Lirika... šta drugo
IZLAZAK
naprijeko i bez stvarnog razloga odlučila je da napusti prostore u kojima je obitavala
u kojima joj je bilo udobno a u kojima je hedonistički uživala reklo bi se
mada su ti prostori bili lišeni jedne nepotrebne joj dimenzije
bili su lišeni snova
tačnije ona je bila neko ko se sasvim dobro snalazi među krhotinama tih istih snova
bila je u stanju godinama sjediti među tim krhotinama
ne obraćati pažnju na ogrebotine koje su joj ostajale na koljenima i gležnjevima kod i najmanjeg pokreta
a čemu se uopšte i kretati u tom sterilno bijelom prostoru ...
……………….
vrijeme odavno irelevantan faktor
nije se ni pokušavalo približi toj njenoj stvarnosti
posmatrajući dešavanja sa sigurne udaljenosti
zainteresovano samo po nekim čudnim zbivanjima podizalo je obrvu
a ta rijetka zbivanja ogledala su se samo u ritmičnom i sporom pomijeranju zidova
ne.... ti zidovi nisu se obrušavali
nisu se ni približavali prijeteći
ti zidovi živeći svoje živote širili su prostor nesna povećavajući broj krhotina
udaljavaju ći se od centra u kojem je sjedila odnoseći sa sobom i rijetke fotografije nasumično kačene čineći ih sve bljeđim i bljeđim
…………………..
prije te prve misli o odlasku prisjetila se zašto je uopšte počela ograđivati taj prostor bezbojnim zidovima nepravilnih oblika
u vremenima kada je napolju kišilo i sijevalo prijeteći nezamislivom olujom
kako i od čega je je napravila najprije kapiju
pa staklene temelje …
pa zidove …
visoke …
previsoke
sjetila se i koju je sliku …
prvi od mnogih portreta …
okačila na zid okrenut istoku
a koji su opet istog trena blijedili pretvarajući se u sivu amorfnu masu
sjetila se i kako je odlučila da u taj prostor ne unese ni jedan ormar ni jednu škrinju koji bi samo sakupljali prašinu jer nije bila voljna da dozvoli ni starim haljinama ni uspomenama dajoj nepotrebno odvlače pažnju
sjetila se kako je i koliko je uživala u disonantnim zvucima tišine dugo i strasno
sjetila se kako je iz nečega što je prosto nazvala prostor
(a mogla ga je nazvati i pravim imenom stakleni grad)
jednu po jednu protjerivala emocije počevši sa očajem
obrušivši se na tugu pa sjetu pa euforiju pa…..
zaboravivši na prvobitnu odluku da će biti krajnje sretna okružena svim svojim snovima
jer ti željeni snovi svi do jednoga skršili su se u momentu u kome je protjerala zadnju preostalu emociju
da kada je ljubav nasilno izbačena iz njenog prostora snovi su se raspali u paramparčad
i kako je konačno apsolutno smirena apsolutno svoja sjedila među tim krhotinama spavajući otvorenih očiju snom pravednika slijepog za magle napolju vijekovima
do momenta kada je tek tako … naprijeko bez stvarnog razloga odlučila napustiti savršenstvo svog kristalnog grada
prostor koji je zaprijetio bezgraničnošću
………..
istina naglo i bez stvarnog razloga odlučila je napustiti taj svoj prostor
ali je istina i da nije ni mogla ni željela izaći tek tako nepripremljena
svjesna i svog nepoznavanja puteva ali i svojh budućih neprilagođenosti
bez žurbe sasvim polako uživajući u učenju novih pokreta ne obraćajući pažnju na noveogrebotine po koljenima i stopalima
pažljivo se kretala tražeći kovertu za slučaj nužde za koju je bila sigurna da je pohranjena tu negdje
i bila je u pravu
koverta sa uputstvima za izlazak bila je ispod prve krhotine prvog razbijenog sna
polako je oduvala krhotine tog sna i ne pokušavajući da se sjeti o čemu je sanjao
ukočenim prstima polako je otvorila kovertu pazeći da ne izgubi ni jedan jedini djelić uputstva
zaprepašteno je buljila u četiri lista papira
četiri uputstva četiri opcije četiriu moguća načina izlaska
čitala je bez daha
izlazak 1
pažljivo sakupiti sve krhotine prvih snova
sastaviti ih
pustiti u noć
krenuti za njima
izlazak 2
napraviti veliko spremanje
sve stare krhotine reciklirati
napustiti prostor bez osvrtanja
izlazak 3
čekati i sačekati srebrenu pticu
zapovijediti joj da pjeva
pa kada njena pjesma poruši kristalne zidove
krenuti polako
izlazak 4
dopustiti ranama da zabole
prizvati u pomoć inat
krenuti bez osvrtanja ma šta se dešavalo
dozvoliti starom pamćenju da sačini nove snove
pobjesnila je zaboravivši da je bijes emocija jedna od onih koje je davno prognala
tim istim bijesom potrgala je tri beskorisna uputstva
jedinu preostalu čvrsto je zgrabila i krenula ….
Biljana Gajić
TAČNO U PODNE
postalo je nevažno da li je budna sanjala ili je sanjala javu
a sanjala je jednu od noći u kojima se postaje žena
spremna da se na svetu knjigu zakune da je ta noć samo njoj data
da je to rijetka dragocjenost vrijedna jedne kapi krvi
da je takva kakva je dovoljna da iz luvra istisne monalizu sa svom njenom patnom
sve sa društvom prašnjavih dama u još prašnjavijim haljinama
sa dubokim dekolteima požutjelim čipkanim maramicama dekadentno iskrivljenim osmjesima i grotesknim perikama
potpuno svjesna težine svog studiozno planiranog krivokletstva
bivajući sve mrgodnija gonjena pitanjem zašto se žena uvijek postaje noću
ali ne i pitanjem zato što te noći lakše guše vrisak žene
a stvar je izgleda ipak samo u kalendarima
kalendari
pa i oni stounhendžovski za nešto što jeste bilo
uvijek kažu dana tog i tog te i te godine
ama baš nikad ne kažu noći te i te
i to svi do jednoga bez razlike
a zašto bi govorili drugačije
a što će opet
svakom pametnom sa makar i zrnom logike jasno reći da se uopšte ne može postati žena
jer biti žena bez noći u kalendare zapisane
to ne biva
tako kažu kalendari
tako kaže logika
a istorija ćuti
sa velikim slovom ć
zašto bi se ta istorija uopšte bavila sitnicama poput sociološko-društvenih fenomena koji uslovljavaju i determinišu postajanje nečega što se zove žena
ni slučajno to nije tema za ozbiljne sručne rasprave
to pitanje eventualno je pomoćno sredstvo koje bi lako moglo poslužiti kao nadomjestak
uz kafu i dvadesetak godina star konjak poslužen na pauzi
svakako nije tema za za knjige
ni za žutu štampu
istorija se trenutno ozbiljno bavi
uz svesrdnu pomoć antropologa nedavno pronađenom lobanjom filipa makedonskog
pa za boga miloga konačno je kucnuo čas da se tačno i precizno utvrdi da li je on filip makedonski imao ožiljak preko oka i čela svog kraljevskog
i da se još preciznije utvrdi da li je taj sporni ožiljak nanesen oštrim sječivom ili tupim
predmetom
neke više nego nam potrebne rasprave konačno će pojasniti da li je onaj slavni fudbaler
a naš
u onoj utakmici na posljednjem kupu fauliran namjerno ili slučajno
i sve to baš u vremenu u kom žuta štampa postaje sve luksuznije žuta
sa čijih e svileno žutih stranica zadovoljno-žutim osmjesima svijet posmatraju žute uspješne žene obučene u žuta armani odijela
sasvim zadovoljne koloritom okruženja
sa razlogom vjerujući da su lažovi svi oni koji tvrde da je život siv ili eventualno crno-bijel
a koje
u povjerenju
uopšte ne muče pitanja kako postati žena i da li je noć baš pravo vrijeme za za taj čin
a i zašto bi
kada tu na svakom uglu vreba pošast poznata pod imenom anoreksija
a one su postale žene bezbolno pod blještećim neonima i jakom anestezijom
svakako uz pomoć skalpela
a ona
predmetna heroina ove priče
ona koja nije imala sreće da negdje uz put zakači anoreksiju
ona koja budna sanja i živi u snu
ona koja ni u snu ni na javi
ni po starom ni po novom kalendaru
bilo da je dan ili noć
ne bi prepustila ružnom filipu makedonskom da se pozabavi pitanjem njene ženstvenosti
iskrade se tiho iz sna u javu
ili iz jave u san
tvrdoglavo namjerna da postane žena tačno u podne
Biljana Gajić
NJEŽNE RIJEČI
Rječitost se topila kap vode na dlanu
pucala po svim šavovima
posustajala prijeteći nestankom
pod tim pogledom čekanja
za koji bi u nekoj drugoj poeziji bilo rečeno
pogled zlatokrili
želeći da njene tihe kletve
koje se otimaju stisnutim vilicama
nosi ko ukrase
pokušavajući da te iste kletve
pretopi u zakletve
Ko kučke
ko kurve
te riječi krunile su se
pod ravnim tabanima šetača
pristiglih niodkud
otete iz njegovog pogleda
nezavršivši zadato im
Bijelom zastavom
prvim pogledom uvaljanom
u crvenu prašinu
vijek čuvanu pod noktima
otrah ti čelo
tišinom uklonih pogled satkan od zašto
samo hrabrost mijenja mišljenja
rekoše
a sve je upkos inatu
veliki pred velikim strahovima
još veći pred malim
crveno isprljana bijela zastava na trpezi
dojke kao putokazi
iz grada besmisla
(Željela sam ti samo zboriti o riječima, nježno)
Biljana Gajić
PRAVO NA NEDOSLJEDNOST
(Ili riječ-dvije o podkontekstu)
Ona sam koja je napisala
u pjesmu ugradila
"ne pristajem na pristajanje"
pa za stih taj
aplauze sa dužnom pažnjom
uz naklon osmjehom prihvatila
bez gordosti
baš onako kako treba
pa izrečeno porekla
pristajanjem na nepristajanje pristala
Evo me sada da dosljedno branim
pravo pjesnika na nedosljednost
pa to je samo poezija
bez megalomanskih pretenzija
prostog i jasnog stiha, moja
Lažem li
Da se ne lažemo lažem
jer do zadnjeg daha
branim (i braniću) pravo pjesnika
da gleda (i pjeva) uvijek iz drugog ugla
(ako me ko slučajno upita
iz najmanje dva, onako radi reda
ipak četiri bi bila prava mjera
stabilna, od riječi sačinjena konstrukcija
sa svih strana osvjetljena )
bespućima sa ili bez razloga da vrluda
ruku pod ruku sa najmanje dva podkonteksta
nekoliko izmeđuredova i par provalija
(na dnu svake, obavezno, mali je zid plača
nevažan čak i posmatračima iz prvog reda)
Sunce, sva nebeska tijela, cvjetići, leptirići
pa čak i mirisi raspomamljenih romantičnih svijeća
svih proljeća, sa rumenilima svih jeseni
pokačeni su po draperijama na sceni
i strateški raspoređeni kao uresi centralnim kulisama
samo su stvar između publike i scenografa
dok se pjesnik tiho izvlači na zadnja vrata
lagano oslonjen na pristajanje, nepristajanje i dva podkonteksta......
Biljana Gajić
PRISTAJEM ... ALI
Ne pitaj
unaprijed pristajem
(na sve)
pristajem da budem simbol
malo nagorela ratna zastava
vremenom nagrizena
pralja i vidarica
u patinu umotana medalja
na grudima isluženog junaka
pristajem da prihvatim
sve rafale, salve, ovacije
sva zviždanja i pljuvanja
razočaranih masa
u ime i na ime ratnika
(osim)
da budem utješna nagrada
između dva rata
dva razočarenja
dva nenadanja
Ženska sujeta
(nikako)
samo želja da definiciju rata
ostavim tačno onakvom
kakva je davno
u knjige stare upisana
Biljana Gajić
NIKADA ZAVRŠENA PJESMA
Doline nisu za nas
rekoh ti prije nego sam napisala
prvu strofu nezavršene pjesme
pjesme koju nikada neću završiti
jer ti to ne želiš
jer ja to ne želim
nehajna pred zahtjevima puka
sviklog samo na ono
što se rađa početkom i umire krajem
gluva i slijepa za poglede razumijevanja
koje smo odavno prognali sa linije vatre
i tako opremljeni i za mir i za rat
za sve osim sumnji
osmjehom dižemo oružija
gore negdje pri vrhu planine
smišljeno izgubljeni
u samo svojim nemirima mi izbjeglice
pred neskrivenim pogledima radoznalih
tačno tamo gdje ću
pod tvojim budnim pogledom
po jednom dopisati svoju nezavršenu pjesmu
prije svakog plotuna
koju ćeš pjevati
ližući moje rane, oblizujući svoje
jezikom grubim od gorskih trava
raspuklim od rukom branog i suncem sušenog duvana
a puk, dole u magli zagubljenoj oko naših stopala
zaludno će čekati kraj pjesme
koju nikada neću završiti
ne čujući tvoj šapat koji me zove
dok mi, između dva mira i dva rata
budemo učili sokola da pjeva
moju nikada završenu pjesmu
Biljana Gajić
ČEKAJUĆI VRELU PONOĆ
Te sparno ljepljive noći
ruke su sporo kretale putevima misli
uništavajući svaku naznaku razuma
sporo varničeći orošenom kožom
Nisi mi vjerovao kada sam ti govorila
da ruke imaju svoj život, svoju volju
nisi se smijao se pod klizavoslanim
dodirima od izvan razuma
bezuspješno pokušavajući
da doneseš odluku
uzmaći ili primaći se
zaroniti ili isplivati
Vlagom prezasićene sparine
sporoklizećim jezicima
valjaju se po nama lijeno
dok potkoljenice gubći smisao i svrhu
prebirući po svojoj mekoti i skrivenostima
traže odgovore na neizrečena pitanja
Da li se to neko čudo poput kapi žive
izliva iz svake pore
ili se neka neiskušana
upornoklizeća strast otela omčama
osvajajući slanu put prezasićenu
svim budućim kišama
koje će sasvim izvjesno padati
rušeći sve brane i ustave
Sve je te noći bilo tromo i lijeno
opirući se i početku i kraju
spora misao bez uobičajenog “ne”
prevazilazila je svoje krajnje domete
ne mareći što Sunce pogleduje ponoć
širom otvorenih očiju topeći crnilo
ne mareći za razvezane haljine
ni što ti je dlan vrelinom okupan
ni što je sve baš onako
kako i treba da bude
Biljana Gajić
TA NOĆ BEZRAZLOŽNOG BIJESA
Ti, kojem uvijek govorim
bez jedne imenice i jednog glagola
Čuješ li me
Ako me čuješ, dobro upamti ovu priču
koja se desila u svoj svojoj jasnosti
i svojoj silini u mom nedosanjanom snu
u svojoj jarosti
Ponad neba sluđenog i postiđenog
onomad, malo o ponoći prosule smo se
jedna od mojih objesnih i bijesnih noći i ja
Da se neko slučajno usudio i da nas je upitao: Zašto
za odgovor uskraćen zalud bi molio
jer, ni bijesna noć svojim golim riječima
ni bijesna ja svojim golim grudima
nismo ni znale, ni htjele nesakrivene velike istine otkrivati
To sluđeno, purpurom oprljeno izaponoćno nebo
lelujalo je zbunjeno, pritisnuto bijesovima
tražeći istine neskrivene javom, snom okovane
ne želeći da ih obgrli tako proste i jasne
kao jedre obraze seljanke
nesvikle na vrevu grada pred buđenje
Bijesno gladna noć
žedne gole grudi
bijesno gladna žena
koja se odaziva mojim imenom
Čemu velike i male istine
čemu lelujanje neba pritisnutog bijesovima
kada se neko smije iz prikrajka
malo odozgore
neko ko nije ti
čemu i vina crvena
i rakija od drenjina žestoko prepečena
i pehar pun i pehar prazan
kad samo zrno treba tu oko ponoći
a nije ga
I neko reče “da se vremenom svi snovi raspadnu kao trošne lađe i raspuknu kao baloni od sapunice … polako jedan po jedan”
"Netačno", vrisnu bijesna noć i šapnu: "snovi su ko granit, ako su pravi, ako se znaju sanjati, samo se neljubljeni ljudi, nevični snovima, raspadaju ko trošne lađe, ko baloni od sapunice … jedn po jedan, u trajanju nepotrošenih snova dok puti namjerne da ubijaju tišinu i cijepajuneba malo iza ponoći, bijesom tu istu noć grle"
A ti, koji znaš kako se nebo ranjava
i kakvo je kad je pocijepano
i kako to ranjeno nebo liječiti
i šta su i kakve su žedne gole grudi
i šta im činiti, kako im žeđ utoliti
i bijesnu noć primiriti
čuješ li da neko pjeva “o livadi od pučine”
pred tom bijesnom noći
pred tim golim grudima
ponad neba koje se urušava
Biljana Gajić
VREMENA NEDOSLJEDNIH NAMJERA
(ili samo vremena žege)
željela je govoiti o kraju jednog od onih sporohodnih dana koji se lijeno klati okačen negdje iznad horizonta
to je tema o kojoj je mogla pričati satima
nevjerovatno lijep motiv koji uvijek drugčije pulsira pod ritmičnim naletima jare koji miješaju javu sa fatamorgazmičnim slikama
(da nijebila toliko lijena i u odustvu manira rekla bi: smijenjuju se i njišu u orgazmičkim slikama)
nedavno je pribilježila misli za koje je vjerovala da će šareno iscrtati neki od njenihmonologa
sve je isplanirala unaprijed
napravila koncept
zalud
sada je tu
skamenjena pogledom
a bilješke kao da su odlutale negdje gdje nema za nju mjesta sve dok je cijepaju dileme
pisati prozni tekst ili poeziju stroge forme
ili samo zaboraviti na kočnice bilo koje vrste
pisati ili živjeti vlastitu poeziju
prsjetila se kako je krajnje pažljivo pakovala je jednu po jednu riječ
u emocije različite i pobojama i težini pazeći da ih ne nagnječi ili ošteti
potom ih je tako dorađene još pažljivije šminkala logikom
vođena nejasnom i upornom sumnjom u ispravnost svog postupka
ali i nedvosmislenošću potrebe da sve učini da bi te iste riječi oboružala svim neophodnimosobinama
činila ih je napadačkim
razigranim
odbrambenim
ipak negdje duboko u sebi osjećala je narastanje stvarne svijesti
o pravoj ulozi koju je još u njihovom prapočetku
namijenila svakoj od tih riječi
njihov krajnji zadatak je da budu granica
između nje i neželjenog
nje i sada
nje i svega
nje i njega
juče je nezaustavljivo najavljivalo sutra
dok e zgranuto posmatrala sve svoje dugo prikupljane riječi
konačno shvativši dubinu svoje zablude
jer te riječi
te njene uzdanice
graničnice
izdajice
osmjehom razotkriše
ogoliše joj i utrobu i namjeru
u samo jednom momentu
prije nego se dva ponosa izmiriše
i prije nego stare duhove ne natjeraše da valcer zaplešu na zadate korake
u vremenima u kojima vreline neodbranjivo žive svoje živote
poduprte riječima nedosljednih namjera
Biljana Gajić
KRIVA JE KAĆA
da li smo krivi što smo
ljeta tog najavljenog grešnim genima
začetog u damarima
na dane u kojima su naše majke postajale bremenite
objavljenog u momentu koji je od usuda namjenjen samo nama
i dat nam da odigramo patetičnu jednočinku
susret četiri oka sa šekspirovskim zapletima
bez svjedoka
tu u sred vreline zgrljeni
uvijek sam se pitala zašto ta objava precjepljena spava u dva krvotoka
zaobilazi zime
vrebajući vremena vrelina
i konačno sam shvatila
nedužni smo i ti i ja
kriva je Kaća
što sam ti dozvolila da me podsjetiš na vremena
u kojima si me divno mrtvu sebi poklonio
neživu probudio
pogledom obljubio
kriva je i što me imaš i što me nemaš
nečekanu što me uspavljuješ u podne
kriva je i kada te prognam iz stiha i sa jastuka
kada i najjeftiniju metaforu drugima poklanjam
iz njaobičnijeg hira olako
kriva je što pišem u nevrijeme
kriva je ona i za sve moje romantične ispade
za rasuta zrna patetike koja kriomice prosipam
a ti ih predano sakupljaš tako rasuta i riječima mojim nepotvrđena
pa ih pred podsmješljivim pogledima po džepovima kriješ
i kao dragocjenost čuvaš za doba plakanja
kriva je za vreline
za mrzline
za sva četiri moja vjetra
moja traženja pete strane svijeta
i za moja lutanja
i vraćanja
nama statistima u svojim životima
ljeta tog bezizlaznog
najavljenog grešnim genima
pronađenog u njenim poemama
sa ove ili one strane vremena
da kažemo ponoć je otkucala …
da kažeš slobodna si plaši se
uzmi me
ugrizi me
ne tu sam najtanji
ne ljubi me
ljubi me
plači dok te volim
tebi su i suze slatke
da kažem tvojim sopstvomom sam osvojstvena
tobom ubijena pa oživljena
ne traži da ti pišem noćas kada sam ovako divno mrtva
po bedrima tvojim razlivena
po tvojoj mjeri dovoljno meka
ma pusti … kriva je Kaća
PS. Katarina Kiković Jović je stvarno pravi krivac ili bolje reći sukrivac za nastanak ove pjesme. Jer ….. napisala je pjesmu … a ja sam samo odreagovala …
Biljana Gajić
NJEMU KOJI NIJE KLAVIRIST
(samo je običan mali privatni bog)
(kroz njen stih vode su narastale, bujice potoke porađale i kao takve, nesnom stišane,dlanove mu umivale, jer on nije klavirist, možda je samo običan mali privatni bog)
snena je bila u nevremenima
krijući se pred svakim dolazećim danom
snena je bila zaobilazeći mirise mnogih ponoći
snena je bila dok su tuđa djeca plakala u tuđim dvorištima
i bila je snena neokrznuta uzimanjima i davanjima
ponad dvije sukobljene zabrane razapeta
na tu rascijepljenost navikla
...............
i sada je snena ne dajući san riječima budnim i bludnim
goneći ga da se prisjeti vremena kada mu je govorila
hajde bože konačno budi bog
i sjeti se svog pranastanka
ja sam bila ona koja te je u kamen uklesala
i rekla
bog si
i vjetrovima šapnula
trčite
vijest objavite
bog je
ja sam ga bogom svojim načinila
jer sam poželjela
jer mi se može
jer mi se hoće
jer da ga nije od gline bih ga načinila
jer moja me opora višestruko skrivena nevinost
čuvana pred bljutavim sivilom
bez prava na oprost
bez kajanja
bez otpusta
i samo se povremeno oglasi u dva sna
između njegovih dlanova
i onda kada sam sama sebi tijesna
i kada sam sama sebi prostrana
i kad sam sjena
i kad sam žena
i kad sam snena žena
...............
vijek je sneno čuvala tu svoju spremnost na san
spremnost na nesan
ponad dvije sukobljene zabrane
namjerne da joj lome udove
da joj boju zelenu iz oka snena razvodne
slijepa na buku grada urušenog u svoje sivilo
gluva na plač nerođenih
spremna da se probudi
voljna da mu ih u ruke položi
u te ruke grubih dlanova nesvikle klavijaturama
te ruke kosca i dobrodošlo lažljivog prosca
Biljana Gajić
DAVANJA
(Uslovljena zidovima)
oslonjena na svoju davno stečenu vještinu
sa dlanova čitanja nadolazećih slika
u nedostatku jasnih odgovora
razmišljala je šta činiti
jer nebo se nije urušavalo
žege su postajale mlake tih dana
vjetrovi su urlikali oko tuđih prozora
boje uobičajeno razvodnjene
taj zapjevajući glas šaputao je
vrtložeći riječi do granice apsurda
mimo harmonije
sa malo ritmike
"daj najviše što možeš dati"
i dala je
podastrla je sva svoja ćutanja
makar na tren
na dan
na vijek
svijest o mogućoj grešci potisnula je u sutra
zajedno sa svim svojim pitanjima
uglačanim do visokog sjaja
koja su uvijek počinjala jednoliko
namjerna da (nje)ga uljuljkaju nehaj
otrcanom frazom:
'ajde da te ozbiljno pitam …
prizemna prozaičnost njenih pitanja
topila se pred narastajućim nemirom
začetom u utrobi
razraslom u nesnu
okaljenom u ćutanju
neželjenim u snu
iza leđa mu je zid
iza leđa joj je zid
između tišina
bremenita njegovim praznim pogledom
unutrašnji šapat: „šta mi je
njegov pogled nikada nije prazan.“
nedoljubljena lica
dlanove silovane nedodirom
obljubljene razornom prazninom
dizala je nebu
moleći to gluvo i slijepo nebo
da im vrati zagubljenu
a tako željenu grešnost
Biljana Gajić
GODOVI U VREMENU
sekunde u vremenu
kao godovi nekog hiljadugodišnjeg drveta
posječenog tamo negdje u nekoj prašumi
a čiji panj truli na očigled nam
samo zahvaljujući savršenom nizu slika
i savršenim bojama stalnog satelitskog prenosa
(gdje je tu romantika
gdje je tu egzotika
gdje je tu avanturizam nonšalantnog snimatelja
sa bradom starom četiri dana)
kao malina na dlanu neispruženom istoku
kao kakao
rekla bih da pjesnik to davno nije rekao muzikom
kao nezaobilazna slučajnost
zamisli samo šta bi se desilo
da sam onog hladnjikavog jesenjeg popodneva
ili će biti kasnog miholjskog ljeta te godine
na primjer
zakasnila na voz koji je vozio južnom prugom
(govorila sam ti kako sam uvijek voljela septembar na moru
i još ga volim možda i zato što baš tada nisam zakasnila)
zamisli da nisam napisala esej o lijepom
a koji je bio samo običan visoko ocjenjen inat tinejdžerke
spremne da bilo kome bilo kada gurne prst u oko
dokazujući nešto što ni sama nije željela razumjeti
zamisli šta bi se desilo da sam sve buduće događaje
pomjerila za to jedno kašnjenje na voz ka jugu
i oduzela im aromu eseja o lijepom
zamisli na šta bi ličilo sada
da hiljadugodišnje drveće nije posječeno
na očigled uredno izbrijanih mondenskih snimatelja
da tinejdžerke nisu drske
da su svi eseji pisani istim bojama
da vozovi ne kasne
zamisli sutra bez ove pjesme
rasplinute u vremenu
kao godovi stoljetnog drveta
Biljana Gajić
KAO KAD JUTRENJE ZOVE NA POBUNU
i šta sad ljubav ima sa tim
sa tim jutrom
kad jutrenje zove na pobunu
kao mali vrisak ili dramaturgija dana
koji prijeti bezličnošću
prihvatiti ili se skloniti
u davno izmišljen lavirint
oslikane podsvjesti
svileno tetovirane svjesti
kao preko indigo papira
kao u retuširanoj fotografiji
kao inverzija stvarnosti
kao negativ
zar ljubav nije put
kao nepotrenbnost
zaludnost te iste oslikane podsvjesti
neizostavne tetovirane svjesti
svileno
kao preko indiga boje duge
kao prastara retuširana fotografija
kao inverzija stalno prisutnog negativa
zar strast nije put
krenuti stazom
od boje do boje
avanturizam
nepodnošljiva potreba
nevažno
zakoračila je u boju indiga
Biljana Gajić
NA DLANU
bila je
(i ostala)
ona koja je učila
(i naučila)
ježa na dlanu čuvati
(i sačuvati)
kap vode proliti
(i žege rositi)
u raskoraku zastati
neokrenuti se
zavedena šapatom
(i krenuti)
bosa vrelim asvaltom
(i strnjikom)
jer
bio je
(i jeste)
Biljana Gajić
INSOMNIJA ILI …
mogla bih sasvim olako oslikati
nekoliko putanja kapi krvi
kapi znoja
kapi soli
svakako sva njihova ukrštanja
samo zarad poetike
ili tek da iskamčim priznanje
“ona je vučica”
i sve to na bilo kojoj podlozi
na tvojoj koži
na mojoj koži
na našoj koži
pričaš o svim mojim nesanicama
očima
a ja bih da mi govoriš
o svim mojim popodnevnim pospanostima
rukama
insomnijama ili samo začikavanje
reći će nam se kada krenu
kap znoja
kap soli
Biljana Gajić
TAMO SE BITI MOŽE
tamo se i od sebe
i pred sobom skriti može
bez vela
bez stida i srama
bez moralnih načela
tamo nisam ni žena ni dama
ni djete ni sjena
tamo se može biti ja
pod sedam velova bosa
snena i gola
od majke odrođena
ni snom sputana
žigosana
prokleta i tobom blagoslovena
nagrada ti i kazna
obrazina i amajlija
nježna i naopaka
tamo se biti može
ja zvijezda padalica
ja duša tobom obučena
ja žena od iskona
u sutra umotana
biti i Jelena žena koje nema
Biljana Gajić
SILOVANA PJESMA
silovana pjesma noćas sama sebe porađa
i tako silovana među srčom prosuta
sama sebi šapnu kreni ne bi l’ jednom krenula
drskost jednog budućeg dana zaluta
skrenuvši u male noćne razgovore
a mi (džepova punih riječi za svaku priliku sačuvanih)
klečimo na krhotinama te srče
koljenima je razgonimo i bojimo
pred silovanom nedopjevanom pjesmom
pitajući mjere li se istim aršinom tuge i sreće
vrijedi li da tebe pitam ko je i zašto silovao pjesmu
koja joj je uloga u nekom sutrašnjem trenu
kuda da se djenene tako sramotno silovana
tako iskrena do srži svoje i kosti ogoljena
i šta ćeš sa njom kad ti je spustim u krilo
kada ti je razgolićenu na čuvanje povjerim
da li ćeš je raspolutiti ili samo obezglaviti
ili vjetrovima predati da posrnulom pjesmom pričaju
o nečemu što sasvim slučajno na ljubav liči
ili osmjehom skrajnuti i zaboraviti
da li će prošlost smjeti i znati
pred krilatim nemanima
silovanu pjesmu od sebe sačuvati
smije li vučica korakom srne krenuti
smije li srna u živo meso zube zariti
u momentu u kome joj život ne vjeruje
u momentu u kome život podcjenjuje
kada bijele noći suprotstavi crnim danima
reci mi moj vuče šta će se desiti
ako ruku ispružim i posrnulu pjesmu uspravim
iza ogledala iza beskraja
sunčanu milju daleko iza svih nedodira
iza danas bahatog sja
Biljana Gajić
DEPRESIVNI BOG
govorim vama umjesto njemu
(možda mu neko i došapne)
u glavi mi spava kovanica
"depresivni Bog"
sanjala sam ga rasutog
zapitana da li da ga zaplavim i vidam
ili ponovo razapnem
htjela sam ga samo pitati
zna li od kojeg je drveta njegov krst
šta mu šapuću godovi
gdje i zašto je plavo iz očiju izgubio
dok si me tako dremljiv
kao tek reda radi
ljubavi učio
boleći me plavetnilom
neko od vas kojima govorim
možda i zna
možda mi i došapne
ko je on
ko si ti
ko sam
šta sam...
vidati nas
zaplaviti
razapeti
vrijedi li
Biljana Gajić
BEZIMENA ŽENA
nikad ne reci da sam žena od iskona
i šta je taj iskon
reci mi
skica žene i nit povezilja
dok plešu sporim koracima
a vrijeme stoji nedosanjano
da li je to danas
samo riječ iz riječnika arhaizama
riječ smiješno nepotrebna
kaži mi da li je to ipak samo
upotrebna vrijednost u trajanju
ili tek sutrašnji aorist
reci mi tu vječnu tajnu iskona
iscrtaj mi sliku
ulje na platnu
sa motivom utrobe žene
nazovi je iskon
zarđali točkovi
izlizani đonovi
stare hipokrizije
ima li tu ičega za nas...
ne zovi me ženom od iskona
ženom od kamena
i kad jesam i kad nisam
i kad sam pred svojom sjenom sakrivena
i ima me
i nema me
razotkrivena
blijeda slika lotosa
izlapjeli miris mente
tetovirana slika
vrisak jednog vremena
kao šapat sam svih vjetrova
kao majka svih pobuna..
neću da moram
hoću da neću
vrisak da sakrijem
tišinom da ga sačuvam
nisam za pomilovanja
kada biram
nagrada moja je il' najstroža kazna
ne dodiruj me praznim pogledima
ne ne miluj me hladnim dlanovima
razapni me imeđu stratišta i budoara
ne traži pomoć nebesa
adut izvuci (ako ga imaš) iz zadnjeg džepa
pogledom me prapočetku vrati
i nikada
nikada ne izreci da sam žena od iskona
Biljana Gajić
KAO GUTLJAJ LOMLJENOG STAKLA
kao gutljaj oporog vina
kao sok od pečenih i svježih krušaka
(sa malo dunja)
kao gorka čokolada
kao uplakana djevojčica
kao razgovor umornih generala
kao kad moram da volim
kao kad sanjam dva marcipana
kao kad nevoljno ljubim
kao kad moraš (nerado) da me grliš
kao kad su pare ništa
(i da ih ima i da ih nema priča bi bila ista)
kao nebo poslije monsunskih kiša
kao sretna sam
kao kad si dužan
uz prećutni moj oprost tvog duga
nije da hoću
nije da moram
u taj otpis
(negdje igrala su se neka djeca
a i šta bi drugo)
kao kad se pravim nevješta
kao dječak slomljeno gudalo i violina
kao da ti se spava
kao da mi se spava
kao da će kiša
kladim se u dvadeset centi
i koktel od komada lomljenog stakla
Biljana Gajić
NOĆ POSRNULIH ANĐELA
od bedra do bedra
od mraka do mraka
bježeći ispred svakog
pa i ovog umornog dana
mi zastali
posustali
preostali
novoporođena dva anđela
posrnula
pala
ili samo prosto lažemo sebe
kada kažemo
krila su nam bijela
(postaje nevažno
da li smo djeca đavola)
zar je važno trebamo li
svjetla ili mraka
kad razum popušta
kad je koža gorko slatka
udovi od pamuka
kao kad pucaju žice gitare
kao kad san postaje java
a java bestjelesna
postaje nam tijesna
kako kada sve postane pjena
postane magla
postane ništa
i kada kažeš neka
šta košta da košta
plaćam
kada kažem nemaš te pare
a ipak postajem velikodušna
jer želim
jer moram
jer snovi su pusti
jer će uskoro zora
a ne dam joj da svane
ne sutra
ne ove noći bez kraja
i početka
jer smo tačno ono što treba
od dana prokleta
noćima blagoslovena
i mrakom spojena
dva arlekina
dan tu ne može ništa
i ta strast
bogato prosta
prosto bogata
kao dva davno prepolovljena
konačno preklopljena sna
Biljana Gajić