U kući zgužvanih čaršafa
U KUĆI ZGUŽVANIH ČARŠAFA
Uvijek ću sanjati da te imam
svojim te snom saplićem
tako okovanog na javi sebi suprotstavljam
neka drugii pjevaju ljubavi nesretne
Prestala sam brojati poraze
učiš me da preko ramena
ne gledam teške stope u snijegu
i onako tope se
ne dam ti ćutanja
u progonu tvojih ponosa
svoje odavno gazim
u čudu promijena
Kupujem po tržnicama
šarene slike rumenih boja
proste i jasne riječi seljanki
verglaša na uglu molim molim
da mi govori sve one
davno otrcane rime
po kinotekama zapisujem
patetične izjave ljubavi
činiš me meko svojom
mijenjaš me
Korak po korak učim voljenje
čelo naslonim na tvoje rame
pred slutnjom oluje
imam i rašta i za šta
Učim da ljubav ne ubijam
zarad dva produžena puberteta
dvije zrelosti i pregršt dana posta
Periferijom svijesti
podsjetio si me koliko smo se tražili
Strah me tih vremena
kada sam pitala
orgijaju li orkani
gori li led
smušena objašnjenja
psuješ banalnosti
dok pričam o slobodi davanja
izborom otetoj prednosti
u kući zgužvanih čaršafa
rukama pantomimičara pričaš
kako da bjesove protjeramo
vatre palimo
kao ne smijem
kako ne smiješ
ne smijemo
to nešto nađeno ubiti
Davno zaboravljenim osmjehom
slušam kako me mijenjaš
sebi podatnom činiš
začuđena
sluđena
u toj kući zgužvanih čaršafa
Biljana Gajić
PITAĆU TE SUTRA
Ponovo me zbunjuju
nataloženi slojevi neizrečenog
progone me nesuvisle riječi
čekam da mi pokloniš
pjesmu sa mojim likom
i tvojim potpisom
jednu od onih koje prosipaš u neredu
sjajem oka kažeš
da me nema u tvojoj poeziji
da me ne želiš u svojim rimama
da me ne želiš u prašini zaboravljenih biblioteka
Riječi tek ovlaš razbacane
ispisuješ u moju kožu
noktima urezuješ stihove u moje nadlanice
punim dlanom utiskuješ
sporu poemu u moja bedra
ritmično
bludno
predajem se misli dodira
Sutra ću te pitati
postajem li tvoja pjesma
Biljana Gajić
PRVA JUTARNJA KAFA
Preko prve jutarnje kafe
posmatram tvoju pospanost
u očekivanju konačnog buđenja
pitam se: Šta te stvarno budi
miris jake, gotovo gorke kafe
ili miris žene
moj
U međuprostor uvlači se lagano sjećanje
na predhodnu noć
sa nevidljivog sata
kao i obično otkucava nadublji mrak
rascijepljena vriskom
gledam u nacereno lice
stara dobra
samo moja noćna mora
sviknuta na moje osame
moja uporna progoniteljka
od onih što šibaju prebolnim bičevima
ožiljke starih rana
otvarajući ih nanovo
i nanovo
vuku bezdanu beznađa
mora pobjednica
do noćas
I sada ponovo
uživam u sjećanju na zgranutost
tog ružno iscerenog lica
suočenog sa rukom oko mog pasa
rukom na čijoj je nadlanici
utetovirano moje ime
na čijem je ramenu utetoviran
moj ljubičasti leptir
zainteresovano opuštena
posmatram tu borbu
mog juče i mog sada
Bez da razmislim
da zastanem
prepuštam se čvrstom zagrljaju
koji me vodi jutarnje bijelom
iskrom oka posmatram
tvoj desni dlan sučeljen
bijesu moje progoniteljke
njenoj nemoći
beskonačnim šapatom ponavljam:
Nisi više moja
nisi
Kako si spavala?
prenu me tvoj potpuno budan glas
samo jednim osmjehom
ostavljam te bez odgovora
Biljana Gajić
INTARZIJA U MEĐUPROSTORU
U među prostoru dva vremena
(a tako se grčevito bore
sunčan i kišan dan
ovog predvečerja)
okom gladnog kurjaka
posmatraš moju odsutnu misao
Gotovo opipljivo slutim
tvoje pitanje i prije nego
sam ga sam postaneš svjestan
stojeći pored čajnog stolića
ukrašenog intarzijama
Kako je samo lila kiša onog jutra
kada sam slučajno
u prašnjavom ćošku
neugledne prodavnice
starog namještaja
ugledala taj biser
sa pločom od trešnjevog drveta
izrezbarenom rukom sanjara
sa gotovo neprirodno lijepom rozetom
dubokim tamnim lakom
Kako sam se samo smijala
gledajući kako nosiš taj komad antike
umotan u tvoj najbolji kaput
kose slijepljene proljećnim pljuskom
tako divan
tako moj
mirisao si kišom
na proljeće
Lagano iscrtavam spiralu
po toploj ploči
stapajući se sa tim nadnaravnim reljefom
rušeći ciglu po ciglu
zidove činim staklom
zagledana u tačku iznad tvog ramena
zaobilazeći pogled gladnog vuka
Gdje ti je misao
Gdje lutaš
čujem pitanje
tek zametnuto u tvojoj svijesti
nespreman na odgovor
nepotrebno uplašen
mogućim saznanjem
Ta moja misao
dugo čuvana za momente
bespomoćnog bijesa
kurjački gonjena tobom
leluja međuprostorom
između dva vremena
između sunčanog i kišnog dana
jureći u zagrljaj po nekad
tako mi potrebnoj samoći
mjestu predaha
utočištu
sklanjajući me od tvoje stalne
potrebe da me okuješ strašću
podčiniš
posjeduješ
Dok kezeći očnjake
dobacuješ nemušte prostakluke
pokupljene po drumskim birtijama
izmičem ostavljajući ti pitanje
umjesto prepreke
Kaješ li se što si mi poklonio
stočić ukrašen intarzijama
Biljana Gajić
KOŠMAR
Galilej je pogriješio
Zamisli
Zemlja je ploča
Krenemo vidjeti kraj
Izgubimo se putem
Zamisli
Sama sam na krajnjoj litici
Ambis me vuče
Zamisli
Niko ruku ne pruža
Šta bi ti bez mene
Zamisli
Probudi se, dragi
jutro miriše
Biljana Gajić
DIZAJN DANA
Pročitala sam petsto knjiga
i još po neku tražeći uputstvo
kako da dizajniram loš dan
Neznanka me u prolazu pitala
gdje počinje a gdje završava vrisak
rekoh da ne znam
Lagala sam
Gledam te kako se kruniš k'o mlad Mjesec
ničim dotaknut, izgubljen u slutnji
tražiš moju poeziju dodira i prostora
onu koja ima upotrebnu vrijednost
Pitaš zašto sve gorčine prelivam medom
zašto sam pelin prognala
kada sve znam o vrisku
ni tebi neću reći kako se lako stiže
a teško vraća iz tačke apsolutnog bola
Nenađena Atlantida davno je potonula
između dva beskraja od loših i dobrih snova
sve moje sreće rasute su u vremenu
tuge pomno sakupljene postavila sam
na raskršća umjesto upozoravajućih putokaza
pokušavam da te ubijedim u bespotrebnost
nepotrebnih saznavanja
Biranom strpljivošću sakupljam
tvoju načetost i moje krhotine
stopam ih medom bez pelina
prizivam svoju praktičnu poeziju
Idem da dizajniram loš dan
Biljana Gajić
GOLE RIJEČI
Okrećem ti vatrom umiveno lice
pitajući da li su moja čekanja
opravdala sebe
Zaustavljam beskrajnu priču o ljubavi
kojom se otimaš zbunjenosti
Gole me riječi ne hrane
Da li si ti taj?
Čime me kupuješ?
Osmjehom sretnog dječaka
ili drskošću neodraslog muškarca
Pričam ti kako sam nedavno
pohodila gore visoko
staro Grčko groblje
kako sam bosa tražila
grobove predaka
stapajući se sa zemljom
položila ruke u toplu travu
prizivajući stara pamćenja
pet generacija predhodnika
prateći neraskidivost do iskona
Svim tim golim riječima
sakrivaš zbunjenost
spuštajući mi prazninu na dlanove
Neuplašena tvojom rasutošću
naoružana svim vatrama
vodama i vjetrovima
ponovo nađenim u starom Grčkom groblju
vodim te na rijeku prije bujice
čuvana prošlošću i starim sjećanjima
poklanjami sva buduća jutra i sutra
ona što spavaju u mojim bedrima
razaraju noći čekajući požar buđenja
Da li si ti taj koji krene i kada se plaši
Biljana Gajić
OBIČAN MAJSKI DAN
Dok đurđevdanskim vodama umivam svanuće
pogled satkan od sutra zaranjam u juče
izmičem u dobro poznatu nam odsutnost
ne pitaj me ništa tim okom sveznalice
Misliš da je tako lako ispričati svaki moj maj
ne hrani se zaludan zabludama
svaki moj maj snaga je, utočište mi
sreća i mora
za dva je života svaki
Neću ti reći kojim sam majem prvi put
prvu ljubav silinom mladosti
i kolikom ljubavlju ljubila
tek poljubljenim usnama životu se učila
i tako ljubljena i nedoljubljena ostaviljala
Ni o onom od sudbine izabranom
da ti pričam ne želim
ni o svih deset majeva strasti, ljubavi, sjaja
mene ženu kako su ti mjeseci đurđevka crtali
u tim danima maja koliko sam voljela
ni koliku sam ljubav trpila
Ni o majskim ustaničkim puškama
ni o krvi prosutoj po šumskim jagodama
nepreglednosti niza očajnih neplakanja
o hodu po žici tako sporim koracima
u susret željenom zaboravu
o dragim majskim rođendanima
I glas nje koja zna
jutra đurđevdanskog ljeta ovogospodnjeg
u prepoznavanju šapnu
Kreni dalje majem i bijelom suzom vođena
zaboravom i pamćenjem čuvana
šta je nategnuta žica bodljikava
Ništa
A Ti, samo se privi u moje skute
tišinom i bedrima bedra mi ovi
i ne traži o Đurđevu da ti pričam
obgrli nepitano svaki naš budući maj
pusti da durđevdanskim vodama umivam dan
Biljana Gajić
ZAGRLJAJ PLAVOG USIJANJA
Jednom rukom
ugasila je dan
drugom je poslala
noć da ljubi krovove
izgubljenog grada
Manirom zavodnice
iz crno bijelog filma
uspinje se na pozornicu
lišenu suvišnih kulisa
patetičnih uresa
mesinganih svijećnjaka
bez otužnih mirisa
bez šampanjca
Više nego dovoljno
postelja, četiri dlana
i neskrivena strast
u svoj svojoj nagoti
njeni dlanovi
njegova ramena
njegove šake
njeni kukovi
sva ludila nezauzdano kidišu
ne prizivajući
ni bogove ni anđele
predati jedno drugom
na milost i nemilost
do zuba
do mača
ona prosto jasna
i bludnica i dama
on sav satkan
od noćnih čuda
tek obični su prognanici
iz budućeg raja
bez vila i jednoroga
samo usnama
brutalno zagljeni tamom
kičme izvijaju do pucanja
Dok ulicama izgubljenog grada
razjareni vjetrovi
razgone posljednje pijance
nebo mrakom
kiše baca oknu
potkrovlja plavog usijanja
Biljana Gajić
INTERMECO
On i ona
tek obična mala idila
Lutajući pogled neznanca
spotaknu njeno koljeno
Ona ispod trepavica
prosu osmjeh u
u nepoznato
(tek reda radi)
On podiže
obrvu bijesno
(surovo namjerno)
Ona se nasmiješi
(dato joj ženski)
On kezi očnjake
(mužjački)
i krenu noć
grmi
sijeva
postelja od bijesa
postelja od suza
postelja od meda
od jedva mirenja
od četiri dlana
bezbroj uzdaha
nesna
strasti
Dobro jutro, dragi
Dobro jutro, draga
on i ona
Biljana Gajić
SNOHVATNICA
Sanjam san od snova
od dana bez kraja
noć bez zore
zoru bez svanuća
svanuće bez sunca
sunce bez neba
nebo bez mora
more bez broda
brod bez luke
luku bez kopna
kopno bez zemlje
zemlju bez grada
grad bez kuća
kuću bez krova
krov bez zida
zid bez vrata
vrata bez brave
bravu bez ključa
a ja zaključana
na dnu bezdana
nije ni mora
san bez vriska
vrisak bez kraja
na samom sam dnu
ni tužna, ni sama
tek skamenjena
topao dlan
Probudi se, draga
Biljana Gajić