moj somun i okrenuo glavu. Nova salva smijeha. Bravo. Uspjela sam nasmijati cijelo selo ili barem polovinu. Poslije se nikako nisam mogla sjetiti da li je bilo suza. Baka je samo jednom, mnogo kasnije spomenula nekakve suze i kako joj je bilo žao. O somunu se u našoj kući više nije razgovaralo. Nikada.

 .......

Godinu dana nisam išla u Čađavicu. Tek naredno ljeto, u Banjoj Luci, zamolila sam strinu da me nauči kako se mijesi hljeb. Strina Danka mi je sa mnogo strpljivosti i sa punom pažnjom sve potanko objasnila, dala mi sve potrebne sastojke i pažljivo nadgledala šta radim. I gle čuda. Taj somun je bio jestiv. Tek tada sam po prvi puta, poslije javne blamaže ponovo otišla na selo, i odmah po dolasku, pred ujnama koje su sakrivale osmjeh, umijesila i ispekla pravi somun. Uspješno.

 

I danas, o slavama, kada se okupe svi rođaci, redovno i obavezno se priča o mom prvom somunu i razmaženom Žući... Pas neće 'ljeba, vidi molim te.

 

Elem, to bi bio recept kako se ne pravi hljeb. I konačno šta obavezno mora da se uradi kada se prave dizana tijesta uopšte:

 

Tako Vam Boga miloga, OBAVEZNO u tijesto stavite bilo kakav kvasac (svjež, suv, domaći, prašak za pecivo ... ma bilo šta), ostavite tijesto da naraste i tek onda pecite......

 

Biljana Gajić