Koreografije noći
IDEM DA PIŠEM PJESMU
(Napisana je jedna velika pjesma .... predhodno...
I kada mi je autor poslao da je pročitam, još uvijek i sam zbunjen svojom pjesmom... jednostavno je "krenula" moja pjesma... nekako sama ...)
Idem da pišem pjesmu
jer pjesme i jesu izmišljene da bi se pisale
Da nisu, trebalo bi ih izmisliti
da bi ih pjesnik pisao
(jer šta bi pjesnik uopšte radio)
Da bi ih ja pisala
i kada mi se piše
i kada mi se ne piše
i kada volim
i kada ne volim
i kada sam bijesna
i mazna
i strasna
kada me između dva kamena
nešto dodirne
Ovo čak i nije pjesma
Ali kada pjesnik pjesmu napiše
onu jednu
koja se čeka
koja se traži
koja snu ne da noć
i tek tako
olako sama se prospe
pa sama stane pred pjesnika
i bjesna
i žestoka
A pjesnik,
prividnom lakotom svoje pjesme
zatečen zanijemi
na vjetrometini sleđen gorkom ljepotom
A ta pjesma
jedna od stotinu
oživi
i živi
i zove me
i vriskom ko bičem razmahne
i traži
pjesmu svoju da napišem
Idem pjesmu da pišem
I lažem da ovo nije pjesma
Ovo je mala pjesma o velikoj pjesmi
pjesma o pjesniku
pjesma o pjevanju pjesnika
o nekome
možda i o meni
Idem da pišem pjesmu
o dlanu
o strasti
o oku i kamenu
(a već sam pisala i opet ću)
bez leptira i cvijeća
bez mjeseca i snoviđenja
sa malo snijega
i malo leda
bez alegorija i simbola
bez nepotrebno smiješnih uresa
običnu malu dozvanu pjesmu
pjesmom izazvanu
prostu i golu
za jedan dan
za jedan san
tako običnu
jasnu
o jednom neobičnom jutru
i danu posle
o početku
o kraju
o mirisu sna
o dva osmijeha
nekim neobičnim razmišljanjima
i nesuvislom razgovoru uz kafu
A tema, zar je uopšte važna
samo obična rasprava
o mnogo čemu uglavnom neizrečenom
i dilema
voditi ljubav ili ne
prije početka
prije kraja
s kraja noćia prije dana
Idem da pišem pjesmu....
Biljana Gajić
KOREOGRAFIJA NOĆI 1
(Strast)
Zagrizla sam junsku noć
na stolu neka mutna vremena
izlažem sebe novom naporu
borbe sa prostorom
razapetim u lošem vremenu
preskačem žutu minutu
Pričaš mi o precijenjenosti riječi
ne svih
samo riječi ljubav
pričaš i kako si mužjačkom požudom
dozivao moje korake
kako si brojao udarce
mojih potpetica o kamenje
stare kaldrme
znajući da ćemo samo mi
rušiti zadnje zabrane
Tabui nisu za nas
Predosjećaš moju namjeru
u začetku
misao mi požuruje
rasklopljene kazaljke sata
preskačući fragmente vremena
ubrzavajući ga
dok ga tvoja požuda
nezaustavljivo usporava
otimajući to isto vrijeme
svakodnevici
Pod noktima vrišti crvenilo
posmatram početak igre
osmjehom pozdravljam požudu
dok zvukovi ulice obavijaju prostor
dobro poznata koreografija
budiš me davnim pokretima
rukom mi čupaš srce
rukom ti čupam srce
uobičajeno prepoznaješ
moju potrebu u začetku
Tu tako precijenjenu ljubav
svlačimo sa trona kao nedodir
razmazujući je po kaldrmi
kojom zveče tuđi koraci
Biljana Gajić
KOREOGRAFIJA NOĆI 2
(Nježna noć)
Nestrpljivo rasplićem dane
tvoje dane
moje dane
sva ta sivila stapam
u neponovljivo crnu noć
Dosade, one što paraju
po svim šavovima uništavajući
protjerujem iz crnog raja
šapatom cijepam tišinu
ne dam tvom oku da pada
Osmjehom me vraćaš buđenjima
podsjećaš me na prvo moje pitanje
Kome to treba jutro?
svi dani su slični
a svaka noć drugačija
noću sam živa
moja ponoćocrna
tkana je od bezbroj duga
od svih sivila
a ja
i strasna
jarosna
moćna
mazna
razbijam i stvaram
i što znam i ne znam
u beskraju od ponoći do predjutarja
Noćas ću ti pokazati
srebrnu paučinu ponad ponoćnih voda
sjedeći u tvom krilu
na dlanu sebe darovati u jedvadodiru
šaputati sve što nisam i ne bih smjela
jagodicom palca obrvu ljubiti
nesnom te odmarati
nježnosti učiti
i naučiti
Tobom obgrljena
raspustiću sve sjene
neka luduju
neka plešu
mjesec neka zeleni u nemoćnoj zavisti
neka kune
zvijezde neka presvisnu
pred neponovljivim crnilom
najnježnije od svih naših noći
Biljana Gajić
KOREOGRAFIJA NOĆI 3
(Rođeni za ovu noć)
Ne tražeći razlog
ne pitajući želim li
polako ustaješ
desnom zapovjedaš džuboksu
(odakle on tu uopšte, pitam se
džuboks, taj muzejski eksponat)
lijevu mi pružaš zahtijevajući
sad i odmah
(uprkos
naspram)
polako ustajem
gledam taj sporopromukli ritam
satkan od po nekog falša
u spororokerskom, kao slučajnom maniru
(pogledi prisutnih prosjeka
zabadaju mi noževe u leđa
ne boli)
plač muzike džuboksa u raspadanju
na ramenu žestina tvojih nokata
dlan stapaš sa mojom kičmom
zašto drugi ne čuju taj bas
(nevažni prosjeci)
boliš me bolom koji noćas volim
voliš me muzikom rastakanja
Neeee
ti voliš tu muziku
muzika voli mene
akordi sporo lome
carska vodica
zlato ne odoljeva
a samo sam te htjela potrošiti noćas
tek tako
(uprkos
naspram,
i u inat prosjecima)
uzeti momenat noći
večera za dvoje
(hladna)
dvije čaše dobrog vina
Bez promašaja
sablažnjivim pogledima gađaju nas prosječni
dogorijeva cigareta u okrnjenoj pepeljari
sporo
(neljudska koreografija
kao film crnog talasa)
A ne volim te
ne želim te u jutro
ne voliš me
ne želiš me sutra
noćas me vole promukli ritam spore bas gitare
i razorna ritam sekcija
u podkontekstu
prateći vokal neke druge žene šapuće:
"...Pravi momenat
pravo mjesto
uhvati tren..."
Potrošiću te noćas
potrošićeš me noćas
praćeni pogledima prosjeka
vodimo jedno drugo početku jednog trena
(uprkos
naspram sutra)
nekažnjeno mi gužvaš najbolju haljinu
malu crnu
redovni rekvizit sve i jedne osrednje zavodnice
(uprkos
naspram
prosjeka
rock and roll)
Biljana Gajić
KOREOGRAFIJA NOĆI 4
(Hajde, lijepi moj)
Noć se bijesna po meni prosula
režim i urličem htijenjem bijesne vučice
zaustim pa ne kažem
a trebala sam odavno
(tek mrva treba da zarežim
na Mjesec da zaarlaučem
na Boga da zahulim)
Hajde, lijepi moj, pokupi svoje noći
i sve svoje mrvice
onu od strasti
(nedovoljno strasnu)
onu nježnu
(nedovoljno meku)
i onu za koju pomislih:
Da to je ta
ona u milion jedna
za koju se rodih
za za koju postojiš
stvoren
meni dat
(uprkos
nasuprot
prosjecima
te noći kada smo se trošili
i nepotrošili)
Hajde, lijepi moj, sve svoje noći sakupi
i sve mirise nedorečenosti
rasipaj se
bludno i strasno
(nježno
bar po nekad
ne zaboravi)
Moje noći ne slušaš
prevelike su one, lijepi moj
tebi za popuniti
preudobne
više je u njima zvijezda nego kod tebe brojeva
više stramputica neg' tvojih koraka
više traženja no odgovora
previše ti je i uzimanja i davanja
Hajde, lijepi moj, lijep mi budi
lijep ostani
još ljepši postani
tuđu zagrli postelju
druge noći goni i progoni
moju noć si tek zagriz'o
tek periferijom lutao
u jedan stih zalutao
krenuo pa stao
čaršafi gužvani
nedogužvani
Hajde, lijepi moj,
vukom budi drugoj vučici
dok se noć bijesna po meni prosipa
Biljana Gajić
KOCKA
(Neka razbacana razmišljanja)
Umjesto vjetra u leđa
pogledom tražiš odgovore
posmatraš moja zastajkivanja
u tačkama dodira
prepoznajem pitanje
Moj odgovor je tvoj problem
tvoja Rubikonova kocka
nježnost nije bezuslovna
uz obavezno poštovanje uslovljenosti
posprdan naklon simbolima trajanja
Ona sam ista
koja manirom pokupljenim
u nekoj davnoj krčmi
u nekom drugom vremenu
plaća svoje cehove
(obavezan bakšiš i osmjeh
princu konobara)
sutra su jasno oslikana maglama u boji
U mom kraju lipe cvatu godinu
obavijene mirisima pečenih kestena
i aščinica sa drvenim nadstrešnicama
nasmijano jedem prstima
puštajući da mi curi niz bradu
ti mirisi su uvijek sa mnom
nosim ih između dojki
onako slasne
Juče sam nehotice prizvala oluju
ušla sam u silinu vjetra
Zaigrani, taj orkan i ja
kao hirovita djeca
kojoj se oprašta
združeni
polomismo sve nepotrebno
ne birajući
Između izlomljenog putovanja
bez prtljaga i dvije tačke dodira
tek nekoliko praznina
propuštene noći
čekanja dana
pružena ruka
umjesto vjetra u leđa slažem
Rubikonovu kocku
Biljana Gajić
TAMO GDJE CARUJU DIVLJI MAKOVI
Masiraš mi dlanove
toplim grimizom divljih makova
u tom zaboravljenom polju
tamo podno vinograda
izmišljemom po mojoj želi
po tvojoj namjeri
po našoj potrebi
Masiraš mi dlanove grimizom
vrelim crvenilom bojiš moje obraze
niz grudi mi spuštaš
kap po kap
žara poznatog
tako različitog
potrebnog
Postojano i bestidno
osvajammo jedno po jeno crvenilo
maku latice trgamo
u vječnom sukobu
muškog i ženskog
dva principa
dva bola
dva sjaja
ti čudni saučesnici grijeha grimizna
vode nas crvenom bunilu
grme i mame
nude raj za pakao
otimaju paklu raj
zvone i lome
bez izuzetaka
uzdižu nas
iz savršene ljepote
sa pozornice dva očaja
nečemu bez kraja i početka
bez vestalki
bez anđela
bez srama
dok se ukrštaju nadlaktice
čineći kičmu mekom
a koljena glasno klikću
u raskošnom svijetu divljih makova
u tom polju izmišljenom
samo za moju želju
tvoju potrebu
daleko od ovozemaljskih puteva
tamo pored
zaboravljenog vinograda
Biljana Gajić