Neko moj i ja

Neko moj i ja

Kao odgovor na moju pjesmu  “Koreografija noći 2. (Nježna noć) “, jedan od mojih dragih prijatelja, inače me on zove “Pletilja” … valjda da želi reći da “pletem stihove”… poslao mi je  poruku sa sljedećim tekstom i pjesmom koja je svojevrstan odgovor ili odgovor na moju pjesmu… Malo je reći da sam zanijemila….

Malo je reći koliko mi ovaj gest znači…

Poezija iz poezije....

A poruka je sljedeća:

„Bravo Pletiljo! I hvala!
Svašta bi ti mogao napisati kao komentar ovoj pjesmi. I napisaću, vjerovatno. 

Sada ću ti napisati samo:

Za ovakvu strast i nježnost
ljubav je samo pozeljna,
ne nužno i potrebna,
požuda nebitna, usputna.

Za ovakvo radosno uživanje
treba imati hrabrosti i snage,
nesvele svježine duše,
samosvjesnosti i iskrenosti.

Jutro i sutra će svakako doći.
Neka o njima brinu
kukavice bez snage u sebi
i lažljive usahle duše!

/Za ovu pjesmu, Pletiljo, šaljem ti poljubac pravi./

Anonimni autor

Poslije objavljivanja pjesme “Teško Buđenje” dobila sam novu poruku… djelimično je prenosim:

Pročitao sam tvoju pjesmu "Teško buđenje" i Vesnin odgovor. Čitao sam je pažljivo više puta, čitajući stihove i čitajući izmedju redaka.

………………………..

Uzeo sam sebi drsku slobodu da napišem pjesmu umjesto tebe. Ne pjesmu tebi i za tebe kakvi su bili oni moji pokloni tebi, Pletilji, već baš umjesto tebe. Tema zadata sa nekoliko Vesninih riječi (ne znajući koje su), osnovno tkanje tvoje pjesme "Teško buđenje", tvoje misli koje sam zamislio i saživio se sa njima u jednom trenutku (par sati) i izražajni dio mog intelekta i moja ruka. Pišući sam pazio da se ne osjeti rod. Nastala je pjesma koju sam nazvao "Bezglasni vrisak". Može se zadržati i "izvorni naziv" "Teško buđenje". Kako god izabereš, odgovara mi i slažem se.

………………………….

Ovu pjesmu ne mogu shvatiti kao svoju. Nije plod mijih osjećanja i misli već plod mog zamišljanja tuđih, konkretno tvojih, a posredno i Vesninih misli i osjećanja. Znači da i za nju stoji ona klauzula "Prvi i jedini put objavljeno". Priznajem da mi se nije lako odreći ove pjesme. Dopada mi se, puno. Ali iskrenost i istinu ja ljubim i ne žalim zbog ovakvog izbora.

Bezglasni vrisak

Bezglasni vrisak
k'o bljesak noža
rasjeca noći od jutra.
Oštrica njegova
bolan trag crta 
vežući javu i snove.
Tijelo mi gori,
duša mi jeca,
a košmar traje,
san ne prestaje,
jave se bojim.

San, izdajica,
šapce mi žudnje
od kojih strepim.
Nudi mi slutnju
nagrade slatke
i kazne teške.
Strasti me gone
da grlim sijenke,
utvare ljubim.
Ušuškan razum
snovima teškim
nemoćan šuti.

K'o vjetar oblak
volju mi kida
naletom silnim
gospodar posta.
Tiha me nada
i strepnja hladna
izdaju sramno.
Da stvarno zelim
noći da traju, 
dana da nema.

A sjenke mutne
dozvane snima
bezglasjem svojim
razgone misli.
Odgovor želim,
a znam da nema
izlaza ni kraja
ovom košmaru.

Krajičkom svijesti
šupuću misli
da ima nade 
i snage neke.
Da možda nekad
prestane mora.
I da ću opet
osmjehom svojim
ispraćat' noći,
pozdravljat' jutra!

Neko moj .... izaponoćni sati

Raspukli nar

Volimo se sve moje noći i ja
kao i ova sparno beogradska
koja mi vraća neku davnu šećerlemu od dana
sa svim iluzijama 
prije nego sam ih razlupala
da, dragi moj
studiozno, jednu po jednu
ostavivši krhotine umjesto putokaza 
od kraja prema početku
Koračam rasterećeno sve sporije

Mogla bih napisati nešto o beogradskom asvaltu
nešto o izgubljenosti sajber generacije
o jeftinoj pornografiji
o ljubavi
o ušećerenosti
o ljetnjim snjegovima kada od nekud zahladi
o bitangi i princezi iako su već u poeziji
mogla bih.... 
a nema ni novih ratova, osrednje krvavih
ni kataklizmi, ni zemljotresa
jedva po neka izlizana emocija
po neka prevara u perifernim hotelima
uobičajeno 

Voli me ova sparno junska noć 
poslije kiša

Rušim se beogradskim kaldrmama
noseći u ruci raspukli nar 
među sjenama davne boemštine
obezvrijeđene jeftinim apsurdima
uokvirena nepotrebno smiješnim reklamama 
sa mokrih tendi 
Raspukli nar
prašina razbijenih iluzija u tragovima i ja

I tamo
kada dođeš pod moj prozor
sačekaće te samo čudno crveno svjetlo
lijevo od vrata ostavila sam srce
svijetlost koja te mami nadanjem
putokaz mojim razlomljenim iluzijama 
nasuprot lutanjima po beogradskim kaldrmama
ove sparne noći
sa raspuklim narom na dlanu

Vole me moje noći

(Moja pjesma)

Na ovu pjesmu „Raspukli nar“ uslijedio je odgovor:

Izaponoćni sati

/Odgovor na moju pjesmu  „Raspukli nar“/

Osjetim zov sna u očima
a spavati ne mogu.
San tjeraju uporne misli
da ležimo skupa 
ništa ne govorimo
ništa ne radimo
ležiš na mojoj mišici
prisutna i dovoljna.
U mraku slušam tvoje disanje.
Ponekad ti poljubim rame
mjesto gdje počinje vrat.
Usne k'o leptir, ne osjetiš ih.
Kraj mene diše žena 
kraj mene miriše žena
ležim, ništa ne mislim.
ne spava mi se
budan sanjam
krijepim se, obnavljam. 

I prije dodira ruke 
osjetim da si budna
ne govorim ništa
ne govoriš ništa
bespotrebno je.
Ljubim te po vratu
opušteno čekamo
svo vrijeme imamo
za nas je stalo.
Blagi dodir tvoje ruke
poziv, molba i naredba
za igru, za ples.
Vrijeme i dalje stoji za nas
Nekim čudom
iznad nas zvijezde sijaju
ispod nas more se uvija
Dijelim se od tvojih čini
da ne prsnem od miline.
Jedan ja voli
jednog me ljubiš
jednoga miluješ
jednome šapćeš
rasipam se, spajam
spajamo se, nestajemo.

Pogledi u mraku
osmjesi u mraku
nepotrebno dodirujem
sva draga mjesta
Njihov opip već je
urezan u prstima
od njega treperim
ruke i usne mi bride
noktima ovlaš
po prsima, po stomaku
vradžbinu svoju pišeš
usnama je potvrđuješ
dah nam se ljubi
prije usana
dodiri usana
pričaju priču
pjevaju pjesmu.
Tvoji prsti klize uz kičmu.

Trenutak dugog uživanja
u dodiru zagrljeni
Osjetim tvoj dah na licu
nježnu mekoću, toplinu
tihi uzdah grmi u ušima
dlan kičmu ohrabruje
muči slatko
ugriz za rame
kazuje duh vučice.
Postaješ lagana i meka
kao oblak
neuhvatljiva kao voda
jaka kao Zemlja
Elemente prirode
u sebi kriješ
njima se braniš
njima mi snagu hraniš.
Začuđen iznova
zadivljen tvojim moćima 
zahvalno uzimam darove
za uzvrat dajući samo sebe.

Neko moj

HOLOGRAMSKA SLIKA

Suviše lako

utisnuta sam u tebe nevoljno

Nemoj da me pamtiš moranjem

odbijam da budem sjećanje

osim po nekad

Nisam ti sjena

Duva jugo

kristalno jasna slika

za sjećanje

Ako se dovoljno potrudiš

možda i prihvatim da postanem

crno bijeli hologram

u virtuelnom džepu

tvog davno izgubljenog kaputa

korak pred buđenje

uz toplo mlijeko

i  uslovno

kolač od marcipana

Jer ne volim marcipan

otužno sladak

neophodan mi je samo kao stilska figura

Ne mirim sa uslovljenostima

u vremenima borbe sanjanja i buđenja

Živo tkivo koje činimo

povremeno ubijaju loša buđenja

Rado otvaram noć

tek tada mogu neometano

bez da zastanem

pojuriti iz sebe tebi

Trajem da bih nestala

A šta ćeš ti

sa sjenom moje sjene

sa slikom mene

neprilagođene hologramskoj fotografiji

mene, koja tek po nekada napišem ljubičasti stih

mene u starom istrošenom albumu

onom boje duvana

teškom za obojiti u ružičasto

previđenom samo za crno bijele fotografije

Koliko je tačaka na tijelu žene

gdje žile kucavice žive i vrište?

Na zglobu između šake i nadlanice?

Suviše lako

U gotovo munjevit odgovor na moju pjesmu ... poklonjena mi je  i sada je  moja pjesma:

Velika sjena

I sjena tvoje sjene je velika.

Daleki odjek tvog uzdaha

kao prelijepa muzika zvuči.

Nijanse gorčine ponekad

prijaju na način neobičan

ostavljaju čula zbunjenim

Uslovljenosti nikada nije bilo

Sa samim sobom se mirimo

jedino i uvijek

Ostalo je privid

Zbunjujući snovi

raskoraci

ostavljaju nas da lebdimo

kao u prostoru bez materije

ne nužno i bez emocija

Uspomene su životni elemenat

Kako imati mjeru

Noći

te lijepe noći

te nemirne noći

i snovi

budni i pravi

Šta sa njima

kako bez njih

Ne spominji micrno-bijele fotografije

Podsjećaju me na tugu

i vrijeme neko davno

Osjetim tugu

zato što je davno

zato što je prošlo

što se vratiti neće

Ne želim to

Tijelo žene

duša žene

zbunjuju

mame

U sebi šutim

zbunjen

usamljen

Znam da lakih odgovora nema

Ima li lakih pitanja

Mojoj ..........