O odlasku, slutnjama i promjenama
RAZGOVOR SA SJENOM
(Tomislavu)
Sa periferije posljednjeg grada
tamo gdje se ukrštaju pruge
koje nikuda ne vode
i zimuju divlji makovi
pustila sam misao bijelim poljem
u susret prepletu oslonca
od juče i uporištu za sutra
Vrijeme surovo pamti
vraća sve i jednu drskost
U momentu teško stečenog zaborava
obavezno podsjeti na onaj moment
u kome sve nestaje
kada svi nemiri
pred konačnom spoznajom
svlače haljine
Pamtim iscrtan lik muškarca kojeg nema
Od nekud se se pruža ruka
meni ili sjeni tog muškarca kojeg nema
a pitanje je da li je i postojao
ili ga je samo moj san
poklonio mojoj javi
samo u jednom trenu
Običan mali sunovrat u nadanje
nevrijedan ozbiljne pažnje
nasuprot poklonjenoj uspomeni
na nešto što je bio realno sanjanje
O čemu ću sutra pisati?
O rijeci koju smo
muškarac kojeg nema i ja
bojili bojom neba
ili potpisati pjevanja nesretnih
I kažem sjeni
nonšalantno oslonjenoj na putokaz:
Ne ostavljaj olako
brisan prostor mojim odlukama
jer samo po neki san ima opravdanje
Biljana Gajić
ODLAZAK
Noćas ponovo cijepam sunce
pakujući polovinu koju ću ponijeti
ostavivši pola tog istog sunca u tvom oku
da te budi i probudi u vrijeme mog povratka
i da te čuva
Neiznenađen, ti koji poznaješ svaki od mojih nemira
prije nego se opredmete prvim korakom
osmijehom od pola sunca
daruješ mi slobodu izbora
uvijek ponovo
i ponovo
Ja koju nemiri rastaču
Još i ne znam da sam već krenula
prvi korak pred ponoći napravila
da bih ti se jednom, jedne zore
(kao i uvijek)
ponovo vratila
Jer mi smo majstori ostanaka
i onih nepametnih kada svi pametni odlaze
u vremenima za odlaske moranja
pred ratom
pred tugom
pred glađu
pred jadom svakolikim
Mi odlazimo samo gonjeni željenim htijenjima
odlazimo gonjeni pitanjima
odlazimo da bi se vratili
noseći u džepu sunce pocijepano na pola
umjesto lične karte
umjesto drage slike
umjesto mape puta
umjesto kompasa
(koji mene i kofer pun odgovora i slika
korakom jednako lakim
vraća tebi i ovom mjestu ostanka
da pocijepano sunce sastavim
u ovoj avliji
između dva tvoja dlana ponovo)
Biljana Gajić
MALI LIČNI BESKRAJ
Ne nudi mi nepotrebno
ne bih ja sutra u vječnost
ma neću među zvijezde
predaleko mi je taj svemir
a i šta bih tamo
Moram da te pitam
u tom toliko željenom beskraju kosmosa
mirišu li jednako dunje sa nekog starog bakinog šifonjera
negdje pred kraj vječnosti, s proljeća, tamo gore,
zelene li oporo žutilo prvi kukurijeci ispod zadnjih snjegova
rasipa li se zorom mliječnim putevima miris tek ispečenih somuna
koliko ću čekati sljedeći tramvaj ako snena krenem tebi, pa zakasnim
kako da prste pocrnjele od kasnojesenjeg kestenja sakrijem u tvojim džepove
i zagnjurim lice u tvoj rever na skveru nekog decembra
dok mi promuklo šapućeš bestidnosti
(postoji li decembar, uopšte, u tom svemiru)
Samo zažmiri i zamisli kako ti govorim
Čekam te kod četvrte iz niza onih perifernih galaksija
snaći ćeš se lako, Mliječnim putem pravo do Oriona
skreneš lijevo, pa voziš samo sedam svjetlosnih godina
ali pazi na crne rupe, nekolicina ih je na kolovozu
i ne zaboravi ponijeti kišobran, najavili su kišu meteorita
ili
dok se smišljeno sporo češljam dopuštajući ti da me čekaš
po malo uživam, onako ženski
gledajući te kroz ovlaš razmaknute zavjese
kako se podignutim okovratnikom štitiš
pred ugrizima prohladnog ranoaprilskog vjetra
oslonjen na drugu u beskrajnom nizu svjetiljki
jednog od Saturnovovih prstenova
Ja koja olako pustim misao da poleti i beskrajno leti
iza vlastitog čeonog režnja
kojoj su još uvijek neistraženo prostranstvo
i poligon od četiri kvadrata mekote
umjesto tog svemira rado bih neku banalnu prizemnosti
na primjer provincijski hotel pored bilo kog od kolodvora
soba sa pogledom na dvorište
na kvaku okačena poruka “Ne uznemiravaj”
škripavi francuski ležaj,
pored dremljivog recepcionera
prokrijumčarena flaša oporog vina
zgužvana poluprazna paklica cigareta
sa starog radija pored uzglavlja saksofon promuklo tišinu cijepa
doručak za dvoje sa ukusom dva umorna tijela i dva osmjeha
u tom beskraju vječnosti
samo mog, samo tvog svemira
Biljana Gajić
MISAO
Bacila sam ti u krilo misao
jednu od onih nedovršenih
koje nemaju ni miris ni ukus
nemaju ni porijeklo
ni utemeljenje
ni sama ne znam zašto
Možda je ta misao u svojoj jasnosti
samo metafora jednog davnog sna
u kome sam poželjela i dobila bijelo jutro
koje se zaboravljeno u svojoj čistoti
odvaja od slivnika nedovoljno isapranih svim kišama
Možda sam sam je poželjela skloniti pred vandalima sna
pred bezlikim ženama za koje je ljubav uzgredan posao
i muškarcima ubjeđenim da to stvarno i jesu
a koji manirom zelenaša bez groša u džepu
tim istim ženama obaraju cijenu
Možda sam zaboravila kakva su vremena
nezamagljenih perspektivaa ni šta ću sa njima
sada u momentu kada su se nenadano pojavila
u samo jednoj kristalno čistoj misli
zatekavši me skamenjenu strahom
Možda samo vjerujem da ćeš tu
danas možda nepotrebnu misao
gotovo smiješnu u svojoj naivnoj neprilagođenosti
znati sačuvati za neka nova bijela jutra
ponovo joj dati miris i ukus
Biljana Gajić
VRIJEME PROMJENA
Ja koja sam odavno svaku naznaku ljupkosti
označila kao nesvrsishodnu apstrakciju
stojim tu nad mapom nečeg novog
zbunjujućeg
zaslijepljena gotovo kataklizmičkim nadiranjem
nepoznatog
ja koja sam i slike pejsaža
sa ucrtanim gorskim očima
svrstavala u slikovnice
klasifikujući ih pedantno
po nadmorskim visinama i kontinentima
ja koja sam gledala crno bijelim očima
nesvikla i na sivila
učim se bojama
onim koje sam koristila kao džebanu za samoironiju
kupujući sebi pravo da se da se izmaknuto podsmijehnem
svemu pod neba dva
(a i njih sam izmislila
u momentu ludila ili lucidnosti
sasvim svejedno, svodi se na isto)
sa simpatijom ili ne
ja, ona koja je dužinu puta mjerila
momentima sitnih
manje više jeftinih zadovoljstava
koja je Šta mijenjala pitanjem Zašto
učim da izgovorim Kako
dopuštajući da osmijehom prospeš boje po meni
i kažiprstom vrhunskog slikara koji se vraća naivi
iscrtavaš krajnje svedene forme i oblike
po mojoj puti
od one vrste koje uklesane u vrijeme
cure golom kožom
tražeći sebi još neistražene puteve
Biljana Gajić
PROMJENA
(Da li je... )
Osmjehom prihvatam kada kažeš
da sam se promijenila
(to su rekli i neki drugi)
Kažeš postajem mekša
Hvatam tvoje riječi u trku
šapućem ti
Ne daj se zavarati
promjene jesu jedina konstanta
i moja je
i nije ravna linija
jer ja još uvijek žene pamtim samo po tome
da li im i kako zvone potpetice kaldrmom iza ponoći
muškarce po dozi ležernosti
kojom pale prvu i posljednju cigaretu
i po tome koliko su im šake mirne
dok pričaju o hrabrosti
a gradove samo po boji krovova
i jeftinim hotelima
(samo prenoćište sa doručkom, molim
više je nego dovoljno)
a toliko hvaljeni bulevari
svi su nalikuju jedan drugome
bilo koji, bilo koje metropole
sasvim svejedno
podjednako su prašnjavi i bučni
A ja još uvijek znam gdje se slamaju svjetla
i gdje stanuje mrak
(povremeno ga i probudim)
baš kao nedavno
tek onako bez upozorenja i razloga
Neki zagubljeni dani i ja jurili smo se
oko spomenika palim borcima
na gradskom trgu
po svim parkovima
poznatim ulicama
sa neizvjesnim ishodom
kao da nismo trčali istom cilju
(možda i nismo
možda su dani sa svim svojim propuštenostima
bijesno jurili mene
možda sam ja jurila pogrešne uspomene)
Dobro mi znanim osmjehom vučice
ponovo prepoznajem poznate zvuke
dok se kaldrma lomi pod mojim potpeticama
ulična rasvjeta iskri
kao u strahu pred zagubljenim danima
i mojim osmjehom….
Biljana Gajić
SLUTNJA
Osmjehom pratiš moj napor da objasnim
kako je neoprostiva greška koju namjerno pravim
sasvim neophodna
jer ovu pjesmu moram početi sa “Ja”
Ta opravdana nepristojnost
nasušna je potreba da bih oslikala
Tebe, Sebe, Nas
naše “sada” i naše “sutra”
Ja, ona koja je nemilice trošila svoja vremena
i ja, ona koju su trošila sva njena vremena
tek slutim namjeru Tebe
onog koji je davno izmišljen i stvoren
po mojoj zamisli, tačno po mjeri mojih bedara
dok sitnim, gotovo slučajnim pitanjima
potkopavaš moje bedeme
razbijaš moju samoodbranu
ogoljuješ mi samoobmanu
gotovo uzgred, lakoćom koja me obezoružava
i baca na koljena
Bez likovanja stapaš te krhotine
čineći me boljom
(možda ne boljom, ali drugačijom)
u sutra utkanom tvojom vještinom neimara
i onim nedodirivim zrnom mene
Vrijeme, konačni sudija
odrediće vrijednost i trajanje
Izgubljeni negdje u plahtama
bojenim potrebom
sanjamo nedosanjanu javu
Izgovaram nesuvislosti
kako stvarnost postoji samo kao izmaštan prostor
u kome umjetnost dobija konačnu formu
i kako je ta opšteprisutna java
po svojoj definiciji samo poligon
na kome umjetnost usavršava metode i oblike
prije svog rođenja u konačnosti
I pričam tebi koji slušaš prstima umjetnika
kako su u mom starom kraju
mladi mužjaci drhteći od straha
pred mogućim neuspjesima
i podsmjesima sebi sličnih
odlaske po nešto nalik na ljubav
sa nezvjesnim krajem
(a tako željni ženske puti)
hrabreći svoje strahove
nazivali „odlascima u haljine“
Te haljine satkane isčekivanjem
bile su od one vrste koja zaustavlja dah
pretvarajući oči mladih ženki
u iskru boje pospanog zlata
u isčekivanje neizraslih žena
koje stapaju ljubav i strast u jedno
prostim znakom jednakosti
ophrvane samo neprikrivenom požudom
bezuspješno odgoneći strahove
pred putenošću koja ih je istovremeno
tjerala na čekanje i gonila naprijed
poreći ih po svim šavovima
Dlanom mi kažeš
Bila su to kurjačka vremena
Dodiruje me tvoj osmjeh razumjevanja
slutim tu promjenu licem zaronjenim u iščekivanje
čudno okrenuta neminovnosti
oslobođena svakolikog straha
unaprijed prihvativši novu sliku sebe
Slutim svoje novo lice oslikano promjenom
Biljana Gajić