Strana 2

 PRIČA O DAVNO IZGUBLJENOM ESEJU

 

(Pisana u jednom dijelu po sjećanju, jer je orginalan “Esej o lijepom” davno pisan i davno izgubljen, a u međuvremenu su duvali razni vjetrovi, mnoge vode proticale, po nešto se promijenilo, po nešto i nije….)

 

Psovala je na sav glas. Sebi, profesoru Savi. Samo njemu je moglo pasti na pamet da njoj, svojoj ljubimici, svojoj uzdanici, za referat iz srpskog jezika da temu pod naslovom „Esej o lijepom“. Psovala je svakoliku ljepotu te jeseni 77. Godine, a vani vrijeme divno, miholjska jesen...

Ljepota, po svojoj sumnjivoj definiciji kao takva, za nju  i nije postojala, ne na način koji je profesor Perović imperativno očekivao. Ne u vremenu koje je mogla pametnije iskoristiti. Na primjer gluvariti po gradu, skoknuti do „Tenisa“, „Stelekta“ ... bilo gdje osim zabiti nos u kojekakve prašnjave knjižurine i tražiti definicije riječi „lijepo“ i kojekakve tekstove o estetici. Utješno, nema šta.

Pakleno se nacerila. Sinulo joj je. E pa, profo moj, neće moći, kako si naumio, čeka te iznenađenje, grozila se u sebi. Ljepotu u svojoj formi suprotstaviti svojoj suprotnosti, a onda sve to postaviti nasuprot svoje suštine.

Maglovita zamisao se polako iskristalisala. Zmija nasuprot bebi, tačnije novorođenčetu. Zavrnula je rukave, bukvalno se prihvatila plajvaza (pa u ta doba kompjuteri nisu postojali u zemlji koja se Jugoslavija zvala) i počela pisati. Brzo, veoma brzo, uplašena da joj neka misao ne pobjegne. I napisala je:

 

ESEJ O LIJEPOM
 

Trebalo bi da pišem o lijepom. U redu, ali odakle krenuti? Koje izvore koristiti? U kojim knjigama uopšte i postoji jasna definicija ljepote? Šta je ljepota? Estetika, umjetnost, forma, sadržaj, kanoni ljepote, ili samo stvar ličnog ukusa. Filozofska kategorija, silne slike, poezija, moda, kreacija u bilo kom vidu, a da li sve to jeste i „ljepota“? Da li je Đakonda lijepa ili je lijepa ona somalijska crnkinja vrata izduženog silnim metalnim alkama i drvenim koturom „ugrađenim“ u donju usnu. I gdje je ta ljepota? U „objektu posmatranja“ ili u očima posmatrača, čak i uz zanemaren faktor vremena i trenutno modernog. Sumnjiv je i pristup pojmu "lijepo". Odnosno, da li je pojam "lijepo" u odnosu na neki posmatrani objekt usvojen dogovorno  kao trajna vrijednost i kao takav etabliran ili je podložan uporedbama sa drugim objektima posmatranja.  U redu, ako i postoji opšta definicija lijepog, kako to doživljavaju slijepi ljudi? Ako su boje sastavni element neke umjetničke slike koja bi trebalo da je lijepa, kako tu istu sliku (kao lijepu) doživljavaju daltonisti?  I ko su ti ljudi koji su sebi uzeli za pravo da tumače i objašnjavaju ljepotu i na osnovu čega?  I najgore od svega je to da je o lijepom napisan vagon knjiga. Isčitati ih, ili barem dovoljnu „količinu“ za napisati ozbiljan esej o lijepom, čista utopija. Od čega krenuti, šta pisati i kako završiti?

 

"Estetika je nauka koja posmatra uslove osjećajne percepcije." – reče Kant. Zlatni rez, božija proporcija, uz malo geometrije i eto ga, tu je“Esej o lijepom”, o čas posla. Dovoljno je da se samo „pohvataju“ razna razmišljanja mislilaca i da se „upakuju“ malo drugačije i da se „složi“ kilometarska priča koju niko ne bi mogao osporiti, a o kojoj bi se moglo razgovarati danima.

Međutim, ako se pojam „lijepo“ u svom formalnom smislu sučeli sa svojom suprotnošću, odnosno ako se o suštini lijepog i nelijepog porazmisli iz ugla emocija koje izazivaju, postaje interesantno. Moguće je izvesti svojevrstan empirijski eksperiment: Zmija i novorođenče jedno naspram drugog u estetskoj areni.

Zmija (grč.  Ophidia, lat. Serpens) gmizavci, vode porijeklom od reptila, hladne krvi, veoma izduženog tijela prekrivenog ljuskama, rasprostranjena vrsta, žive na kopnu, u slatkim vodama, ali i u morima. Pored razlika u veličini, od veoma malih do onih dugih nekoliko metara, osnovna podjela je na otrovnice i neotrovne. Postoji preko 500 vrsta otrovnih zmija od čega je preko 50 vrsta smrtonosna za čovjeka. Napoznatije i najotrovnije zmije su: australijski tajpan, smeđa zmija, koralna zmija, zvečarka, mamba (crna i zelena), kobra, a na našim prostorima poznate otrovnice su kobra i poskok. Velike zmije nisu otrovnice, ali su opasne zbog načina na koji love plijen, omotaju ga i drobe ogromnom snagom, te proždiru. Kroz istoriju, kroz razne kulture i civilizacije, zmija kao simbol, redovno je igrala veliku, često potpuno različitu i kontradiktornu ulogu. Zmija kao simbol medicine (poznata priča o Asklepijevom štap), povezuje se i sa trgovinom (štap Hermesa, grčkog boga trgovine), biblijska priča o Evi, Adamu, zmiji i jabuci, u staroegipatskoj mitologiji Apep, gospodar zla, tame i haosa bio je prikazivan u obliku velike zmije,  Kecalkoatl (Kukulkan), odnosno “krilata zmija” po legendi praotac starih Asteka. U našem narodu postoji vjerovanje u zmiju kao čuvara kućnog praga i ognjišta, a koje vodi porijeklo još iz doba paganstva. Sijaset priča i legendi u kojima je zmija u glavnoj ili sporednoj "roli". Danas, zmija simbolizuje podlost, opasnost.

ALI, sve navedeno, sva vjerovanja ne mogu pobiti činjenicu da je zmija lijepa. Stvarno lijepa po svim estetskim parametrima. Veoma izduženog elegantnog tijela, najčešće sa veoma lijepim šarama, nevjerovatnih boja, elegantnih klizećih pokreta.

 

Beba, ili bolje rečeno novorođenče, ili još preciznije čovjekovo “mladunče”. Tek rođeno, prosječne težine od 2 – 4 kg, oko 50 cm dužine, glave nesrazmjerno velike u odnosu na ostatak trupa, tankih iskrivljenih udova, često veoma buljavih očiju, još češće veoma crveno ili neprirodno žuto, smežutano, krmeljivo, balavo, plače, vrišti, balavi. Po svim estetskim kriterijima izuzetno ružno malo stvorenje. Barem po onim kriterijumima kojima se bave umjetnost i filozofija.

Ali… nikada niko nikom nije rekao:  „Lijep(a) si kao zmija“. Još teže je čuti: „Ružan(a) si kao beba“

 

Kroz istoriju (onu zabilježenu) i zmija i beba u pretrpjele gotovo neznatne promjene u evoluitivnom i vizuelnom smislu, te da  se kao takve, lako mogu posmatrati kao nepromjenjivost ili “trajne estetske vrijednosti”. Istovremeno odnos prema lijepom (estetkom) drastično se mijenja iz dana u dan, tako da ono što je juče predstavljalo pojam ljepote, već danas izaziva podsmijeh, pojam lijepog mijenja se čak i od meridijana do meridijana, od paralele do paralele, u uskoj je vezi i sa stanjem duha posmatrača, a često i sa njegovom obrazovanošću, što ne reći, sa medijima i reklamom.  Ipak, zmija, kao izuzetno lijepa tvorevina prirode, kod posmatrača, u svim vremenima i na svim prostorima  uvijek i obavezno izaziva gađenje, odbojnost, pa i strah.

Sa druge strane, za novorođenče, kao iznimno ružno stvorenje, svi i uvijek tvrde da je “lijepo” (uz obavezne epitete: drago, slatko, milo, divno i sijaset drugih, često u superlativima).

“Ljepota je u oku posmatrača”, kažu. Ponovo pitam: Čime mi, posmatrači i procjenitelji estetske vrijednosti predmetnog objekta posmatranja, posmatramo taj objekt? Očima? Razumom? Logikom_ Predrasudom uslovljenom uticajem medija i reklame? Emocijom? Nečim što se naziva “duša”? Sa čime upoređujemo estetske vrijednosti posmatranog objekta? Kojom mjernom jedinicom mjerimo njegovu estetsku vrijednost?

I još jedno važno pitanje: Da li je pojam “lijepo” uvijek stvarno lijepo na dogovorni “Đakonda način”, kao opšteprihvaćena teza, odnosno, da li je “ružno” stvarno nelijepo iz posmatrano iz ugla opšteprihvaćenih estetskih normi?

Ali nije zanemarivo upitati: Ko su, uopšte te  sudije, ili članovi “žirija” dovoljno stručni da procjene i ocjene ljepotu? Estete? Filozofi? Umjetnici? Majke? Zaljubljeni? Ljudi?

Odovore ne znam. Istina, možda ih samo naslućujem…

                      U potpisu: Ta i ta...                                                                                                                      

 

Dužna sam izvinjenje istine radi. Orginalan tekst “Eseja o lijepom” bilo je mnogo duži, sa mnogo više informacija i o zmijama i o bebama,  Koliko se sjećam, pisan je oštrije, malo buntovnije. Tipično za razmišljanje sedamnaestogodišnjaka. Istina je da sam po nešto i zaboravila. Ali to sad i nije važno, Osnovne teze orginalnog eseja su tu, sačuvane.

 

Bitno je reći i da je profa Perović u prvom momentu bio stvarno šokiran. Brzo se pribrao, “pala petica k’o kuća” i to kao zaključna ocjena, a što je podrazumijevalo rasterećeno drugo polugodište te školske godine, ljeta gospodnjeg 77.

 

Iako izgubljen orginal eseja, nekako čudno je nastavio život u mom pamćenju. Često sam razmišljala o riječima koje sam tada ispisala. Ni sada nisam načisto da li su te riječi bile posljedica mojih svjesnih ili podsvjesnih razmišljanja ili običan bunt tinejdžera spremnog da gurne prst u oko svima, da se naruga ustaljenim i opšteprihvaćenim tezama i teorijama. Kako god, često razmišljam o estetici i “ljepoti”, o formi u kojoj se iskazuje lijepo, ali i o sadržaju sadržaju.

 

Uvijek sam mislila da Đakonda nije lijepa. Interesantna, zagonetna, to je svakako, naslikana je savršenom tehnikom, ali lijepa nije. To mislim i danas.  I uopšte me nije briga što nekolicina mojih prijatelja slikara tvrde da pojima nemam, da je moje mišljenje jeres, da sam estetsko-slikarski alfanabet. Ne brine me ni činjenica da niko od njih, zaljubljenih u “apsolutnu i neprolaznu ljepotu mnogocijenjene gospe Đakonde”  nije iznio ni jedan valjan dokaz u prilog svoje tvrdnje. Ako neko od njih i kaže nešto, jednostavno ga pozovem u šetnju Gospodskom ulicom ili bilo kojom banjalučkom ulicom i da mu pokažem Đakondu do Đakonde, jednu ljepšu od druge. Mrtva trka, pobjednika ni na vidiku.

 

Nedavno sam pročitala nešto što nema ama baš nikakve veze sa ljepotom ili estetikom, roman “Čuvaj guzu i ne misli na smrt” književnice Daliborke Kiš-Juzbaše. Teška ratna priča sa elementima dokumentarnog, rekla bih. Međutim, jedan mali odlomak tog romana  “udario me u pleksus” i vratio ne u doba rata, već u 77. godinu, ili je bolje reći vratio je moj “Esej o lijepom” meni  i citiram ga:

“Isto veče babica mi pod nos gurnu bebu. Novogodišnji poklon.

-  Muško je – kaže.

Zaprepašteno gledam u tamnoplavo, ljigavo stvorenje. Usta mu širom otvorena.  Vrišti iz sveg glasa. Ne shvatam gde bi mu trebalo biti oči. Užasnuh se. Joj,  pomislih.  Rodila sam čudovište....“

 

Malo po čitanju tog romana, upoznala sam to “čudovište” o kome autorka govori. Sada je  tinejdžer. Skladna građa, pravilne crte lica, kovrdžava, tamno smeđa, duga, gusta kosa,  visina “taman”. Urban momak. Istina, malo je “ubrzao” proces prerastanja dječarca u muškarca. I šarm. U ogromnim količinama. Lijep mladić. Stvarno lijep, po svim estetskim kriterijima, po suštini i formi.

 

Biljana Gajić

 

 

 

 MARIJA NE VOLI KRZNO

 

Povremeno, ničim izazvano, sanjam san o dvije žene u indentičnim bundama od crnog astragana. Likova žena se i ne sjećam, Ali bundi da. Krzno toliko crno da se to crnilo prelijeva u tamno metalno plavu boju. Okovratnici su od sive polarne lisice /januarsko, najkvalitetnije krzno/, a i obrubi oko rukava. Duge, bogate, princes kroja, sa blago naglašenim naramenicama. Savršene. Te dvije bajkovite žene dugo se gledaju, polako prilaze jedna drugoj i lagano se stapaju u jednu lelujavu sjenu. Redovno se probudim kose slijepljene od znoja… 

Sjetim se Marije…..

I

Marija je samo na oko obična, neupadljiva žena. Smeđe bakarne kose, osrednje visine, pravilnih crta lica, po malo aristokratskih crta, prozračnog, gotovo eteričnog tena, bez bilo čega upadljivog. Na prvi pogled pređeš pogledom preko nje onako uzgred… ne primjećujući je, ali na drugi… e tada ne skidaš pogled sa njenog lica. Oči. Ne oči dobro našminkanog foto modela. Marija priču priča očima. Baš tako. Ako je zazainteresovana, oči joj se pretvaraju u upitnik, ako je vesela, oči joj se smiju, ako je tužna, postaju oči uplakanog djeteta. Ali najčešće su snene, na pola spuštenih kapaka, u nekoj njenoj odsutnosti… gotovo mistične. Ogromne, tamno plave, ali one neobično plave boje morske pučine u daljini. 

Ima ona i nekoliko osobina koje su je izdvajale, koje su intrigirale ostale i tjerale da je prihvatamo baš takvom kakva je. Vjerovatno ću pogriješiti, ali ona je, samo na prvi pogled neobično obična i to je izdvaja. Jednostavno nemam drugu riječ da je opišem.

Niko kao Marija ne zna reći neću. U stvari ona nikada i nije rekla “neću”. Ona kaže NE jasno i glasno. To je to konačno. Nema sile da to promjeni. 

Nikada nikome ništa ne objašnjava. Baš ništa. Njeni dijalozi sa drugima su krajnje jednostavni, najprizemnija razmjena informacija, lišeni potrebe za bilo kakvim uljepšavanjem prdmeta razgovora. Onako novinarski. I onda iz čista mira, Marija krene sa nekom pričom o bilo čemu … Ti njeni monolozi su postali legendarni među nama, njenim prijateljima, rijetko dragocjeni. Ona tada ne priča, ona slika priču.

Niko se, kao Marija, ne raduje poklonima. Dar pružen joj, uzima pažljivo, sa oba dlana, dugo ga razgleda onako umotanog, pogleda darodavca ogromnim očima koje svjetle neku radost iz dubine nje same. Polako otvara da ne pocijepa ukrasni papir. Redovno cmokne darodavca u vrh nosa. Tek tada se ozari. Cijelim licem počinje da liči na ono što zovemo sreća. Uvjek tako… bez obzira ko poklanja, koliko je poklon vrijedan ili bezvrijedan… onako reda radi.

Nikada nisam vidjela Mariju u krznu… Ne samo da nije nosila bunde, a imala je dvije, nego čak ni neki detalj, krzneni okovratnik, krznene manžetne, detalj na torbi… ništa… a imala je dvije. Jednu joj je nekada davno kupila majka, onaj stariji model gotovo zaboravljen - “hanterica”. Marijina je visila negdje u ormaru nikada nošena. Drugu joj je poklonio muž. Prelijepa bunda od dabrovog krzna. Sasvim slučajo sam prisustvovala sceni kada joj je poklonio.

Nas dvije smo gledale neki dosadan film, kada se Goran vratio sa poslovnog putovanja, iznenada, nasmijan, pun energije. Ličio je na razbarušenog dječaka, onako veseo. U rukama podignutim visoko iznad glave držao je ogromnu luksuznu kutiju.

- Nemo’ da mi sutra kažeš da te muž ne pazi i ne mazi – šegačio se – vidi šta sam ti donio. Za moju dragu… pa sitnica…

Gledale smog a upitno, a on je iz kutije izvadio divnu bundu. Dabrovina… kratka srednje sive boje, kroj – krznena bajka. Zaprepašteno sam posmatrala Mariju koja se nije ni nasmješila. Na pola je sklopila oči i krenula na jedno od svojih putovanja negdje u svoju izolovanost. Nije je htjela ni dodirnuti. 

- Probaj je makar da vidim kako ti stoji – molio je Goran

- Ne. 

- Šta sada da radim sa njom? - upitao je nekim gorko tužnim glasom

- Molim te skloni tu… kutiju. - tiho mi je rekla sjedeći kao oduzeta.

Prvi puta sam vidjela Mariju da se ne raduje poklonu . Ne samo da se ne raduje, ona je indiferentno, gotovo uvredljivo odlutala u svoju samotnost, čak i ne zahvalivši mužu. Nisam mogla posmatrati ni Goranovo razočarenje, a ni Marijin “odlazak”. Nisu ni primjetili da sam otišla.

Često sam slušala komentare i ogovaranja. Grad u kome se svi poznaju i svojataju pravo da sve znaju o svakome, da komentarišu. Marija je idealna tema za čaršijske priče, ta njena uzdržanost, relativna udobnost življenja, a pogotovo odbijanje da nosi krzno. Dokoni mahalaši oba pola su se uporno bavili Marijom njenim uspješnim mužem, tumačeći na razno razne načine i njih i njihov način života. Od toga da je Marija uobraženi snob, da je ekscentrična i po svaku cijenu mora biti drugačija, da ima alergiju na krzno, da ignoriše muža pa i njegove poklone, da pored njega, direktora, “glumi” skromnost… Često su me pitali da li znam razlog… Nisam znala, a i da jesam…

 

II

Marija i ja pijemo kafu. Sada već četrdesetogodišnjakinje. Ako za ikoga mogu da kažem da je vrijeme milostivo prema njemu, to je Marija. Izuzev samo jednog sijedog pramena iznad desne sljepočnice, kao da je zaustavila vrijeme. Ali je bitnije da je ostala ista ona Marija… sa NE, bez krzna, sa svojim iznenadnim odlascima u neke druge svjetove i dimenzije, sa osmjehom koji grije, sa očima kameleonima….

- Nikada nisi postavljala pitanja, zašto? – upita me iznenada duboko zagledana u moje oči.

- Zbog onog tvog slavnog NE. 

- Objasni – insistirala je

- Ti pričaš kada osjetiš potrebu, a ja ne volim odbijanja. Između mog pitanja i tvog odgovora uvije je to tvoje NE moguća varijanta

Nasmmiješila se onim svojim “Mona Liza osmjehom:

- I mislila sam da je tako nešto u pitanju. Ne nosim krzno, nikada i ni pod kojim uslovima, nastavila je neočekivano.

Ostala sam bez daha. Konačno….

- Sjećaš li se našeg puta u Beograd, još si bila student. Ručale smo i razdvojile se. Kako volim ta naša putovanja.. Ne smaraš stalnim prisustvom. Mogu da dišem kraj tebe, da se dobro zabavimo, a znaš kada mi treba samoća. Taj tvoj izostanak posesivnosti me obara. Ne znam gdje si ti otišla, ali ja sam lunjala po Knezu i oko Slavije, po onim sokačićima, buticima…. Naletila sam na neku privatnu krznarsku radnju, sada je više nema…. Starac, nizak, trbušast, sa sijedim vjenčićem potpuno bijele kose na zatiljku… ma onaj simpatični djedica… Htjela sam kupiti srebrnu lisicu. Tek kasnije sam shvatila da me starac netremice posmatra. Postajalo mi je neprijatno. Matori se prenuo, zamolio me da sačekam. Od nekud je donio bundu, šubaru i muf, još u kesi za odlaganje. Savršena. Crni astragan, srebrna lisica oko vrata i rukava, šubara i muf takođe. Zamolio me da obučem. Pomislih: za mene je pravljena, taman, kao da sam ja i bila model. Krzneni san. “Vaša je”, reče stari. Sledila sam se. Koji je ovo ludak, pomislih. Ili je senilan ili lud. “NE”, rekoh. Djedica me ćutke povede iza paravana u neku prostoriju koja mu služi kao radionica. Krzna svih boja i oblika na sve strane, dvije gotove bunde, jedna nezavršena na modelarskoj lutki. Nisam odmah spazila sliku na zidu... šokirala sam se. Sa ulja na platnu, u krajnje jednostavnom drvenom ramu, gledala me je žena… JA… Šokirano sam posmatrala naizmjenično sliku-djedicu-sliku… Žena - ja na slici pozirala je u poklonjenoj mi bundi, sa šubarom na glavi, rukama duboko zavučenim u muf. Starac je konačno progovorio. To je njegova starija sestra, koja je umrla od sušice pred samo vjenčanje 38. godine. Bunda je vjerenikov poklon njoj, budućoj mladenki, za vjeridbu. U porodici više nije bilo djece… Bundu čuva kao neku relikviju sa namjeom da je pokloni nekome…. Ženi koja će mu zamijeniti …. oživjeti sestru… I JA sam se pojavila… savršena dvojnica. Svašta mi je padalo na pamet. Da prihvatim poklon, zahvalim mu se i odem, povremeno ga posjetim, da mu ponudim novac, da zgrabim tu ljepotu od krzna i pobjegnem glavom bez obzira… da jednostavno odbijem… Imam li ja pravo na tu dragocjenost? Čime sam je zaslužila, osim slučajnim sklopom kostiju lica? Ako prihvatim, da li sam prevarant, da li ću, zbog svoje samoživosti iskoristiti starca? Nemoralno i neetično ili samilosno….Misli su mi razvaljivale čeonu kost. Šta god da uradim, griješim. Pobjegla sam. Zadnje što sam vidjela, bio je taj starac, sav nekako smanjen, smežuran, kako gladi krzno… Oči su mu bile pune suza”

Dugo smo ćutale, obe. Prisjećala sam se tog dana i povratka kući i Marijinog ćutanja. U stvari to i nije bilo klasično ćutanje, već jedno od njenih slavnih povlačenja u sebe ili negdje gdje ni za koga drugog nije bilo mjesta. Tada se i nisam bavila razmišljanjem šta se stvarno dešava sa njom. Jednostavno sam je prihvatala takvu kakva je, kao nekog dragog osobenjaka. 

Polako je ustala. I donijela nam ledenu limunadu i nastavila gledajući negdje u neko svoje lično ništavilo i nastavila:

- Tada si mi se našla, nekako nesvjesno… Znala si zaćutati i pustiti me… Ali i danas me progone pitanja: Da li sam pogriješila? Da li sam trebala prihvatiti poklon i postati neko drag, a davno izgubljen, ništa me nije koštalo? Da li sam nepoštena osoba što i danas želim tu bundu? Moral… Etika… da li nas baš uvijek uče pravim vrijednostima? I na kraju krajeva, šta je to dar? Kako mu se mjeri vrijednost? Ni jednog odgovora…..

 

Biljana Gajić

 

 

 

DA I JA REKNEM KOJU O MILICI.....

 

Po nekada mi se desi da malo porazmislim… Plavuša, neće izaći na dobro, znam unaprijed. Elem ovih dana po svim medijima, elektronskim, pisanim, na globalnoj mreži vrti se slika psa, Milica ako se ne varam, kojoj je neki KRETEN odsjekao šape u Beogradu. Pod “kreten” podrazumijevam psihopatu, budalu, nečovjek i još koješta, ali bih da malo budem pristojna. Milica će dobiti proteze. Sjajno, ima još dobrih ljudi, nekako će Milica, sada već medijska zvijezda, dobro udomljena dočekati starost. Ovo stvarno mislim , bez truna ironije. Na sve strane niknuše grupe za podršku Milici, odnosno osudu tog stvarno gnusnog čina. Ti divni humani ljudi su u pravu, taj postupak je stvarno za prezir, izaziva gađenje. I sama sam dio te priče, učlanih se u neke od tih grupa.

 

Ali ne lezi vraže, pojaviše se i drugi humani i dobri ljudi koji postaviše pitanje prioriteta. U zemlji sa toliko nezbrinutih invalida, nezaposlenih već na ivici gladi. Postaviše pitanje da li je moralno toliku pažnju posvećivati jednom psu, pa makar to bila i mila nam Milica, naspram ugroženih ljudi. I oni su u pravu, apsolutno. Priključih se i nekim od tih grupa. Stižu komentari sa svih strana, slike invalida iz zadnjeg domovinskog rata, u kolicima. Tuga jedna.

Formira se i treća grupa dobrih ljudi koji postaviše pitanje šta se dešava sa maltretiranim psima po unutrašnjosti, Milica je ipak prestoničko kerče, da li je time i povlaštena na neki način. Hoće ljudi isti ili bar sličan tretman za svoje kerinje. U pravu su apsolutno. Ovdje se nisam priključila, nisam našla link te grupe, ali sam im pružila svesrdnu podršku. Beograd jeste Beograd, ali kerinje je kerinje u Novom Sadu, Užicu, Banjaluci… 

Svi su u pravu, to je definitivno. Ali, ali da nije toga ali, sve bi bilo jednostavnije. Nekako me Milica i njena sudbina zajedno sa svim pratećim zbivanjima natjerala da razmislim, da se vratim malo u prošlost, prisjetim…. 

Prvo pitanje koje mi se nameće je KAKAV je to poriv i kao bilo ko ko pretenduje da se zove ljudskim stvorenjem odsječe sve četiri šape bilo kojoj životinji. Ali to je pitanje za kliničke psihijatre. Ovo me nekako vratilo u prošlost. Prije par godina jednog stvarno ružnog februara u Bijeljini sam posmatrala scenu koju i danas pamtim. Pored gradske pijace, vidjela sam kučku, sise su joj bile pune mlijeka. Majka. Stajala je na jednom malom mokrom komadu kartona, toliko malom da nije mogla spustiti sve četiri šape. Izgledalo mi je da je toliko pregladnila, da se predala na milost i nemilost nezainteresovanim prolaznicima, jednostavno je bila toliko iscrpljena da nije mogla ni da se skloni. U jednom momentu, neko dijete od oko tri godine otrgnulo se majci, zatrčalo i šutnulo kučku… Majka se smijala. “Bravo gospođo, rodila si Hitlera” nisam mogla oćutati, rekoh joj i još po nešto …Sada je mali Hićo već negdje u pubertetu, kako li se ponaša, čemu li ga je “majka” naučila?

Drugo pitanje je zašto se oko Milice i njene stvarno jadne sudbine (bez obzira na obećane joj proteze) digla tolika prašina? Milica će ipak imati kakvu takvu mirnu starost. Ili je možda to stalna ljudska potreba za ličnom promocijom sebe, svojih stavova i ubjeđenja? Da sada nekome podignemo i spomenik što je spasio Milicu. Zar se ne podrazumijeva da je ljudski i saosjećati i pomagati bilo kome ali bez pompe koja izaziva čak i gađenje? Svi ti silni komentari za i protiv nekako me podsjećaju na one ljude, uglavnom blijede likove u stvarnom životu, a koji se redovno javljaju telefonom u žive TV emisije i redovno imaju komentare na sve i svašta.. Kasnije negdje u društuvu, u kafani često čujem, onako kao uzgred: “Onomad, na televiziji, e jesam im se majke naj…o!”

E sada, pitanje za one koji suprotstavljaju nebrigu o čovjeku (invalidima i gladnima) naspram pretjerane brige o Milici. Pa ljudi moji, zar jedna Milica i pare potrošene na njenu protezu mogu bilo šta promijeniti u kod riješavanja sudbina ljudi kojima je pomoć stvarno potrebna. Kome su takva upoređivanja potrebna i šta dokazuju? Ja, plavuša ne razumijem. Čovjek naspram životinje… životinja naspram čovjeka. Pričamo li mi uopšte više o pojmu “humanost”? Možda postoji nekoliko vrsta suprotstavljenih humanosti, ko će znati…Pokušavam da se prisjetim da li se nešto slično desilo Republici Srpskoj , u Bosni. Ne mogu. Izgleda da smo se mi ovdje dovoljno klali i ubijali međusobno, pa nam više životinje nisu interesantne.

Najinteresantnije pitanje je, barem meni, da li je iko pitao Milicu da li je Beograđanka. A šta ako se radi samo o psu koji je volio vozove i dolutao u prestonicu od nekud. Još gore bi bilo da je naša Milica strana državljanka koja je tek onako turistički ili trbuhom za kruhom stigla u dragu nam prestonicu i nadrljala. Šta ako je neka Ukrajinka ili, ne daj Bože, dama iz neke od zapadnih zemalja, da li je iko kontaktirao njenu ambasadu u tom slučaju???

Još jedno važno pitanje: Da li je moguće da sada ne bi bilo ove gužve da smo nekim slučajem svi mi u nekim predhodnim vremenima reagovali kada neko zlostavlja i kasapi razne Milice? Možda ne bi postojali KRETENI /Hitlerčići/ koji su od invalida napravili invalide, Milici ne bi bile potrebne proteze, mi se ne bi ponovo dijelili grčevito braneći svoje stavove. 

Posljednje moje pitanje bi bilo: Da li je moguće svu energiju nepotrebno portošenu u silnim raspravama, potrošiti na bilo šta konstruktivno, ali bez ličnih promocija, onako za nešto dobro lijepo, za nešto što će nas sve okupiti a ne dijeliti …

Baš u momentu dok ovo ispravljam, zazvonio mi je telefon, prijtelj me pita da li imam neki tekst, kaže treba mu da popuni prostor u svom časopisu. Kaže platiće, a nije zgorega da mi se ime pojavljuje u novinama……

 

Biljana Gajić

20.04.2010.

 

 

 

VRIJEME KADA SAM PSOVALA BOGA

 

TV dnevnik, onaj udarni. 

Stanje redovno. 

Političari, svađaju se, ne znam tačno zbog čega. Oni znaju... možda. 

U Avganistanu milion opijumskih ovisnika... daleko je Avganistan.

Svjetsko prvenstvo u nogometu, ne igraju naši, nevažno, nije košarka, to bih slušala pažljivije. Neka ubjedljiva pobjeda, tamo neko je tamo nekoga, 7:0.

I pred samu vremensku prognozu, taman prije najave da je danas Svjetski dan muzike, spikerka spomenu djecu. 

Ne običnu djecu, onu koju volimo, mazimo, gledamo kako rastu. 

Onu vječnu decu. Bebe. Banjalučke bebe. Ono što vidim kao najpribližniju sliku anđela. 

Spomenu ona tu djecu, svih njih dvanaest koji su umrli ljeta gospodnjeg 1992. godine u porodilištu, u inkubatorima bez kiseonika. 

Banjalučke zvjezdice.

Stara priča. 

Koridor zatvoren. Bogovi rata orgijaju. Ovi drugi i gluvi i slijepi. Traži se samo malo kiseonika na sve strane. Radio amateri cvile. Bespomoćni istok bespomoćno sluša vapaje sa još bespomoćnijeg zapada. 

Opet sam tu, u tom vremenu. Sjećam se i svoje teme iz Srednje škole: Esej o lijepom. Kao etalon za mjeru ljepote uzela sam bebu ... simbol. I profa Perović dade peticu, onu veliku. 

Zapad reži sve jače. 

Istok reži.

Bogovi ćute. A one, Banjalučke zvjezdice, odlaze. Jedna po jedna. Tiho. 

Psujem Te, Bože, molim Te, Bože, ne izvinjavam Ti se Bože, što i molim i bogoradim za tu kap kiseonika.

Dvanaesta odlazi. 

Zapad urliče. Istok urliče. Stopiše se urlici u jedan plotun. U proboj koridora za kap kiseonika. 

Još uvijek sam mogla plakati... Ali tada nisam imala vremena. Upoznavala sam do u detalje stanja apsolutne bespomoćnosti, svijest o beznađu. Prvi i jedini put u životu suočila sam se sa neriješivim problemom. Nisam uspjela organizovati prebacivanje boce kiseonika iz tačke A u tačku B... ni iko drugi.

Dušan je prvi „progulio“ iz pravca Bijeljine do Banjaluke sa kiseonikom… Zakasnio je.

 

Epilog:

Dvanaest zvjezdica je otišlo, dvije preživjele, od kojih je jedna izgubila bitku sa leukemijom četrnaest godina kasnije, a on, mali žilavko, još uvijek se bori sa cerebralnom paralizom.

Zemlja je dobila put. Koridor života. Oko hiljadu i dvjesto poginulih do proboja, očevi, braća. Živo genetskog tkivo jednog naroda utkalo je sebe u taj put bez da pita čemu i za šta. Za kiseonik. 

U Banjaluci, u samom centru postavljen je spomenik “Dvanaest zvjezdica”. Po nekada ih neko i spomene, onako uz put, o državnom prazniku. 

Bogovi rata preseliše se na neke druge prostore, oni drugi i dalje gluvi i slijepi, uobičajeno ispijaju otužno slatke koktele u svojim kožnim foteljama.

Zadnji put sam plakala psujući Boga tog ljeta gospodnjeg 1992. godine. Nije dozvolio Dušanu da stigne na vrijeme. Od tada ne plačem, ne psujem Boga.

 

Vremenska prognoza: Kiša, neuobičajeno hladno za ovo doba godine

Danas je Svjetski dan muzike, počinje ljeto. 

Biljana Gajić

21.06.2010.