Zimske pjesme i neka razmišljanja
I NIJE ME BRIGA
Ono sam što i treba da jesam
odnedavno
samo glina između kažiprsta i gruba dlana
osmjehnuta bez nemira pred spoznajom
da vrijeme pamti zime, proljeća, ljeta....
dok vani decembar lijeno valja snjegove
i dim sa krova stropoštava lednim pločnicima
I nije me briga ni za jedan od četiri vjetra
ni sve ratove
loše ljubavi
zle ljubavnike
ni ljude koji sporim očima ne žive ljepotu
ne interesuje me ni zašto ne znaju da vole
ni gdje džepari promrzle prste griju
Noćas sam ti sva od dodira nesna
ni kao juče, ni kao sutra
tu je samo mala stvarnost
bez velikih riječi
i nevjerovatna, gotovo opipljiva toplina
Dok tiho govoriš
tvojim se okom ogledam u mračnom prozoru
a noć se pomamila i raspametila gonjena danom
jednim od onih rijetko nepropuštenih
zaustavljena dlanom razgoni mrak i studen
dok zima protjerana sitnim dodirima cvili iza stakla
pred pričom koja nije završena i prije početka
jednom od onih za koju nisam vjerovala ni da postoji
Jer kako vjerovati u nešto čega nema ni u bajci
A samo je naša mala noćna priča
dva jastuka i jedna topla perina
dok vani zima cvili od nemoći
pred običnim golim dodirima
Pričam ti bez početka i kraja
bez razloga i smisla
između dva zagrljaja
dva šapata
bez stida
i nije me briga
što vani ništa nije
onako kako bi trebalo da je
što izvan ovog malog raja bjesna studen
urliče i grebe prozorska stakla
Biljana Gajić
JEDAN DAN JEDNOG FEBRUARA
Dan ko dan uobičajeno se dotiče osrednjosti
(tačno onakav kakav i treba da bude svakog februara)
Sunce se,ceri se, lijeno se protežući sa prošlogodišnje razglednice
tjera me da razmislim o Galileju, ponovo i ponovo i opet
Da li je bio u pravu
Šta ako nije bio u pravu ako Zemlja i nije okrugla
ako nije ni ravna morima bjelosvjetskim opkoljena ploča
ako je samo obična polulopta uronjena u neko od doba zima
jer Bog možda stvarno šaljivdžija
možda voli komplikovanu geometriju
možda se, gore negdje, ceri do besvjesti
posmatrajući nas obične male smrtnike
kako smaramo nepotrebno izračinavajući prečnike i poluprečnike,
koristeći, sa manje ili više uspjeha, starinske šestare ili već zastarjeje kalkulatore
sve sa onim glupim slovom (ili biće da je to broj) Pi
(kako li su nam samo smjestili On i Pitagora i)
Razmišljam čega sve nema ovog februara
jer jagode su još uvijek samo u dječijim crtankama
trešnja ni u zametku
sandalice kupe prašinu po šifonjerima ispod stepeništa,
frivolna lepršavost ljetnjih haljina satkanih od gotovo ničegnegdje je u nekom drugom životu
na nekoj od zaboravljenih sunčanih strana
koža bjeloputih prolanika obavijena je amorfnim slojevima teških štofova bezizglednih kaputa umjesto kapima znoja
(znojem žege, znojem puti žarene strašću, znojem želje kojoj se neodoljeva ni kada se to želi,a ne želi se, zojem neutažive gladi...)
ničega od ljeta, od vrelina koje se vole...
na televiziji tek po neki stari putopis sa Kariba
repriziran sedamdeset i osmi put...
Februar
Čak su se i olinjale ulične mačke ućutale
interesantno, ne čuju se ni disonantni februarski mjauci
nema ni snijega, onog kristalno škripavog koji se voli
ni onog pljavog, gnjecavog, skrajnutog sa pločnika, onog koji se ne voli
Dilema spavati ili se strmoglaviti u neku od pomodnih depresija
sa nadom da neće biti baš preduboka
Prazna dan, prazan pogled, u prazno razbacane prazne misli
I telefon lijeno zvoni, poruka
(živjela tehnika novog doba
šta bih bez njenih čudesa mornog ovog februara)
„... na smiješi se, nisi sama, nema slučajnosti, postoji skup mogućih dešavanja, nama data mogćnost izbora, Svetom Trivunu zapali svijeću, meni osmjeh namjeni i pokloni, sve će biti u savršenom skladu i u redu, lijepo je što te ima, toplije je, ma mi smo i mali i veliki, ogromni, trenutak i vječnost nijansa razdvaja , mala gesta... „
Idem da pišem pjesmu osmjehom
i ta pjesma biće nježna
romantična
i tako
tako ljubavna
(kao da nije moja)
Dan je Svetog Trivuna
Biljana Gajić
MILJENICI VREMENA
Noćas ću pod jastuk staviti gorski kristal
i reći ću ti tajnu trajanja
jer definiciju vremena izmisliše duhovni kastrati
sluđeni ljubomorom pred tuđim toplim posteljama
ne znajući sami kako da traju, a žele
Noćas ću ti pričati kako je vrijeme
omeđeno nevidljivim, a surovim granicama
za koje zlosrećnici i ne znaju da postoje
srećnici se jedva usude preći ih prvi put
a tek po neko zna im beskraje
Noćas ćeš saznati ono što mi je odavno jasno
povešću te u središte vremena
samo jednim slijepim dodirom
Vodiću te bez putokaza tim prostranstvom
od prvog pogleda u zametku
prve kapi znoja, pve vreline u narastanju
do vriska koji, prije nego se objavi
svaki put ponovo raskida utrobu
kosti u prah rastače
tvoreći vrijeme opipljivim
tamo gdje trajanje počinje svoj život mimo svega
tkano ustalasanom puti od dva tijela i dva bezumlja
utamničenim u svojim surovim granicama
u vremenu bezvremenom trajući vječnost
I postaćemo miljenici vremena
Mi prokleto sretni
iza samo naših surovih granica u trajanju
Biljana Gajić
NEKA RAZBACANA RAZMIŠLJANJA
No. 1
Da li ćeš znati prepoznati taj
jedan moment
u kome će naše riječi
prikradajući se neopaženo
gotovo podmuklo
pokrenuti nezaustavljivo
i
ogrubiti naše dlanove
Da li ćeš ...
Da li ću...
Misli i ja
bičujemo se naizmjenično
(neizvjestan krajnji rezultat
a i nevažan je)
dok između dva paralelna rata
posmatram nisku sretnih momenata
po nekada blistavu
po nekad zaglavljenuu nekoj tački vremena
nevrjednoj pamćenja
A ti moji ratovi...
O jednom, gotovo okončanom
onom koji vodim sa ličnom sujetom
ne želim ti govoriti
jer kraj je izvjestan
Ovaj drugi samo naš rat
u kome se povremeno i volimo
koristeći sulude taktike
(logika mu davno reče laku noć)
obećava trajanje nama, dokonim protivnicima
koji uplesanim ritmom
naizmjenično
grubim pa nježnim dlanovima
razmjenjuju udarce
gotovo po navici
bez kolajni
bez bijelih zastava
bubnjeva i pobjedničkih truba
u kojima se pobjede slave tihim vriskom
zagušene mirisom gole kože
Biljana Gajić
NEKA RAZBACANA RAZMIŠLJANJA
No. 2
Te dvije slike koje vidiš
(smiješ se kladiti)
nisu refleksija imaginarnog
(nemaš ti toliko mašte)
Ne, dragi
tačno su no što i treba da jesu
naša stvarnost i naši snovi
u neudobnom okruženju
a te dvije sjene lijeno utisnute
ispod tvog desnog i mog lijevog kapka
ne pitaj ko su
jer neće ti biti izrečena laž koju priželjkuješ
koju bi mogao i da voliš
kao utopljenje
kao spasenje
kao krilo žene spremne da noktima podere svijet
(nasmješena)
zarad samo jednog tvog osmijeha
žene koja nisam ja
jer ja se smijem po navici
nametnuto-podrazumijevanim osmijehom
i kao svaka dobro uvježbana ženka
(dijete soc-realizma
koje je mirise i ukuse građanskih običaja
upijalo iz klasične literature
na velikom odmoru, pred čas lektire)
osim kada sam sama u svom plavetnilu
mazohistički uporno pokušavala navući
konfekcijski šivanu haljinu cvijetnog dezena
(podrazumijevanu odoru domaćice iz predgrađa
jer su mi rekli da ću tako postati bolja žena)
Prije nego shvatiš
da smo u odsustvu osuđeni jedno na drugo
(možda i prije rođenja)
i predati jedno drugom bezuslovno
(to kazujemo oboje po navici
baničeći po “boljim” kafanama
ubjeđujući nama slične
kako smo mi, rijetke zvjerke, istinski sretni)
Željela bih da se barem povremeno prisjetiš
našeg prvog susreta
Ako se dobro sjećam tog trenutka
(nisam više sigurna ni da li smo se uopšte sreli
ni kada
ni da li je to bilo juče ili prije stotinu godina
ni da li je trebalo da se sretnemo
ako to već nije negdje zapisano)
rekao si: Dugo nekoga čekam, da li si to ti
rekla sam: Da, mene čekaš cijelih stotinu godina
Ne znam ni da li smo se sreli po inerciji
ni da li smo to željeli
da li je to bilo neophodno
Stajali smo na raskršću bez šina šina
odmjeravajući snage
tačno onako kako su nas majke učile
manirom provincijalaca
skamenjenih strahom pred nepoznatim
(ovaj grad ni danas nema tramvaj
a sutra je, po definiciji, neizvjesno)
lukavo smo ukrstili poglede procjenjujući
i konačno shvatili da nije važno da li naš susret
neophodan sudar dva bijega
pred tihim vriskom nerođenog djeteta
pred lošom vremenskom prognozom
pred vjetrom koji je prijetio trošnim krovovima
pred potrebom za imaginarnim nježnostima
koje peku i kada se zaborave
pred svim što nismo mi
Biljana Gajić
NEKA RAZBACANA RAZMIŠLJANJA
No. 3
I kažeš: Pričaj
I kažem: Čemu
Mogla bih da ti pričam o nevoljnim htijenjima
O mjestu gdje nebo pada
jer mora da se stropošta
zbunjeno pred nenarušenim skladom ikona
za koje niko, pa ni to nebo u padu
ne zna ni tačno čemu služe
(osim nadi novovjernika
u momentima potpune izgubljenosti)
ni ko ih je oslikao zlatno plavom bojom
Mogla bih da ti pričam o nepotrebnim ljubavima
(i o onim blistavo jasnim poslije nejasnih noći)
Mogla bih da ti pričam o danima
koji nisu prepoznali plač djeteta
u nemanju vremena
baveći se nečim što je mogla biti ljubav za izvan vremena
(a nije jer sada je to samo jedna nejasna sjena davnog sjećanja
istina i danas izvan vremena)
Mogla bih da ti pričam i o mirisima
O vozovima koji kasne
O uplakanim ženama koje su u crnom često po navici
i onim manje nesretnim koje boje kupuju na kilo
ubjeđene da sve ima jasno istaknutu cijenu
Mogla bih da ti pričam i o ratu
da ti precizno objasnim potrebnost masovnih klanja
i njihovu neophodnost zarad „evolucije humanoidne“ vrste
i njene nasušne povremene potrebe da se riješi gnoja
taloženog u vremenima dokonog blagostanja
i bitisanja u prostoru i vremenu
kojima ne postoji tačna definiciju riječi „ljubav“
A onda bih mogla da ti navedem milion i neki razlog nasuprot
i da te ubijedim kako je glagol „voljeti“ riješenje za sve
pa i za ratove i da je kap krvi loša moneta
Mogla bih da ti pričam i o svim svojim lažima
i onim malim, izrečenim tek tako, bez razloga
i o onim od života većim
od života potrebnijim
i kada sam lagala
i kada su lagali mene
mogla bih da ti kažem i zašto su izrečene sve te laži
A mogla bih i da te pitam: čemu sve to
Da li ćeš me više voljeti svim tim riječima
Da li ćeš naučiti slušati prstima
Da li će nam noći biti svijetlije, jutra jasnija
Da li ćemo ponovo naučiti voljeti bluz
voljeti jedno drugo
Biljana Gajić
NEKA RAZBACANA RAZMIŠLJANJA
No. 4
U razumno kratkim intervalima
dozvoljavam tvom pogledu
da obuhvati ženu u meni
A ti, preduhitrio si moja nastojanja
da se sakrijem iza tvog pogleda
sa svim svojim sjećanjima,
umotana u tvoj osmjeh
prepoznavši da je moja ironija
samo mali
bijeg u pokušaju
pred neubjedljivim strahom
od tebe, od sebe, od nas,
od svega što bi moglo da traje
Poluštenim kapcima sakupljaš riječi
koje govore kako u mojim pjesmama
nema stihova koji slave umiranje
dok ti objašnjavam kako i zašto sam osjetila potrebu
da napišem esej "O Lijepom"
(gotovo nelijepo novorođenče
koje se voli u svojoj dragoj trapavostinaspram savršeno dizajnirane zmije
ljepota suprotstavljena svojoj definiciji
nježnost naspram smrtonosnosti)
zainteresovano posmatraš proces u trajanju
vrijeme razumijevanja, prihvatanja neizbježnog
Pogledom me učiš nemogućoj vještini preskakanja svjetova
sposobnosti da stanemo između vremena u raskoraku
I kako da sve što nam nije dato otmemo grabljivicama
spokojni pred uobičajeno surovim beznađem
dok pokušavam da odgonetnem odakle je
baš sada pristiglo sjećanje na djevojku
u jednom davnom julu, u drskoj ljetnjoj kiši
koja je prkosno, a nepostiđeno
pred pohotnim pogledima prolaznika
dlanovima sakriva kišom ocrtane dojke
ni sama ne znajući da će vijekovima čekati
da je tvoj pogled ogoli do konačnosti
zarobi i oslobodi sve što se zove žena
zauzdavajući stečenu naviku da se prelijeva
preko svih granica rušeći glinene nasipe
odvajajući se od svog lika dugo sticanog
u vremenima prepuštenim nedovoljnom
koja, odričući se prava na kajanje
postaje esencija sebe same, konačno
Zadana ljepota koju tek treba izmaštati
(a zaslužili smo je nasuprot svemu)
Biljana Gajić