PJEVANJE LJETA 2014.
OČI KOJE ZNAJU IGRU
(samo za profesionalce)
posmatrali su se istim očima
i to nije slučajno
oboje su
pametno raspoređenim iskricama
sasvim vješto prikrivali sve
kao na primjer
davno izgubljene strahove
nekolicinu potrošenih patnji
silovite uspomene
(npošto i nikome neće priznati
da vrijeme tim uspomenama
koje ih tvore takvim kakvi jesu
nezaustavljivo tupi oštrice)
paralelne svjetove
svijest da je malo šta neviđeno
malo toga nedodirnuto
preteške terete koje po navici lako nose
zaboravljene mirise grada
u kome se nikada nisu susreli
a u kome su ostavili samo ruševine
koje nepodnošljivo nalikuju mladosti
baš kako rekoh
prikrivali su sve
osim dobro uvježbane zbunjenosti
tako neophodne
za početak i tok igre
one prave
koju malo ko zna doigrati
do samog kraja
do polaganja oružija
i
igre počinju ...
Biljana Gajić
4.januar 2014.
Neka mi se hitno objasni
šta li biva
kad jedno JA
beskompromisno izjavi
od sada pa nadalje
JA sam sto posto JA
i odluči
malčice da se benavi
mrvu jednu poblesavi
da se sasvim ozbiljno naceri
da se iz korijena promjeni
iz sebe da izađe
u neizvjesno
ka TI
da krene
da li je takvo zlodjelo
društveno opravdano
uopšte
da li je i umjesno
i što je još važnije
da li prostora dovoljno ima
u sto posto TI
sto posto JA
da stane
udobno da se smjesti
protegne
i tu traje
do besvjesti
koga je uopšte briga
i
neka se niko ne usudi ni da upita
koliko je to NAS
isključivo
procentualno izrečeno
(Posvećeno Ani Nikvul)
Biljana Gajić
5. januar 2014.
"I" NASPRAM "JER"
i
baš kada sam pomislila
sve da znam
i
sva čuda
da vidjela sam
i
na svojoj koži
da osjetih mraz i žar
i
prevarih se
jer
ono što juče ljubav sam zvala
danas bih mutnim bojama oslikala
Biljana Gajić
11. januar. 2014.
KRATKO RAZMIŠLJANJE O "JUČE"
priznali ili ne
juče
na herbarijum miriše
blijedo je dušo
u čudnoj razvodnjenosti svojoj
mi smo oni dušo
koji svako to juče
povremeno obojimo
kad nam danas
u beznađe zakorači
kad nam sutra
na sivo miriše
kad u posna vremenima
zalutamo
živjeti
da ne zaboravimo
preživjeti
da uzmognemo
boje da osvježimo
kad zaboravimo kako sutra
boljim da učinimo
Biljana Gajić
11. januar 2014.
zadnjih dana
zaboravlja sam redovno ispisivati stranice dnevnika čekanja
zaboravljala sam svoju sjenu
tvoj lik
sebe
žudeći za jednom noći
noći lutanja
u kojoj kao i uvijek
pajaci naprijeko gube iscrtane osmjehe
postaju zli
pred našim sjenama
Biljana Gajić
12. januar 2014.
IME
do sad je lebdilo
rasipalo se na svih pet strana
neizrečeno
neuhvaćeno
nedorečeno
nedodirnuto
neispisano
neisplakano
neopjevano
nenadanim nadanjima predato
u vremenima u kojima
samoća suprotnost svoja postaje
to ime moje
sada
u bezgrešnosti grešno
u grijehu bezgrešno posta
istetovirano na dva strasno vrela dlana
i osta
pa inverzija:
i osta
istetovirano na dva strasno vrela dlana
u grijehu bezgrešno posta
u bezgrešnosti grešno
sada
to ime moje
samoća suprotnost svoja postaje
u vremenima u kojima
nenadanim nadanjima predato
neopjevano
neisplakano
neispisano
nedodirnuto
nedorečeno
neuhvaćeno
neizrečeno
rasipalo se na svih pet strana
do sad je lebdilo
ime
(Zahvalnost dugujem Leni Šarić i Neni Milosavljević Šoneni, koje su primjetile ono što je meni promaklo, a to je da je ova "osnovna" pjesma smislena i da ima poetsko opravdanje i kad se isčitava unazad)
Biljana Gajić
29, januar 2014.
ČEKAJUĆI ZRELO PROLJEĆE
neodoljiva potreba
da se po malo nevoljno
podsjetim na praktičnu romantiku
i da se u nju sunovratim
nagoni me da polubudna
prizovem sva svoja proljeća
zgusnuta i okupljena u nešto
što neodoljivo podsjeća na pesnicu
nestrpljivo čekajući da se sruče
u modrinu oka zamagljenu
svim tvojim proljećima
pa tako sučeljena
od svih zaboravljena i izgubljena
zaplešu među mahovinom
protkanom otrovno zelenim
kukurjecima
Biljana Gajić
29.januar 2014.
O RAKIJI SOFTVERIMA I KOJEČEMU DRUGOM
ovaj put
sjećanja ne koristim
kao gradivni materijal
čak ni kao ugaonu ciglu
jer
slovensko razumijevanje suštine bola
stisnuto u grudvu
pohranjeno u kutiju nepotrebnih sitnica
sakuplja prašinu
negdje u prašnjavom spomenaru
strpljivo čekajući trenutak
blještavo osvijetljen
u kome će se s punim poštovanjem
maestralno
(u ulozi počasnog
egzotičnog gosta)
nakloniti publici
prije spuštanja zavjese
čineći performans savršenim
obavještenje publici
po spuštanju zavjese
svi ste pozvani
i dobrodošli
na koktel upriličen
povodom sahrane duša
vremenom pregaženih
uz napomenu
centralni sto
rezervisan je za egzikutore
u međuvremenu
sasvim posvećeno
bavim se raznoraznim
savršeno dizajniranim softverima
i
dižem limenku kokakole
u čast novovremena
(prekuvana rakija
šta to bješe)
Biljana Gajić
31. januar 2014.
dok
kraj mene sretan se budiš
iz izgubljenog mita
sedam dana stvaranja
suštinu svoju prosuše
u svojoj jasnosti ...
Biljana Gajić
2. februar 2014. Godine
KAD DEMONI ZAPLEŠU
demoni moji i ja
pogledamo se povremeno
zaplešemo
dograbimo se
uzajamno pojurimo
ti ne možeš ništa
osim
izmaknuti se
i
(eventualno)
pridržati me
kad se spotaknem
koljena u crveno obojim
pa bezuspješno pokušam ustati
s koljena mi crvenilo ukloniti
tiho povesti
u novi dan
Biljana Gajić
6. februar 2014.
OČAJNO IZVJESNI RAZGOVORI
(koji kraja nemaju
a ni početka)
danas
oboje to znamo
dan je za očajno potrebne površne razgovore
podsjeti me o čemu smo onomad pričali
govorio si kako dvije pare
gromoglasno zveče u praznom džepu
ispričah ti sve o zaboravljenoj obezglavljenoj ljubavi
zbog koje sam zavoljela miris baruta
rat i svakolike gluposti
pa je zaboravila
dozvolila joj da se dogodi onima koji mogu da je prežive
punu šaku riječi potrošismo
opisujući naš susret
precizno isplaniran negde zvan nas
u čudnom smiraju
(kao takav neizbježan)
svjesni njegovih po malo ironičnih posljedica
jer
bez prava na odluke
izabrani smo i dosuđeni jedno drugom
zarobljeni u ljepoti sna koji je izgubio kompas
sporim glasom govoriš kako ti je nekada mučno
paljenje svijeća postalo rutina
smireno izrekoh da su stare tuge
koje čuvam u spomenaru izgubile oštrice
i da im neuplašena smijem okrenuti leđa
konačno
možda je trebalo govoriti o našim suzama
koje se susrele nisu
a danas kriju lica čuvajući očaj u svoj njegovoj silini
uprkos svojoj neisplakanosti
vječno vrebajući
prijeteći poplavom
dok strpljivo čekaju pogrešan korak
nasmijane
ali ne sada
jer ovaj razgovor nikada neće biti završen
(tužan je dan
vrijeme za nježnost
koja prijeti da preraste u surovu strast)
Biljana Gajić
8. februar 2014.
NEČUJNA SAGLASNOST
dok suština izmiče
dramimo oko velikih stvari
dok vrijeme
neumoljivo tupi stare oštrice
oštri percepciju
i vrišti ukazujući na najvažnije
(čuje li ga iko)
Biljana Gajić
8. februar 2014.
slobodna u okovima pravih značenja
valjala je u krilu
nekoliko riječi
dotičući ih jagodicama prstiju
pažljivo
osluškujući njihovo značenje
anđeli su dosadni
zaključila je
biti anđeo nepodnošljivo je
to "anđeosko" ljutilo ju je
nagonilo u smijeh
jer
sve ljudsko
ono stvarno
protjeruje u savršenstvo
i
svaku ljubav
učini naivnom bajkom
ljubav majke zemlje
milje je koji je poznavala
(ljubav za sve pare
nije izgovarala glasno
čuvajući dragocjenost izrečenog
pred licima zavedenih
u besprekorna bespuća)
bajke je prerasla
davno
saznanjem da riječi imaju
sasvim precizna značenja
konačno slobodna
u okovima pravih značenja
i tu ostajem
priznala je inkvizitorima
Biljana Gajić
20. februar 2014.
Metamorfoza jednog emotivnog cinika
bila je to neinspirativna noć
u kojoj sam po navici
o vuku pjevala
(mada to i nije bio neki ozbiljan vuk
recimo da je bio sasvim pogodna mlaka metafora
u trenutku bliska meni žednoj krvi
ali istine radi
i sama noć nije bila uobičajena)
ipak da se vratim na sam početak
zadnjih dana
zaboravlja sam redovno ispisivati stranice dnevnika čekanja
zaboravljala sam u dan ponijeti neke bitne sitnice
svoju sjenu
tvoj lik
sebe
žudeći za jednom noći
noći lutanja
u kojoj pajaci naprijeko gube iscrtane osmjehe
postaju grubi i zli
pred našim neosmjehnutim snovima
ne želeći da se bave njihovim porijeklom i ulogom
noć je to u kojoj ni hercegovački
surovim suncem spržen duvan
nije dovoljno gorak
uronjena u usamljenost
ćutanjem ponos branim
na očigled svih
priznajem
cigla si i vezivno tkivo
svakog mog stiha
pa i onog koji o ljubavi ne zbori
znamo kako je lako krenuti
dah izgubiti
zaobići ostrvo želja
nezastati uprkos svemu
nezalutati u pjesmama tuđim
samoće prigrliti
svojom suprotnošću učiniti ih
ruke kad položim u tvoje zore toplosnene
zahvalim se
jer
u praksi je dokazana kao sasvim moguća
metamorfoza jednog emotivnog cinika
Biljana Gajić
24. februar 2014.
rečeno mi je prvi kamen baci
(ipak
pričaću samo o prostoj ljubavi svakodnevnoj)
poslušah
evo prvi kamen bacam
i kažem
da sam apsolutno nezaokružena
djelimično načeta
brza ko strijela neodapeta
opasna ko puška neotkočena
varljivo meka
spremna da se zakunem lažno
kad pred svjedocima sasvim ozbiljno kažem
da sam sama sebi teška
to sam ti ja
to znaš odavno
mada ne priznaješ
iako po nekad slažeš
varnicom ispod oka nasmijana
i
ona sam koja u grohotan smijeh prasne
kad sluša priče o ljubavima vječnim
koje ne počinju i ne završavaju
na mekim perinama
(eventualno
romantične atmosfere radi
ispričane bivaju na jastuku jednom
očekivano umivenom mirisom jasmina)
i to znaš
i kad ne priznaješ
i kada lažeš
i kad se predaješ meni takvoj
nezaokruženo načetoj teško(j)
po nekad malčice krvoločnoj
po nekad bezrazložno bijesnoj
i vječno spremnoj da krene u lov na san
a ti kad si već moj
u lov taj već jednom kreni sa mnom
ako smiješ
ako znaš
najprije tiho
glasnije
pa nek zvoni
odjekuje
vrišti
očnih nam duplji u dubini
unaprijed znaš
batrgaću se
otimati sasvim bezuspješno
sve slabije
beživotnije
dižući ruke prije no pobjedu oglase trube
(sve to događalo se
dana sunčanog
u prostoru precizno određenom
geografskim koordinatama ovog pospanog grada
i mjerljivom vremenskom intervalu malo iza podneva
dok sam se s tržnice vraćala
posrćući pod teretom zembilja
punog sezonskih boja i ukusa
zaokupljena planiranjem menija slavljeničkog
za onog mog)
Biljana Gajić
25. februar 2014.
možda ćeš ti znati da mi kaže
zašto vojnici raspjevani odlaze
a tihim očajem ogrnuti vraćaju se
(upšte ako se vrate)
i
zašto su mi oči date
kad sunce u sebe ne da gledati
i
zašto kada ih dosegneš
daljine bivaju dosadne
i
zašto neke pjesme ne daju
iz njih da izađeš
i
zašto željene haljine nove
kad te nije
blistavo u ormanu čame
i
zašto se silne cipele poderu
rijetki dodiri da bi se pronašli
kaži
laži dušo kad laganju mjesta nije
Biljana Gajić
3. mart 2014.
GLEDALA SAM
neviđene stvari gledala sam
plastičnom paprati i mahovinom
(ko pravom)
zaklonjena
ugledah tako
u jedan dah stopljena
zla vrijemena svakolika
od najcrnjeg crnju noć
kako iznad zemlje moje
ko nad svojom
jaše
ne može
ne želi
i ne zna da stane
dan vidjela sam kad zaboravlja
zora da postoji samo zato
nenaljubljeni da se doljube
i da bi tiho vrata suncu
otvorilo oživjelo svanuće
vidjeh neljude
od sjena svojih veće
kako se zbune i pokunje kad shvate
kako se mali postaje lako
a ipak ruku punih
nezaustavljivo
nepostiđeni
idu dalje
i dalje
dalje ...
vidjela sam i neke dobre ljude
toplovelike riječi kad zaborave
pa hladna obećanja
privijaju na skorele rane
spazih damu i gospodina
ruku pod ruku dok šetaju
kako iz rusije pisma
ko uvrede postiđeno sakrivaju
osjetih više no vidjeh
violine prašinu kako sakupljaju
kako prazni herbarijumi čame
dok djevojčice spaljuju
dnevnike srcima iscrtane
gledam kako se daleko
bezdušno lako putuje
u nigdje kad se krene
pa i preko okeana beskrajnog
bez jedara i bez kormilara
stiže od vjetra brže
i djecu vidjela sam
koja nadu savršeno dobro
ubiti znaju
pa je neoplakanu
igrajući se
pred strvinare serviraju
(i konačno vidjeh
uzalud sam davno
sama sebi
oba oka iskopala)
Biljana Gajić
5. mart 2014.
RIJEČI
neko slovo progutam
nekad neko izgubim
po nešto suvislo izreknem
po neki stih ubijem
u nekom se izgubim
prije nego ga podijelim
na hridi ostrva izgubljena
riječima zidam tvrđavu
brana su mi i odbrana
pred nejasnim značenjima
pred likovima nemuštim
riječi te od pamuka
od granita
one što znaju ko su i kakve su
koje me nisu izdale
po nekad darujem
(neku
ko paru na ikonu
neku
ko prokletstvo
neku
umjesto osmijeha)
Biljana Gajić
20. mart 2014.
LICE I NALIČJE RANJIVOSTI
nasmijana
ne razmišljajući
poslije momenta u kome je lljubav dovoljna
dozvolila mu je da je uči ranjivosti
(ako se vrata zatvore
i sa ranama se živi
zar ne)
u fragmentima sjećala se
neuspjelih pokušaja bijega
pred okovima dobrote
ne vjerujući vojnicima
koji koplja lome i zastave polažu
ni tišinom savladanim dobošarima
smrznutim u momentu potpisivanja nečega
što liči i na poraz i na pobjedu
sjećala se i grotesknih slika malih
koji neumorno pokušavaju ljudi da postanu
izmišljajući svoje vrijednosti
prisjetila se mirisa i ukusa svih proljeća
u kojima je vjerovala da je živa i velika
potiskujući ženu u sebi
lomeći vlastiti vrisak
vrijeme je podijelila
na ono prije i poslije
nego je naučila iscrtati savršeno ravnu liniju
padajući u stvarnost za koju je znala
da će je povremeno učiniti bajkovitom
Biljana Gajić
24. mart 2014.
ZAŠTO PISATI POEZIJU
možda zato
što ne znam šta bih drugo
kad nemoćno posmatram
kako nebo pada
razbijeno sopstvenim snom
o opravdanosti naših iluzija
davno razlomljenih
možda zato što mlad čovjek
onako uzgred
u neobaveznom razgovoru
reče
ti ko niko pišeš o duhu
za kojim su tragali oni tipovi
u filmu goli u sedlu
možda zato što ne znam
ruke neuposlene samo skrstili
ili mi se ipak dopada
po malo frivolna slika
cigarete u lijevoj
pera u desnoj ruci
možda nekako uspijevam
samo pišući poeziju
učiniti da čekanje
postane svrsishodna uvertira
za nešto što ne želim ubiti
od čega mi dah zastaje
bez čega ne postojim
u momentu u kome se
poslije svakog od beskrajnih čekanja
u raširenim rukama izgubim
u kome
svaki put ponovo
strast u trajnu glad pretvaraš
spremnu na nova čekanja
dok ti šapućem
čekanje put je moj
na koji nerado kreću
oni koji trebaju malo
jer
za puno ne znaju
Biljana Gajić
9. april 2014.
NEZBUNJENO NEBO ZAR NE
predugo me progone misli
kako uhvatiti mrak
zauzdati zrak
uloviti vjetar
neometano pustiti sat da juri
kazeš
zelim prozore bez zavjesa
bez barijera
izmedu sunca i nas
dovoljan je komad stakla
hladan zrak da slomi
vreo da zaustavi
govorio si o maglama
kažeš
surove su
obuhvate dušu
dvostruko je stegnu
vlagom i sivilom
ne puštaju
ne daju duge lagane korake
nije to loše
jer
sasvim jasno vidim
u kraj nebo skupljeno
al' neporaženo
nezbunjeno
namjerno da preispituje
propituje
i potpisuje nas
Biljana Gajić
9. april 2014.
NAUČENOSTI
kradom
otvorila je prepunu kutiju
dugo prikupljanih sporednosti
(peciznije
kutiju naučenosti)
zaprepaštena
posmatrala je tu rasutost neodređenih boja
uopšte ne želeći da se prisjeti
kada i kako je sakupila toliku količinu svakolikih saznanja
neke od tih iznenada oslobođenih naučenosti zaplesaše
neke su se (mrveći dosadu) lijeno valjale po podu
druge su lelujale progoneći zaostale mrve dana
nekolicina neustrašivih obračunavala se sa upornim sjenama
preostale
jednostavno su postojale
a
svega je tu bilo
na primjer
razni načini vještina žongliranja bolom
sposobnosti bezbolno olakog zaobilaženja sreće
mogućnosti pronalaženja zrna pelina u šoljici kafe
raznorazne tehnike življenja i preživljavaja
nekoliko opcija praktičnog vegetiranja u stvarnosti
pa i svijest o postojanju apsolutnog trpljenja
ugledala je i neka sjećanja
sasvim tiha i čvrsto isprepletena
potpuno izdvojena
kako lagano uzmiču pred mogućnošću da budu učinjena
običnim šarenim sličicama
i sklonjena u fijoku sa sasvim izlizanim nenaučenostima
poput čuvanja osmijeha na sahranama
lakog gubljenja i teškog pronalaženja sakramenata
boravljena u praznom prostoru ledenih zidova
i nesposobnosti čuvanja žara golim dlanovima
kojima je sudbina da sakupljaju prašinu
vječno
iznenada je shvatila
da među svim tim naučenostima
za koje je tvrdila da su
(sjedinjene) njen privatni kamen mudrosti
nedostaje jedna
ona koja sve u njoj pretvara u osmijeh
i takvu je rastače čineći je cjelovitom
iskrala se
i praznih džepova krenula je
u susret učitelju
Biljana Gajić
17. april 2014.
NEDOUMICA
pitali su me
šta li se dogodi
(a događa se mnogo toga)
kada se susretnu
slovoslagač emocija
i
žonglerka slova
(pardon
snova
ali to je isto zar ne)
u bilo kom vremenu
na bilo kojoj ravni
recimo
najprije se posmatraju
dugo i studiozno
procijenjujući kvalitet slova
i emocija
pa ih ukrste
umnože
traju
jedan tren
jedan dan
jednu vječnost
ili
ispale po metak
(svakako
pravo u srce)
da bi oživjeli
i
svijet uništili
i
novi načinili
za dokone razgovore
vrijeme mi ponestaje
nedaleko vrišti neka emocija
čujem je
idem
slovoslagaču u susret
Biljana Gajić
18. april 2014.
PERO UMOČENO U TIŠINU
razmišljala je
kako precrtati i ukloniti stvarnost
ipak uspjela je samo jednim pokretom ruke
od daha lakšim
ukloniti tu precijenjenu stvarnost
iznenađena postojanjem nečega
što nije bila praznina
i sve to uradila je samo da bi pero umočeno u tišinu
spustila na hartiju
i dozvolila mu da podivlja
sjetila se kako su joj govorili
kroz tebe su prošli svjetovi
i kako je uzvratila
jesu
ali nisam im shvatila namjeru
niti sam im znala početak i kraj
sada uspijevam po neki od tih bezbrojnih svjetova
usporiti
(uz malo sreće)
zaustaviti na kratko
utopiti se
i shvatiti da sam živa
barem povremeno
dok vrijeme prelama te svjetove
koji (kako rekoše) kroz nju prolaze
čineći ih lakozaboravljivim
posmatra svoju ruku koja bezvoljno dozvoljava
peru umočeno u tišinu da divlja hartijom
galopira bijelilom
čineći te svjetove podnošljivim
Biljana Gajić
1.maj 2014.
NOĆ JE TO DUŠO KOJA TE NEPODNOŠLJIVO MLADIM ČINI
scena:
noć je ta ko dinja nabrekla
popucala po svim šavovima
prolijevajući sokove u tišinu
a onda
kada je scena složena na pravi način
krene priča
i dok je san lomi u talasima
razmišlja o toj prolivenoj tečnosti
pokušavajući da joj srž prepozna i utvrdi
gorka il slatka da li je
da je uhvati i ovjekovječi
šaputala je
ne boj se dušo
efekat dorijana greja neumoljiv je
ogledalo njegovo ne da (se) prevariti
niti može slomljen zrak svjetla ispraviti
jer samo takav slomljen
zrak oživi i traje o iza kraja svijeta
braneći ljepotu
noći čini rasprslim
kadrim da tečnost proliju
čak i kad osvijetle dorijana i njegovo ogledalo
ne osvrći se dušo
sjene te umnožene i umrežene
ne sapliću
to su samo stare ljubavi
(i tvoje i moje)
noć rasprslu
preispituju
procjenjuju
aminuju
noć je to dušo koja te nepodnošljivo mladim čini
sposobna da uplaši dorijana i njegovo ogledalo
slomljen zrak da prigli
u zagrljaju pusti ga da živi
šaputala je
i uprkos svemu ponovljiva je
kunem se
kunem se
kunem se ....
Biljana Gajić
2.maj 2014.
dogodilo se
dogodilo se da stara
slučajno i u bijesu
davno napisana pjesma
nepoklonjena nikom
beskrajno zaboravljena
bitiše negdje u mraku
i od tvorca svog zaboravljena
kao zaslužena šamarčina
bilo kojoj ženi
neizrecivo neporeciva
vreba
i vreba
i vreba
pa iz čista mira
sasvim nenadano zaprijeti
pod grlo nož prisloni
osili se
pa bujici nalik
neodbranjivo krene
neshvaćeno silna
prema žili kucavici
žedna krvi
i u tom trenu
sve riječi svijeta
u strahu izgube i zaborave
značenja svoja
iz konteksta
ko iz brzog voza
iz kože svoje iskoče
a krv do tren prije
rumeno vrela
zaliči grimiznoj kocki leda ...
Biljana Gajić
6.maj 2014.
konačno razumijevanje
ne govorimo o tvojim nemirima
ni o mom prvom penjanju
pa saplitanju
ni poderanim koljenima
ni svijesti da je samo žena koja obuče dobro skrojenu iluziju
prava žena
ni o momentima u kojima ti se ne da
od riječi da djelo sagradiš
prisutna je samo tuga bez korijena
iza lica tajna i za savršenog posmatrača
dok dobro poznat glas šapuće
sramotno si sretna
zaboravljaš da je vrijeme biču
samodisciplina kad popušta
poslije ništa sve kad bukne
porodi strah pred ponavljanjem već viđenog
silazim sa ringišpila
budim se
vertigo
ljubav
melanhonija
čekanje i ja
voljećemo se ponovo
do narednog dana
(osvajači oštrih mačeva
i crnih zastava
naučeni da pred mojim tišinama
nemoćni su
padajući na koljena pred samoćama
jer samo žena koja zna da obuče dobro skrojenu iluziju
zna i da je svuče
i tako ogoljena
prepoznaje nemire)
Biljana Gajić
7.maj 2014.
NE BOJ SE DUŠO TO JE SAMO MALA STEČENA NAVIKA
ne brini za mene
niko kao ja ne zna kvariti stvari
bez lažne skromnosti radim to savršeno
a sveprisunost mojih kvarenja bezgranična je
na primjer kao onomad kada sam
svojim rukama pokvarila vlastito bezgranično povjerenje u ljude
i da znaš nisu u pravu oni koji tvrde da je povjerenje krhka stvar
namučila sam se kao malo kad ali uspjela sam nekako
ni sam početak mojih kvarovanja nije bio sasvim bezazlen
(zanemariću ona obavezna kvarenja
koja bivaju praćena prvim koracima)
na opšte zgražavanje i osudu cijele generacije
pokvarila sam jedan od dva postojeća kalkulatora
u srednjoj školi sasvim slučajno kunem se
uslijedilo je nekoliko kvarenja porodičnih ljetovanja
koja su moji roditelji studiozno planirali po cijelu godinu
posebno sam ponosna na jedan pokvaren ispit iz fizike
bože kako je profa bio bijesan kada sam prijavila
da je jedan od zadataka bio neriješiv
a tek ovacije studenata ...
moram ti priznati nisam sasvim sigurna da sam jedini krivac
zbog kvarenja dvije tri sumnjive karijere
ali svakako sam saučesnik koliko se sjećam
pokvarih tako i neke klimave
ali i neke ljubavi koje su imale potencijala
nekolicinu prijateljstava
nekoliko izdaja licmjerja osrednjosti i sujeta
cijeli niz sumornih i sunčanih dana
sasvim lijepu cifru godina
(sitne slučajne kvarove i ne računam)
pitaš me zašto sve to radim
iskreno ne znam
ali kad bilo koju stvar uzmem u ruke
jednostavno zasvrbe me prsti
moram da je rastavim
unutra da zavirim
pa pokušam ponovo da je sklopim
baš kao dijete koje se prvi put dokopa rubikonove kocke
i sam znaš
danas ništa nije kao prije
poplava je škart robe
ni majstori nisu kao što su bili
a emocije poprilično bljutave
ne boj se dušo ni mog pogleda ni prstiju
nije čudan a jagodice su mi meke i vješte
strahu nema mjesta to je samo moja mala stečena navika
sasvim sam sigurna da si satkan od dobrog materijala
Biljana Gajić
8. maj 2014.
ULICA SLOBODE OKOVANA JE
riječi bi cvilile kada bi im to bilo dozvoljeno
iscjedile bi zadnju kap tinte iz mojih vena
zbog muklih koraka koje niko ne čuje
dok koračam okovanom ulicom slobode
gdje si krenula bremenita svojim nemilosrdnim stihovima
pitaju me
reći ću samo onima koji me znaju čuti
ne znam dok ne stignem
znam samo da mi je i san tijesan
dok hodim okovanom ulicom slobode
(i sloboda bi plakala
zbog mojih koraka koji ne zvone
živa kad bi bila)
(Pjesnik Zoran Petković reče da je moja poezija nemilosrdna. Shvatila sam te riječi kao rijedak i dragocjen kompliment.)
Biljana Gajić
11.maj 2014.
morala sam oče
morala sam postati
mrak i luč
meta i strijela
i mač sam bila
i mekota
nedohvat uhvatiti
pa izgubiti
naučiti neizrečeno
i viđeno dodirnuti morala sam
ljubav u kap sabiti
pa je proliti
suze da imam zaboraviti
pa sve zaboravljeno
ko da postoji nositi
i u zlo zaviriti
morala sam
voljeti ga
pa prezrijeti
shvatiti ga
i naučiti
da nikad iza ne ostaje
da uvijek korak je ispred
to zlo svakoliko
morala sam oče
biti i nestati
sreću i žuč izmiriti
ljude ljubiti
neljudima ruku pružiti
da bih ponovo naučila plakati
čuješ li me
oče
bosa koračati naučila sam
Biljana Gajić
20.maj 2014.
dok vode narastaju
na maču osvojeno
na ponosu izgubljeno
gubi smisao odavno
a
vode narastaju
pogledaj
tihe su
neizbježne
neumoljive
ko san
ko dah
samo me zagrli
te vode ne plaše me
jer
neću ti roditi sina
i dvije ćerke
puteve ti neću otvarati
ni nenađeno trošiti
samo ću sanjati
i iza ponoći
svjetlo upaljeno čuvati
na pragu
ne kao nekad
jer
taj san moj nije krhak
ni bijesan
ni rodna
ni posan
ni bahat
jer san moj i nije san
san moj oko je
modronježno
koje me okiva
dok vode narastaju
i nose me
u mir
Biljana Gajić
2. jun 2014.
sasvim ozbiljno liči na raj
u meni ubijaš ad
u tebi lomim mrak
sjećam se
imala sam pa izgubila
neiskorištenu kartu za raj
(u oba pravca)
i par nesavršenih stihova
bez titulara
sada
pocijepana napola
čudnovato cijela
vazda gladna
čekajući avgust
sad imam novembar
januar
i maj
godine brze
spore dane
i znam sve što treba
da bih ti dozvolila
u meni da ubiješ ad
u tebi slomim mrak
pa sve ispočetka
Biljana Gajić
2. jun 2014.
do bola gola
izrekla je pjesmu
ko gora ljutu
golu i muklu
s pjesme te
ukrase sve poskidala je
pustila ih da žive
polete
i prijete
u novim pjesmama
divno zna ćutati
žena ta
u goloj pjesmi
ogoljena
(Ani Nikvul)
Biljana Gajić
4. jun 2014.
šta biva
kad žena
u cijelosti i sasvim
razumije suštinu časti
i kad muškarac
do ispod kože
zadnje kapi znoja i soli
shvati i rasčlani
vrijednost strasti .
Biljana Gajić
10. jun 2014.
šta on zna
zna
na primjer
šta mu je raditi
koje magle rastjerati
iz vidokruga
koje maglice umilostiviti
zna on
tačne koordinate
tačke gdje obitava
kult(ura) ljubavi
njenu dimenziju
i pravi način
kako da mi je spusti u krilo
poznaje
zauzdava
raspomamljuje
sve moje nemire
i sve zaboravljenosti
koje ženu ženom čine
izučio je
do perfekcije
vještinu kojom
čini me okruglom
nabreklom
naprslom
pred najezdom
slatkogorkih kapi
koje razarajući
čine me cijelom
Biljana Gajić
14. jun 2014.
mirisi
(tendenciozno izrečena pjesma
odnosno prijetnja godinama)
krofne s mirisom limunove kore
s večeri neobuzdana nježnost
neukroćen mir i vrelina koja narasta
iza ponoći zgrljeni
jutrom pospana buđenja
godine koje zaboravljaju stariti
barut i zla vremena obezubljeni
skrajnuti na periferiju nezaborava
saznanje da san nije uvijek mora
dan nije obavezno dan
ni noć noć
svijest da se lakše nose
tuge pocijepane na pola
med kršten cimetom
mirisi ti u prepletu
zavjet su nadolazećim godina
koje inatno odbijaju stariti
potopljen u varenog mlijeko
sa svježe ispečenom kukuruzom
Biljana Gajić
14. jun 2014.
otac moj plave oči ima
(... sad ... pitala bih ga ...)
osmijehom
često obrvom podignutom
još češće grdnjom nemuštom
učio je
brata i mene
otac naš
jer
samo tako znao je
samo bezglasom
i sve to činio je matori moj
ćuteći
čak i kad se trudio
da ne zaboravimo
pred sobom da se (ne)postidimo
udarce uspravo kad trpimo
jer jedino tako rekao je
moguće je
da ih preživimo
oči vijeđama spuštenim
nikad da ne krijemo
ni pred tamom
ni pred svjetlom
ni pred vukom
ni pred čovjekom
ni pred nečovjekom
ni pred bogom
životu nas je tako učio
prije nego je otišao
(kažu na bolje mjesto)
tamo gdje duše
okajavaju učinjeno
i neučinjeno
danas
kad ljudi smo
kad su nam riječi njegove
nemušte
sve češće
kičmama uporište
upitala bih ga
s kim razgovara
i o čemu
šta li gore sad zbore drugi
(očevi kćerki i sinova
kojima boju očiju
brat moj i ja ne znamo)
njemu
ocu mom
nemuštom
plavookom
(Mom Blagoju)
Biljana Gajić
15. jun 2014.
postajanje
dešava se neplanirano
tačno ono što nije uzrok
samo je sanjana posljedica
kao noć koja odbija jutru da se pokloni i ukloni
kao jutro koje je dva koraka ispred dana
kao dan koji rastaljen ko mliječno staklo
samo traje
do besmisla neočekivano voljenog
ta posljedica
beznadno i bezgranično topla
sasvim slučajno tako uzavrela traje
dajući konačnu formu rasplinutim sjenama
puno značenje zaboravljenim riječima
oblikujući me
i konačno me čineći onim
od čega sam davno odustala
uvjerena da stremim nemogućem
satirući predhodne greške
u postajanju
i opstajanju
Biljana Gajić
19. jun 2014.
dan u ritmu bluza
nećeš mi vjerovati
ali
postoje dani koji prkose gravitaciji
kao onaj u kome sam pocijepana
između serjože i bukovskog
u inat
mirila suze i smijeh
uspješno
postoje i dani
vjeruj mi
koji prerastaju svoje okvire
ispunjeni sitnim tugama
koje tako skupljene u krilu
zatežu vilicu
sve pa čak i materiju
pretvaraju u bezglas
napraviću dan koji još postojao nije
dan čiju će kičmu podupirati
ritam nježno oporog bluza
onog bez suza
tkanog tonovima koji obitavaju negdje duboko
kadri da opstanu u ledu
u vrelini
jer samo takvi ritmovi znaju da traju
dovoljno su prostrani za nas
a ti
povjerovaćeš mi
kad ti ga poklonim
Biljana Gajić
20. jun 2014.
ispovjest estete
neživa
na život u slutnji
bijaše pripravna
na riječi koje
u lice se smiju
groze i prijete
svikla
na stihove
koji se krune
od kamena
do plamena
bože
dobro si znao šta radiš
šaputala je
kad si mi dao da naučim
imati pa nemati
znati bezgraničnost neznja
da volim pa ne volim
voljena pa ne voljena biti
i golu mi dušu
nesviklu da uzmiče
ni da se izmiče
pustiti da traje
luta
svjetlo i mrak da ispituje
dok okove ne nađe
(i tako
sasvim slučajno
sluteći ljepotu
pri kraju puta
esteta
tamničaru svom
sneno sretna
ruke pruža)
Biljana Gajić
30 jun 2014.
slovo o slovu
znaš li tajnu mudrosti
u pitanju je uvijek samo slovo
ko osmijeh djeteta
ko olovo
ko istina teško
ko strast gorkoslatko
po neko i bezvrjedno
surovo
i
slovo na kapiji pakla
slovo pri kraju raja
slovo pod jastukom i u jutarnjoj kafi
slovo razvučeno u svakodnevici
slovo izgubljeno u trajanju
slovo silovano obezvrjeđenog značenja
slovo
slovo
pa opet slovo
a ja
u vremenu izgubljena
sad kad ne znam šta bih
ni gdje bih
na sve četiri strane rasplinuta
ja sam ti bosa i sva nabrekla
progutanim slovima bremenita
prosto hodim
(na tom putu
prateći ritam tvog koraka
slovom te ljubim
slovom te kudim
slovom ovaj svijet
činim podnošljivim)
Biljana Gajić
30.jun 2014.
o krofnama djetelini sa četiri lista i zlim vremenima
krofne s mirisom limunove kore
neobuzdana nježnost
neukroćen mir
zabranjen umor
zrelost koja ne uzmiče ni pred godinama
odbijajući da starost stavi na tron
oplakuje je ljubeći je
nadajući se rijetkim sasosjećajnim pogledima
kukuruza u varenom mlijeku
posteljina okupana suncem zlih vremena
koja ne obećavajući toplinu
još uvijek škrto čuvajući miris baruta
granice su to dana u kome postiđeno dobro
snagu za vrisak grozničavo traži
ne nalazeći je
dan je to koji ću pamtiti
tačno onoliko koliko treba
dugo
predugo
do kraja vremena
u izmaglicama potraži djetelinu sa četiri lista
onako po navici
il' da se razonodiš
il' da se ukloniš pred najezdom tuge
il' da se podsjetiš da postoji dijete skriveno u tebi
jer
vani je suludo
jer
stvarno postoji ta slavna djetelina sa četiri lista
baš kao što postoji i vrelina koja razara iza ponoći
jer
san nije uvijek samo san
ni svaki dan nije dan
ne obećava unaprijed novu ljepotu
baš kao što ni noć ne uguši svaki vrisak
jer
imam te čekajući
u mirisu krofni sa limunovom korom
Biljana Gajić
11.jul 2014.
iskorak iz lukave mreže pitanja
pitanja su izgubila svrhu
jer
odolijevala je odgovorima
i kad plijene i kad prijete
moćna pitanja ne plaše je
jer
prozrela je lik im strašan
kadra pred njima da se osmjehne
pitanja ta izgubila su svoju sudbonosnost
jer
odgovori malo šta mijenjaju
osim što je nagone u neizbježno
u spas
raširi ruke zborila je nepotrebno
jer
zna da će sebe izgubiti u tim rukama
sretna
Biljana Gajić
20. jul 2014.
objektivna analiza snova
samo amateri sanjaju
govorila je glasom
koji podsjeća na zvuk nokta
dok para staklo
ispisujući jasnost
mi profesionalni šetači kroz život
ne sanjamo
barem ne ozbiljno
ako se i to i dogodi
rijetka je to nepotrebna vrednota
istina
po neki takav san osili se
obgrli vrat
i guši
dugo
dugo
sve do momenta u kome se nauči
kako taj san pretvoriti u javu
(nevažno da li se radi
snoviđenju bojenom modrinom
il' noćnoj mori crnjoj od noći
ali to je već druga priča)
Biljana Gajić
29. jul 2014.
povremeno kad novine prelistam
to sivilo sveprisutno u mojim stihovima
odavno nije zgodna metafora
koju dokona pjesnikinja ispisuje reda radi
dok po potrebi naizmjenično zaranja
u dugu i sivo crni spektar
jer ta boja mračna živi
i danas
dovoljno je jutrom oči da otvorim
kroz prozor pogledam
s mrakom se sudarim
dok se snovi moji zapanjeni
susreću s' velikim pitanjima
koja redovno sitne
nevješto sročene odgovore porađaju
jer
vani je hladno
vani je sparno
jer
u dnevnoj štampi ne žive snovi moji
tu kao i uvijek žive neki ratovi
u kojima kao i uvijek teku rijeke krvi
koje kao i uvijek ne prežive nečija djeca
bjesna se jutra o snove moje sapliću
koji onako iz čistog inata
goli i drski ne uzmiču pred sivilom dana
slaveći sve ono čega u dnevnim novinama nema
Biljana Gajić
3. avgust 2014.
sunovrat beznađa
let ili sunovrat
šta je na djelu
zapitala se
tačno u momentu
u kome je precizno dekodirala
vremenske zablude
jednu po jednu
a što je opet zavisilo
od dileme koja ne obećava rješenje
suziti stanje svijesti
ili
širiti vidike
u surovoj stvarnosti
izbor je koji bi mogao biti sjajna igra
(život kao ulog
podrazumijevano)
izvan logike
znala je tajnu koja obećava čulnost
modroplavo je topla boja
a to nije u sasvim jasnoj vezi sa izrečenim
izuzev što usporava sunovrate
a letove čini savršeno beskrajnim
jer
prisjetila se nekog predhodnog dana
u kome je govoreći mu
o nekim sasvim ozbiljnim stvarima
uzgred natuknula da ima oči granične boje
negdje negdje između
boje mora najdubljeg
i boje dima
postajem rastresena
podsmjehnula se sama sebi
a govorila sam o sunovratu beznađa
... u toplinu modroplavog
Biljana Gajić
5. avgust 2014.
crtica na temu hrabrost
tihujem
dok bajke o hrabrosti
kukavice sjajno pripovijedaju
a ja nevoljno
snijem ruke svoje
koje odavno nisu od svile
kao što su davno bile
snijem kako dani od snova
ne opasuju mi struk
i kako poslije zlog doba
neprijatelju surovom
zločine praštam
prije nego krenem
hrabre da nađem
pa zamolim ih da mi kažu
kako
(umjesto bijega
u mekotu jadnog zaborava
gdje je moguće
samo bajke o hrabrosti
sličnim sebi govoriti)
u susret bilo čemu krenuti
i pred bilo šta
i bilo koga stati
i bez obzira na ruke od svile
opstati
trajati
i trajati
i trajati
u tišini
Biljana Gajić
14. avgust 2014.
postadoh sva od dodira u bezrečju
ne govorim ti
ni o zlu ni o dobru
a čine nas
ni boljim ni gorim
nego jesmo
ne govorim ti o ratu
bio si tamo
bila sam tamo
bio je taj rat u tebi
bio je u meni
a ne vidi se danas
jer odavno negdje jutrom
poslije umivanja
obavezno šminkamo ožiljke
i tako (na oko) neokrznuti
tonemo u novi dan
trudeći se da ga (pre)živimo
ni o zrnu kamena
ni o mrvi mekote
ne govorim ti često
a i kad ih spomenem
to se obavezno dešava
samo na liniji praskozorja
poslije par čaša vina
koje sjajno muče
najprije na parče
podmuklo
a kasnije
manirom vještog kasapina
u meko nož zariju
u stvari
sve rjeđe ti govorim bilo šta
jer
ljepotu izgovarati suvišno je
a ima je nije da nema
ponekad
osjetim njen miris u bajkama
u nekom vjetru
koji zaboravi šta mu je činiti
pa ne prijeti
pronađem je i u oku djeteta
koje odlučuje da li plakati ili se smijati
kad shvati da je bilo koja odluka prava
i samo njegova
ima te neke čudnodivlje ljepote u ljekobilju
znam
ali samo kad se zaboravi
koja mu je stvarna namjenjena
i kad se posmatra sa sigurne udaljenosti
ona sam koju su riječi činile
onim što bi trebalo da jesam
a sve me je manje
sve češće u sebi ubijam i svoje i tuđe riječi
jer su izgubile šarm
jer su lakonosive
jer sve rjeđe mogu da izgovorim riječi koje nisu udarci
i tako
neosjetno kap po kap
postadoh sva od dodira u bezrečju
po bezalternativnom ličnom izboru
u zemlji u kojoj su tvoje ruke moje granice
iz koje su riječi prognane
gdje se možda naučim postojanju
Biljana Gajić
24.avgust 2014.
nasumičnosti il' neophodnosti
(svejedno je
i onako mi se noćas
ne govore stihovi)
noćas blažena među pjesnicima
nekako sasvim po strani
isčitavam stihove u kojima se stihotvorci
hrabro bore sa strahom
izučavaju mu suštinu
i tako gubim vrijeme
jer odavno
nepostiđeno priznajem svakoliki strah
neinteresantan mi je izvan poezije
ne želim da ga rasčlanjujem
ni razumijem
ponajmanje da mu dam ime prezime i krunu
iako mu ne uskraćujem pravo na postojanje
raznolike istine sklone šegačenju
nasuprot su mene nespremne na ozbiljan dijalog
gledamo se
začikavamo
preispitujemo logiku
povremeno s užitkom
mrvim gorke trave
dok smežuranim jagodicama prstiju
čuvam živo tkivo ljubavi izvan tugaljivih refrena
izvan vremena u kome se jeftine riječi skupo plaćaju
jer
preživjeti ne znam
van mekote u kojoj ljubav prerasta okove
čineći i samu tu mekotu tvrđavom
ne znam ni bez dilema u koje rado zalutam
koje me čine
ali znam
tijelo sam il' misao
tvar il' esencija
svjetlo il' mrak
i takva
sva od nasumičnosti
samoizborom
kao sasvim slučajan
nenadan poklon
na poklon sam ti poklonjena
(oprosti namjeran višestruk pleonazam pjesnikinji)
tebi od izvan poezije
a koji savršeno znaš vidati
jagodice smežurane gorkim travama
Biljana Gajić
23. septembar 2014.
malo zlo mjesto oprosta I
njegujem u sebi
od znatiželjnika štitim
čuvam od zaborava
malo zlo mjesto
kojim suvereno vladam
u kojem odlučujem
i biram
i gle čuda
između dozvole i oproštaja
gotovo po navici
dohvatim se oproštaja
pa ga pod prstima valjam
po malo preoblikujem
od oproštaja do opraštanja
od opraštanja do oprosta
pa ponovo
nanovo
i uvijek isto
Biljana Gajić
23. septembar 2014.
malo zlo mjesto oprosta II
ili
šta biva ako oprost nije konačan
o oprostu zborih
al' nedozborih
jer
zasta mi dah
kad u mom malom zlom mjestu
u kome
kako već rekoh
suvereno vladam
povremeno harmonično
po nekad haotično
taj se već opjevan oprost pobuni
kroz zube cijedeći šapnu mi
da li ti znaš da ja znam povileniti
ostrviti se
oproštaju neoprostiti
opraštanje za grlo uhvatiti
pa zanijemiti
i vidjeh
sablju taj oprost
zna naoštriti
ratne zastave razvijoriti
ćurak prevrnuti
pa pust i silan
u suprotnost svoju
zna se premetnuti
za cijenu nepitajući
u pohod krenuti
preko širokih ravnica i strmih padina
bistrih voda i gorskih vijenaca
do preko svih granica
ne mareć' da li će i gdje će skončati
Biljana Gajić
24.septembar 2014.
vremena čađi čuda i silovanih duga
i dođu tako
neka vremena čuda
a ne razumijem ih
pa dođu vremena
koja ne razumiju mene
i tako neshvaćena
nerazumno
ugaravim prste
plajvaz dohvatim
i onako
bez razloga
neko nerazumno svjetlo pišem
ja koju nerazumni odavno ne razumiju
a svjetlo ko svjetlo
baš ga briga
kako izgleda mrak
i čađ
i garež
još manje brine
za prste moje čađave
što se trudim zrak da naslikam
pa se mučim još više
mnoge da naučim
to što svijetli da vole
i da ga shvate
svjetlo
samo svijetli pa svijetli
padne ti na rame
izgubi se pod rukom
sklizne u džep pun mraka
pa se izmigolji
i od nekud
iz sve snage se ceri
tužan je ovo svijet dušo
kadar da sretne ljude natjera
da zaborave sretne stihove
ni slutila nisam koliko je jadan
dok u mraku ne vidjeh
kako šareno oslikavaju
crne ideje neki mračni ljudi
pa padaju
padaju
padaju
umjesto da lete
a ja postiđeno priznajem
ne znam naučiti ih da ustanu
(šapnuću ti tajnu
i čađ u ljubav čistu
zna da utone
da se voli
po nekad
dozvoli)
Biljana Gajić
29. septembar 2014.
zločinu vratiti kaznu
(nije nemoguće, vjerujte mi
... barem se nadam...)
na očigleg
svakovrsne bjelosvjetke intelektualne elite
uglavnom željne krvi
u ringu estetike
odavno je u toku meč
fjodor mihajlovič naspram vorholta
posthumno
a tako životno
ipak
mrtva trka
suoprotstavljeni borci svako u svom uglu
preumorni za završni udarac
klasična dvostrukost na djelu
poluintelektualna rulja egzaltirano vrišti
tražeći spas u slatkim mjehurićima
dok nekolicina mislećih mudro ćuti
negdje blizu oznake „ekzit“
sanjam dan u kome fjodor mihailovič uzvraća udarac
nokautira kokakolu
vorholta baca u prašinu
idiote naziva idiotima
bez obzira da li je rat ili mir
pred svih petsto i kusur junaka
koji sa tolstojevskim mirom
isčekuju izvjesnost
fjodore mihailoviču
nemoj me i ti izdati
zločinu vrati kaznu
Biljana Gajić
4. oktobar 2014.
slovo o jesenjem lišću pretjeranostima i trošenju
davno je trošila
(i potrošila)
svakovrsne pretjeranosti
tražeći srž
nadajući se ušećerenosti
nalazeći (povremeno)
uglavnom čemer
pozdravila se
i sa traženjem
i sa trošenjem
sada uživa u čistom
esencijalnom bezrječju
i osjeća se dobro
punom
gotovo savršeno sretnom
pod pogledima dobrih sjena
zna
esencijalno vreba
i čuva
jesenje lišće
kovitla se podjednako tromo
u lisabonu
londonu
podmoskovlju
baš kao u njenom sjećanju
na juče
kao i na sutra
a ruke su joj raširene
(uprkos vjetrovima
koji razgone sve
pa i lišće jesenje)
volšebno
bivale uvijek pune
Biljana Gajić
5.oktobar 2014.
sunca i nekolicina dilema
sjetila se jednog sna
ne tako davno sanjanog
a
sanjala je jasne likove
svih sunaca koja su joj
uporno i uspiješno ubijali
u raznim vremenima i situacijama
i
sanjala je kako ta ista sunca
stoički pristaju na bezrazložna
raznolika i bezuslovna umiranja
ne tražeći ništa
ne očekujući ništa od nje
ne nadajući se čak ni nadi
koja je uzgred rečeno
vegetirala u nekakvoj nedođiji
ovdje ne pristajući na egzil
a tamo na povratak u zemlju
koja nema svoje privatno parče raja
i
sanjala je mukotrpno planiranje
prevare u tri koraka
kojom bi ovu zemlju učinila
tim neophodnim parčem raja
i tako nadu vratila kući
te najposle nekom od prostih tehnika
sva sunca oživjela
jedno po jedno
prevara ili zbilja
zvuči primamljivo
ako se zanemari dilema
probuditi se ili utonuti u san
Biljana Gajić
16. oktobar 2014.
dok me gledaš
nasuprot svemu
gledaš me
sad kad imamo se
slučajno
neočekivano
nekako uzgred
sasvim nesvrsishodno
krajnje drsko
pred pogledima
pobjednika ili gubitnika
svejedno
jer gledaju a ne razumiju
a razumjeti nikada neće
toliko se imamo
da silina tog posjedovanja
pjesniku krši pero
stisne grlo
natjera ga da zaćuti i krene u bespuća
znajući da su konačna
stvarna i vječna
imamo se toliko da zaboravljam
šta sam sve trebala poželjeti
morala učiniti
dosanjati
jer
gledaš me pogledom
za koji nisi ni znao da ga posjeduješ
koji savršeno klizi mojim njedrima
koji mijenja ćud
koji me oblikuje
čini podatno razmaženom
dok ti govorim kako slutim kiše
kako se bosonoga studen prikrada
kako se konačno i stvarno ne plašim
pa ni vremena
koje može proticati kako želi
izvan nas
kroz nas
pa tu i zastati
Biljana Gajić
21. oktobar 2014.
pitanja i odgovori
(istorijat)
zaboravila je momenat u kome je krenula
gonjena pitanjima jurila je odgovore
ubjeđena da su uhvatljivi i sasvim jasni
da je sasvim dovoljno ispružiti ruku
otvoriti knjigu pravih pitanja
izabrati bilo koje
i tako jednostavno namamiti
ispravan odgovor
poslije mnogo vremena
laganim pokretom ruke drsko je odgurnula
dragocjenu knjigu pitanja
vjerujući da zna gotovo sve odgovore
a one koji su joj izmakli
lako je mogla pronaći
(barem je tako mislila
odbijajući i primisao
o pogrešnosti svojih uvjerenja
ponajposle o vlastitoj naivnosti)
prije izvjesnog vremena
iz čista mira kako joj se učinilo
uspaničeno je krenula u potragu
za tom zaturenom knjigom
apsolutnih pitanja i jasnih odgovora
ubijeđena da je tek onako
negdje uz put
zaboravila pitanje svih pitanja
ne
ovaj put nije je interesovao odgovor
a i to pitanje svih pitanja
sumnjivog držanja
obučeno u neukusnu odoru
blijedo i klimavo
oslanjalo se neodržive ideje
koje ni same nisu znale svrhu svog postojanja
ovaj put željela je tu knjigu suvišnog
upitnog sadržaja konačno zatvoriti
i polako bez žurbe krenuti
širom otvorenih očiju
konačno sigurna da sva pitanja nisu putokazi
ni svi odgovori nisu konačni cilj
raširila je ruke
i krenula
nepogrešivo
u modro plavu mekotu
neopterećena
jer
putokazi i cilj
ovaj put
oči su bezupitno bezodgovorne modro plave
Biljana Gajić
24. oktobar 2014.
neplanirana gužva
gužva je to bila
do tad neviđena
oko njenih nogu motali su se
smokvin list u sunovratu
vjetrovi raznolikih
pregršt retuširanih sjećanja
nepregorelih nadanja
dani koji se nećkaju
nesigurni u svoje postojanje
nesvjesni da li su bili
ili će tek biti
a ona
stajala je ukopana
u stepenište od marcipana
(davno načinjeno
za jednokratnu ličnu upotrebu)
držala se grčevito
za svoju privatnu stvarnost
koju je dugo gradila
konačno realizovala
i sada je ta stvarnost
kao i svaki izdašan plod mašte
počela nalikovati izgubljenom tragu svjetla
danu koji ima oči gladnog djeteta
priči sa visokotiražne naslovnice
koja govori o svijesti
da nema svoju jasnu poljanu
ali da posjeduje nekolicinu
dobro uramljenih fotografija
bezlikosti i bezimenosti
nešto sna
kao i neke nevažne sitnice
čija je jedina uloga da kad krene
ne putuje praznih kofera
rekoh
gužva
a ona sklonjena
iz svoje zaštićenosti
bez treptaja
posmatrala je svoju sjenu
koja je plesala
na momente čak i suludo
u očima slijepih posmatrača
al ipak još uvijek živu
lelujavu
kadru da je i obuzme
neometana metežom
obgrljena svojom sjenom
zbunjenost je prepustila
zainteresovanim
po malo sluđenim posmatračima
koji su svaki ponaosob
spremni da se zakunu
da nju neulovljenu javom
mogu naslutiti samo kad
ruku pod ruku sa čudnom sjenom
neopisivo lakim koracima
korača alejama
koje je satkala ličnim lirskim slikama
prelivenim bojama zemlje i kiša
(znala je
ubijeđivati ih da griješe
da je to krivokletstvo
jeres bi bila)
Biljana Gajić
9. novembar 2014.
snena pjesma ili običan mali preobražaj
spavam
spavaš
rukom dodirujem početak i kraj sna
o bedro ti okačenog
namjerna da ga čuvam
spavaju vjetrovi
spavaju putevi
pitanja i dileme
ćutanja
spavaju cvrčci i svici
spava dan
a i noć umorno je snena
sve spava
spavaju i oni koji san ne znaju
i sanjati vremena nemaju
uspavan čuvaš mi mir
okivaš
i u vječnost ulivaš tren
neobičan i rijedak
onaj u kome
istovremeno
dva čuda dogode se
jer
pjesnik tad postaje žena
pa ta pjesnikžena postaje pjesnik
samo u to gluvo doba
čvrsto na san oslonjena
bdi
bludi
i sudi
(posjedovanje nenadanog
a sanjanog
na aukciji vremena
kupca ni cijenu nema
sada zna)
preobražaj je to
uvir u neizbježno
stečen samoizborom
Biljana Gajić
22. novembar 2014.
amater
vječiti amater
unutar nje
podiže glavu
i gle čuda
sasvim profesionalno
po ko zna koji put
prionu na posao
vjerovao je
da vjerovati zna
i to vjerovanje opredmetiti
(nalik profesionalcima)
grubu naivu oplemeniti
neranjivom učiniti
podčiniti
i sebi pokloniti
idila je to
primjerena
vrhunskim majstorima
Biljana Gajić
22.novembar 2014.
silom besmrtnici
besmrtnici smo
istina je to surova
jer
živimo u zemlji
ušuškanoj u vremenu
u kome se umrijeti
ne može
jer se ne živi
život ovozemaljski
Biljana Gajić
23. decembar 2014.