Da nema neba dva
ČIK USUDI SE
Usudi se
’ajde
ako možeš
ako smiješ
čekam te
na oblaku od nečega
nevažno čega
nekakvog paperja
možda od radosti
smijeha
Potrči
poskoči
skoči
Nije baš lako
ali se može
mogu ti pomoći
samo oči zatvori
ruku ću ti pružiti
tom oblaku i sebi privući
i ljubiti
ljubiti u toj mekoti
dok ne zaboraviš
iz kojeg dolaziš mraka
Biljana Gajić
SAMO JEDNO OBIČNO PITANJE
“…I kako to danas da ja više ne
znam ni gdje si ni s kim si
šta misliš, šta sanjaš
i ne samo misli i ne samo snove
ja više ne znam ni haljine tvoje …”
Indexi
(po mom mišljenju, jedan od najljepših tekstova ex Yu-scene)
Učiše me davno
da je pamćenje
tek čista hemija
tamo negdje u mozgu
u nekim ćelijama sivim
taloži se, gomila
materija neznana
pa krene sam od sebe
neki proces
da sve to razlaže
i eto zaborava
Ima li iko pametan
da mi kaže
kako se
zapamćeni osmjesi
sve, ama baš sve
ljubavi stare
strasti koje
i u sjećanju
žare i pale
dodir
slike
boje
mirisi doživljeni
uz tu hemiju
slažu, talože
spominju nas
traju
podsjećaju
mame
nikada se ne zaborave
Biljana Gajić
NEPOTREBAN RAZGOVOR
“Daljine... zar je tamo lepše sve zar su tamo ljudi drugačiji... “
Ne znam, ali ali bih rado vidjela
Zaludno pokušavajući da je saplete
korak da joj sputa
reče: “Znaću da te volim”
Uobičajenih, slatkih, krasnih
mamljivih, nježnosti prosu niz
A ona, preko ramena,
ne zastajkujući, hitajući
(da je pitaju: Kuda?
rekla bi: Negdje naprijed
nevažno gdje)
zmeđu koraka dva odvrati
(voljna da tu nuđenu joj
ljubav proba, prihvati
sobom povede):
Mazi me, pazi me
od zla i loših ljudi čuvaj me
ljubi me mahnito
razbi, pa sastavi
zadovolji me
do kraja i konca
uradi što znaš i ne znaš
voli me
ali
najprije
stigni me
uhvati me
zavedi me
navedi me
natjeraj da te volim
ako si kadar i možeš
samo ako stvarno želiš
Možeš li?
Biljana Gajić
ŠAH MAT
(damin gambit ili sicilijanska odbrana)
Strategija
koja li je prava
kako krenuti
preko vizira
oprezni pogledi izviđanja
Poče bitka starija od iskona
na tabli šahovskoj
rat do istrebljenja
njegova crna vojska
nasrće, napada
njena, bijela
bar iz početka defanzivna
strelice lete preko bedema
crni pješaci
komplimenti im municija
bijeli za sada samo čeka
sa buketom cvijeća
evo i crnog laufera
spopadoše ga o čas
dva pijuna bijela
šta ga to snađe
rokade
izmjene na sred terena
sukob
konjica izginu cijela
crni topovi stižu
salve stihova
bijela rokada
napadi smjenjuju
zatišja
predah do novog nasrta
sat otkucava
zastavica samo što ne pada
k’o da sve sa njih samo spada
štitova nigdje
na poprištu što je manje vojnika
žestina bitke pojačava
oba kralja posmatraju
razmjenu nedozvoljenih udaraca
kraljice obe, bijesne
k’o boginje rata
po malo načete, oprljene
još uvijek odolijevaju
nesta i topova
crni kralj shvati
bijela dama zaplesa
mat se sprema
kako joj parirati
k’o džentlmen pravi
s’ ružom u ruci,
dami naklon
za divno čudo
ona i prihvati uz naklon
partija okončana
samo na izgled
bez pobjednika
ljutii protivnici smoreni
ližući rane
jedno drugom u zagrljaju
Bi to prva u nizu
igraće za strasti
ljubav
zbog dosade
zbog naslade
i ko zna sve zbog čega
zbog ničega
ma nek se igra igra
od početka do kraja
uvijek ista
a tako različita
neponovljiva
Biljana Gajić
ŠTA MISLIM MISLIĆU... HOĆU LI
Upita neko ovih dana
“Šta misliš o NJEMU ?”
“Ništa, ama baš ništa ne mislim”
Misliću ako i kada osjetim
ako mi čula polude
u mrežnjaču bar jednog oka
mi se utisne ono njegovo
plavo najplavlje ili crno sjevajuće
kojeg je okusa kad spoznam
gorko slatkastog, kiselog, sladunjavog
muški oporog mirisa mošusa
ili kada me natjera da mljackam
da predem k’o mačka persijska
kad miris kože kožom upijem
kad kičmu jagodicom spoznam
ako i kada uspijem
znanem i mognem misliti
Biljana Gajić
PITALICA
Jedna od dobro joj
znanih doktrina
bavi se sa svih
sedam pitanja zlatnih
tačno tako, čak i po definiciji
nauka naziva: Sedam zlatnih pitanja
Šta?
Gdje?
Kada?
Kako?
Ko?
Čime (sa kim)?
Zašto?
i eto pitanja sedam
i zaokružena baš svaka
i to vascijela priča
naći sve odgovore
blago rečeno, nije lako
(gotovo nemoguće)
Ali ona voli malo drugačije
na način svoj
Šta bih?
Gdje bih?
Kada bih?
Kako bih?
S kim bih?
Ja ili on?
Zašto bih?
(podpitanja
apsolutno nebitna)
Ma nije ni važno
samo ako poželi
lako bi
Biljana Gajić
CRNO-BIJELO
Sasvim slučajno
kao na nagovor
k'o nasušna potreba
spojeno nespojivo
kontrastno jako
dan i mrak
davno opjevano
fascinantno tugaljivo
patetično romantično
rečeno nedorečeno
krajnosti višeslojne
na prvi pogled
nesastavne
jedna bez druge
nebo bez zemlje
dan bez vjetra
noć bez svitca
moćna veza
lice naličja
a između potaman
tačno onoliko
koliko ima
koliko i treba
i soli i hljeba
i vina
sve
ama baš sve je između
te zemlje i tog neba
Biljana Gajić
POLETI SA MNOM
Leti
doleti
preleti
Suncu se osmjehni
oblaku nakloni
mahni mu
sa vjetrom
valcer zapleši
ruku mi daj
orlu namigni
pilotu salutiraj
mora preskači
sva jezera pogledaj
zemaljsko sve
prizemno
sa ramena ostresi
kreni
ništa ne pitaj
uživaj
ne želim ovu
ljepotu sama
ne boj se pada
na kraju krajeva
i to je let
leti
preleti
leti sa mnom
Biljana Gajić
VRIJEME KARNEVALA
Nikada nisam tužna
u vrijeme karnevala
nemam razloga za tugu
U ta vremena karnevala
misao mi se redovno otme
ludi i bludi po krovovima
onako sama
milujući sva ta šarenila
ludila
znojna tjelesa
mandoline
obrazine i maske
sluđene djevojčice
obudovjele
arlekine
barbike
umorno razigrane muževe
domaćice pod krinolinama
ljubavnike
zavodnike
kosače
vrteška koja se kreće
A misao moja lagano klizi
uvijek istim stazama
bez napora
tek onako
nepogrešivo
džepu tvog kaputa
na rever da ti iscrta
kako nikada ne plačem
u vrijeme karnevala
Biljana Gajić
ČEKAM TE
Čekam te
po malo bijesno neumorna
tamo u samo mojoj stvarnosti
crtanoj iza svake ponoći
u dnevnim sjenama noći
noć danom udišem
tamo u predjutarnja vremena
porađm svoju uspavanu strast
Ne usporavaj moja traganja
ne tragam samo za riječima
između dva pisanja
u tim ptedjutarnjim fleševima
sanjane želje
samo mi pruži rame
čelo da prislonim
da udahnem
Ne ubjeđuj me u postojanje
velikih čuda
odavno znam da su tu
uporno me prate
žive sa mnom
riječi prepusti
mojim lutanjima i poemama
nepotrebno su beskorisne
Tvoje bedro
tvoj um
tvoja strast
u ta predjutarnja vremena
neka mi budu data
za malo čudo
u vrisku nečega što nije bol
ne daj da ponavljam:
Čekam te
Biljana Gajić
MOJ NAJVEĆI GRIJEH
Ljubomorno čuvam
sve svoje grijehove
čak i one nedovoljnog ljubljenja
sjetnom koprenom zaborava
skrajnute na periferiju sjećanja
one koje sam rukama zmijama
rukama mengelama
stezala
razbijala
činila
Čak i one grijehove
kupane strasno crvenim
vinskim isparavanjima
dimovima predzadnje cigarete
slušajući neke
stare dobre bluzere
Ali
najveći moj grijeg
je grijeh predavanja tebi
a znaš
da ne volim slikati akvarele
onako blijedo razlivene
sjeti se kako si u čudu
posmatrao moja platna
moje jasne grafite oštro iscrtane
moja ulja jakih boja
baš onako kako grijehom
oslikavam tvoje nadlaktice
ramena
I onda kada mi jagodice bride
sitnim jecajima vođene
u trenu kada čujem
oluju tvog oka
potaknuta moranjem
nanovo
i nanovo
pišem neki od mojih
grešno bludnih stihova
dok me šapatom pitaš:
Kako ćeš tako grešna pred Boga?
a ja i dalje grešno uživam
u neizmaknutosti
tvog bludnog osmijeha
Gledaš sluđeno
moje posipanje pepelom
priznavanja grijeha
kao da te ne dotiče
svijest o jasnosti
tebe ratnika neuplašenog
svim bjelosvjetskim bitkama
mačevima i helbardama
a sada na koljenima
pred mojim priznavanjem
bezrezervnog voljenja
svog najvećeg grijeha
Biljana Gajić
DA NEMA NEBA DVA
U kući sa krovom od stakla
zidanoj od četiri stuba
eho tiho luta
još tiše pita
Šta bi da nema neba dva
Kome bi snena hrlila
Kojim bi nebom bijes mu presrela
Da nema neba dva
taj eho glasnost dodaje
Gdje bi se rađali njegovi gromovi
Kako bi jedno od dva pravili
Šta bi jedno drugom poklanjali
Gdje bi se zametale tvoje kiše
I vrisnu eho
Da nema neba dva
Čime bi strasti svoje napajali
Kada je ledno čime se pokrivali
Kako bi sljubili sjenke u nemanju izlaza
Kako bi hudi ljepotu pravili
Da nema neba dva
a to se jedno siroto umori
Biljana Gajić