Pored rijeka u neskladu
UMORNI RAZGOVORI
Nezaustavljivo nižem riječi
nepotrebno ti pričajući
o svojoj potrebi potpunosti
o sreći bez apsolutnog bola
tek prividima stvarnosti
težnjom da bar po neka
nejasno izgovorena riječ
natjera tvoju misao u galop
pričam ti o cežnji i strasti
dok plavo cvijeće rumeni
obarajuci glave pred
mojim neizrečenim željama
da te povedem putevima neprohoda
sizifovski upornim nadanjem
privodim sebe žaljenju
krikom sebe podsjećam
na neodustajanje
po nekada tako umorna
Biljana Gajić
ŠETNJA U MIMIKRIJU
Napuštam ovu mutnu minutu
idem u šetnju
potražiću paralelan svijet
(onaj o kojem si mi pričao)
idem da bih se vratila
možda
Odbijam namjenjenu mi ulogu
onu sporednu
u rangu loše postavljene kulise
Opravdavam to
odbranom dostojanstva
ponos, kao loše opravdanje
lažem
zove me neko sutra
negdje
Oduzimam ti pravo
na naredni vijek kajanja
možda ćeš čuti moje korake
tvojoj strasti dozvolila sam
da uzme najbolji dio mene
i urami ga ledom
tvojoj nezainteresovanosti
kolekcionara posjednika
neželjeno dajem najgore
ne kaži da su cijene previsoke
svaku plaćam
i
učim se mimikriji
bol je moj saveznik
voli me...
Obriši paučinu ispod jastuka
moje mirise pohrani u herbarijum
za vremena mogućeg povratka
Biljana Gajić
KAD SE BOGOVI SMIJU
I krenuše naše tišine
u susret jedna drugoj
polako hvataju zalet
k'o najljući protivnici
pred konačnim
Nas dvoje jedva probuđeni
ledno gledamo te krhotine
i rasut prah predugih ćutanja
Trzajem oka, osmjehnut
podsjećaš me na vremena
kada sam ti pričala
kako je Hera patetična jadnica
koja u stalnom progonu
muči i boli jadnog Zeusa
A moje oko zelenim zasija
u prizivanju onog proljeća
na onom proplanku
kada si mi promuklo šaputao
da se ne bojim zelenog mraka
jer to paganka Vesna, tvoja saveznica
ostavlja krajputaše
Dok tišina stapa prazne nam dlanove
grohotan smijeh svih starih bogova
u suludom plesu orgija
kućom krova staklena
u klatnu sata umorna sjena
mutna se razliva
nezaustavljiva Nemezis
od dva sukobljena ćutanja
neumitno tvori
giljotinu naših nadanja
Biljana Gajić
TAROT
Oko nas plešu sulude sjene
mogućeg odlaska
lijene mi poglede bacaš
dok sporo otvaram karte
Sa tarotom se ne igram
otvaram
vitez
dama
kosač
srce prekriveno prašinom
moguće putovanje u nigdje
Osmjehom sakrivam
nezaustavljiv pohod prošlih vremena
obavija me samo jedno sjećanje
na neko davno proljeće
na zaboravljeno putovanje
kada si me pokislu
umotavao u džemper
od zeleno modrog grubog šetlanda
Govorila sam kako ga volim
zato što ima tvoje oči
oči iste boje utkane u grubo pletivo
zato sam ti ga i kupila
na kvarno
da mi te oči, moje saveznice
otkriju sve tvoje tajne
da će mi najaviti vremena nevoljenja
Govorio kako će moji odlasci
imati svoje živote
da su elegantno lagani
kao da mi nije stalo
ali da će mi te oči
džemperom skrivene
zamesti pute ako krenem bez tebe
da će baciti čini
okovati me zelenom modrinom
A kako su samo grlile
te zeleno plave modrine
obećavala sam tebi i očima
tog zeleno modrog džempera
da ću postati prosta seljanka
da ću manirom prostakuše
zaboraviti sve elegantne korake
noktima braniti svoje bogatstvo
do krvi
da imam tapiju na te oči
da ste moji
džemper, oči i ti
posmatram razasute karte
vitez
dama
kosač
srce prekriveno prašinom
moguće putovanje u nigdje
odlazak mi se ceri u lice
Polako ustaješ
prilaziš mi
moje oči kreću u susret tvojim
obavijaju me modro zeleni rukavi
a oči tog džempera nevjerovatne boje
utiskuju se u moju put
sulude sjene mogućeg odlaska
nestaju
otvaram posljednju kartu
Biljana Gajić
LOŠ DAN
Dok se moja novonađena
nada i ja naizmjenično jurimo
prebiram po koferu želja
odbacujući razumne
zaobilazim crnu sonatu
dok čekam bjesnila noći
Juri me mrak
nisam shvatala
da mi nosi zoru
možda
Uskrati mi vrijeme plakanja
ne želim da ti rušim nadanja
birajući divlje makove
ovako razvučena
od slavske pogače i trpeze
do proste postelje
i lavande ispod jastuka
od ribanja do pisanja
od kuvanja do sanjanja
jasna i glasna
A ti
kojim bi putevima hodio
da li bi me vodio ili pratio
da li bi dozvolio da te jačam
gorkim lijekovima da te volim
između zembilja i lošeg krojača
da li su ti dovoljno podatna i meka
moja bedra i njedra
kao nekada
da li je sve samo od lošeg maja
Prolazim kroz ružan dan
ovog majskog februara
želim da osjetim tvoja čekanja
gdje god da si
ovog kasnog popodneva
ne daj da loša vremena
guše moja nadanja
donesi divlje makove
za moje dlanove, za snove
Biljana Gajić
VIZANTIJSKO PLAVO
(Kada krenem po crno, dogodi se)
Prašina me prekriva
ona muzejska
dok pretovarenim hodnicima neprohoda
prekopavam
nasumično naslagane informacije
brižljivo sakupljane
i filigranski taložene
u nepotrebnost pamćenja
(vijek
čini mi se)
tu je gotovo sve
po nešto od teorija
(različito
djelimičnih)
Prosječan životni vijek
jedne od dvadeset i osam vrsta komaraca
tamo pored Save i Drine u spajanju
iznosi tačno...
trenutno šesnaest ratova
(kažu niskog intenziteta
onako lokalno
ljudi se tiho kolju
na samo šesnaest tačaka
tamo negdje
početkom trećeg milenijuma
ne uznemiravajući uspavanost
ostalih kojima je rođenjem dato pravo
na bezbjedna turistička putovanja
i beskrajne šoping ture)
spisak od sto pjesama svih vremena
(zatrebaće
možda
nekada
nekome)
A tražim crne boje
svih devet hiljada uredno popisanih
(živio spektroskop
da ga nije
postojala bi samo jedna)
tražim crnilo
zaboravivši odavno
zašto mi je uopšte potrebno
(sjetiću se
možda)
Da
kao slučajno ugledah
tu iza čeonog režnja
plavu kutija
sa svim mojim plavim bojama
i ono
tako mi potrebno
to vizantijsko plavo
Udišem plavi miris
te samo jedne
kapi krvi djevojačke
polako i strpljivo
posmatram svih devet hiljada
crnih boja u potiranju
Obavijam te
(okivam)
vizantijsko plavim
Biljana Gajić
KOCKA
(Neka razbacana razmišljanja)
Umjesto vjetra u leđa
pogledom tražiš odgovore
posmatraš moja zastajkivanja
u tačkama dodira
prepoznajem pitanje
Moj odgovor je tvoj problem
tvoja Rubikonova kocka
nježnost nije bezuslovna
uz obavezno poštovanje uslovljenosti
posprdan naklon simbolima trajanja
Ona sam ista
koja manirom pokupljenim
u nekoj davnoj krčmi
u nekom drugom vremenu
plaća svoje cehove
(obavezan bakšiš i osmjeh
princu konobara)
sutra su jasno oslikana maglama u boji
U mom kraju lipe cvatu godinu
obavijene mirisima pečenih kestena
i aščinica sa drvenim nadstrešnicama
nasmijano jedem prstima
puštajući da mi curi niz bradu
ti mirisi su uvijek sa mnom
nosim ih između dojki
onako slasne
Juče sam nehotice prizvala oluju
ušla sam u silinu vjetra
Zaigrani, taj orkan i ja
kao hirovita djeca
kojoj se oprašta
združeni
polomismo sve nepotrebno
ne birajući
Između izlomljenog putovanja
bez prtljaga i dvije tačke dodira
tek nekoliko praznina
propuštene noći
čekanja dana
pružena ruka
umjesto vjetra u leđa slažem
Rubikonovu kocku
Biljana Gajić
U ISKRIVLJENOM OGLEDALU
Čekam kišu da mi razlije boje
u ovim vremenima velikih izdaja
fragmenti svjetla sapleteni
u ćoškovima svijesti
traže da kažeš zašto me varaš
i onda kada ti usne klize mojom kožom
nezaustavljivo nesputane
Obuzima me jasna noć
namjerna da razbije te tamne boje
prizivajući zoru da prizna
sve tvoje nepotrebne prevare
za koje znamo da su tu
ne obaraj oko pred poznatim
tvoja prevara nije od onih
oprostivo banalnih
koje nose mirise drugih žena
koje se lako sapiraju proljetnim kišama
i jeftinim buketima svelog cvijeća
koje žestina svađe ubija u mekoti postelje
Muklo poricanje pojačava zločin
dok me varaš sa mojim drugim ja
onim koje slikaš u iskrivljenom ogledalu
nesvikao na tkivo žene
koja snagu crpe iz ranjivosti
u neprihvatanju osrednjosti
Bajku u glavi sam dugo gradila
krojila je po svojoj mjeri
bojila svojim bojama
postajući žena koja ima sebe
hrleći savršenstvu davanja
i spremnosti na uzimanja
na prihvatanje pune cijene
na kaznu
Dok kiša koju sam prizivala
razliva sve moje tamne boje
posmatram te zagledanog
u čudno iskrivljeno ogledalo
kako spremaš novu prevaru
stvarajući novu sliku žene koju bi ljubio
Sačuvanim zrnom ironije
pričam ti kako plaču sjene nesretnih
čuješ li u svom trenutku klečanja
pred svojom ličnom iluzijom
kako ti obe ja ruke pružamo
Biljana Gajić
PORED RIJEKA U NESKLADU
Podsvijest me vodi
davno osvojenom putanjom
zauzdaje grešne misli
razgoneći strast
u svoj svojoj raskoši
na sve četiri strane
između dva nesklada
zaobilazeći neubjedljivost
Bosim stopalima
gazim led brzaka
blizu tačke sudara
silovitosti dvije rijeke
tražim savršen oblutak
zaobilazeći posljednje
pramenje magle ponad vode
Riječi i boje sa dlanova
prepuštam brzacima
taj savršen kameni oblutak
usijeca se u moju kožu
postaje ja
ja postajem kamen
nevoljni posmatrač
sveprisutnosti tuđih sujeta
Ja kamen smijem se jekom brzaka
Ja kamen dlanove predajem nečemu
što opasno liči na pročišćenje
Ja kamen progonjena uskogrudostima
svoju novostečenu okaminu
nosim u džepu
skamenjenošću branim
zrno lične ljudskosti
a svoje zadnje sujete
prepuštam led vodi
spremna na povratak tebi
Mrzlim prstima obuhvatam
hladno savršenstvo oblutka
pažljivo posmatram tuđe sujete
u kapima led vode
smijem se skamenjenošću
svim taštinama
Misao spoznaje darujem
rijekama u neskladu
prije povratka tebi
Ja kamen
Biljana Gajić