Pjesme koje sam pisala sa drugim pjesnicima

 Svetlana i ja

Svetlana mi je poslala nekih 10-12. riječi, a ja napisala pjesmu

  Molitva na serpentinama noći (Svetlani)

 
U sjaju vatri Petrovski
prepoznajem serpentine noći
nebrojeno puta sam ih osvajala
smrznute prste u njihovim
džepovima sakrivala, grijala
laktove i koljena derala
crnilom mraka usne bojila
da bih te, skrivajući očaj
uvijek ponovo i nanovo ljubila
Po slutnji jutra pod jezikom
nadam ti se kao i prije
A ti, kao i uvijek
svojom muškom drskošću znaš
koliko sam ti se puta
nenadanom radovala
Znam za kamen davno odbačen
i onaj koji pogađa tačno gdje boli
i onaj koji za malo promaši
i zagrljaj prošlosti što kosti lomi
bolom voli, koči, vodi
pelinom muči i liječi
Maglu poznajem kao svoj džep
i sve njih, strasno maglovite
teške i vlažne, čudno volim
Oluje se više i ne plašim
jer
kad sam izgubila srce
u zatonu, bi raspjevana bonaca
nekoliko galebova, dva ribara
i neka žena neznana
u crno obučena, a nasmijana
kao da je znala sve patnje
promuklim altom je pjevala
pjesmu bez refrena
o beskraju čekanja
Oluja je, sada znam
tek jadna, naivna igra
a ta bonaca, bez kapi vjetra
što polako ubija
mrvu po mrvu, kap po kap
srž mi kruni, krvotok slama
Znam da bez te kapi neće izrasti
ni zeleno drvo limuna
ni ruža sa malo trnja, ni drač
ni plod, ni svjetlo ni tama
Sve bivše i buduće znano
mi prokleti, ko ordenje nosimo
umjesto krsta, do zadnjeg daha
do kraja postojanja
do pokajanja

Samo ne znam šta ću ja još ovjde
zagubljena između dva dana
u rukama korpa tamnih riječi
ni laka, ni teška, nepotrebna
a tako nezaobilazna
Predajem ti je
možda ti umiješ, medju njima
tim surovo nježnim riječima
pronaći onaj tako mi potrebni
davno izgubljeni, šareni san
Prizivam te vriskom
željom za životom bičevana
da ti konačno kažem
i ko sam i šta sam
i da ti po prvi put priznam:
Ja sam samo malo zrno lave
odavno okamenjene
naspram tvoje žive vatre
i da ponovo koljena i laktove derem
za kap tog tvog plama
dok tamo negdje žena u crnom
što nosi sve ovozemaljske patnje
grubim glasom za nas pjeva

Biljana Gajić

Nekoliko dana kasnije, Svetlana je napisala „Na krilima ljubičastog leptira“ – glosu na moju pjesmu „Na serpentinama noći“

NA KRILIMA LJUBIČASTOG LEPTIRA

U svom sam snu kod kuće

tamo gdje te dodirujem

dodirom gruba pamuka

crvenilom svile

vrelinom čelika

staklo-ledom

krilom ljubičastog leptira

ostavljam žig svog prisustva...

 (Biljana Gajić)

Ne guraj me, sunce, sa ruba noći!

Ne želim da me probudi svanuće!

Snevam da gledam u drage oči…

U SVOM SAM SNU KOD KUĆE.

Pridji mi, vizijo, kao da si od oblaka,

U zlatnu pesmu da te okujem.

Moj dah je pun ljubavnog mraka,

TAMO GDE TE DODIRUJEM.

Rima me peče, kasni su sati…

Ne plaši se, to drhtanje je od zvuka.

Suze će se same obrisati,

DODIROM GRUBA PAMUKA.

Sa andjelima ćemo do visina

Njihaće nas u kolevci vile

Obojiće se obrazi od vina

CRVENILOM SVILE.

Mirišeš na vetrove pune južnih soli.

Nisi ti samo izmaštana slika…

Pobedjuješ ništavilo snagom boli,

VRELINOM ČELIKA.

Još ti stihove ime ne razaznaje,

A već mi sve kažeš jednim pogledom.

Ucrtam na svoj dlan šifru predaje

STAKLO LEDOM.

Naslanjam čežnju na tvoja ramena-

I duša je zdela čarobnog mira.

Uzleti ponovo do vanvremena

KRILOM LJUBIČASTOG LEPTIRA.

Damari tihnu i suši se plot

Otiče suština do podzemnih usta.

Ljubeći kroz tebe sve što je život

OSTAVLJAM ŽIG SVOG PRISUSTVA.

Svetlana Pešić

 Mensur i ja

Mensur Ćatić i ja naizmjenično smo pisali stihove

OD NAS DVOJE SERGEJU

U isto vrijeme krik

i zov nadrealan

nekošmaran

Budi se, gradi grad

od nesna

pogledaj me

evo ti dođoh
ko nekad Sergej
što je znao zaiskriti

onim lelujav 
svjetlucavim
snijegom u tvome oku
Da, baš k'o on
k'o ludi pijanac
mrvu duše, luč i ciglu
dlanu mi pruži

da utkam
u zagranični
sutra-grad
o,ne traži 

posuta
srebrom
ogledala u lišću
ne traži me 
...
 u tijelu
sagorjelom
Da, baš k'o on
k'o ludi pijanac
nasmiješi se sretna

na toplinu tu 
pod rebrom
što imaš
mrvu duše, luč i ciglu

a ja bijah samo vjetar
dlanu mi pruži
dolini gdje živiš
jedne noći
da utkam
što prodah 
 dušu
 da te ljubim
...
ptica bijah
u zagraničnom
sutra-gradu
očiju mojih

sjeti se sutra
mrva mi duše
lučem posta,
luč posta kristal cigla
a cigla temelj
za zagranični
sutra-kristal-grad
izgubljena, ptica je noću
srce moje
 sjene
 ...
 svuda sjene
Tu sam u zagraničnom
kristal-gradu
i čuva mene 
sjena
da, baš ko on
k'o ludi pijanac
temelj od stakla
pjeva rijeka

i sva čekanja
sa moga otvorena dlana
opet
 budi ptica

Ivan i ja

Ivan Korporani  je na mojoj pjesmi "Mokri pločnici" ostavio sjajan komentar. Tačnije dopisao je nekoliko stihova.

Nisam mogla da odolim, dodala sam neke svoje, Ivanu  se dopalo i tako.. nastade pjesma....

MJESEČEVA PJESMA

Mjesec u vremenu

vazda nadohvat neuhvatljiv

baš kao i noćas

lutao bi...

ali osuđen je

da nas prati

kao i naše misli

kao i naše duše...

Pjesma koja se nikada neće napisati

piše se sama

pisana je

nedopisana....

Stevo i ja

Pisali smo stihove naizmjenično ......

Boje jutrenja

Čekali smo da boja jutrenja postane svijetlija

Čekali smo da sulude sjeni od čekanja odustanu

Miris zvonjave duboke, reske dok budi i nas i njih

Nas nedorasle čekanjiu, umorne od konačnosti

Njih nesrećne jer se hrane zaboravom teškim

I one i mi, jutrenja čekamo, plašimo se da će doći

Jer samo jekom zvona drevnih razbija se strah

Nepokretni, rukama nesviklim na nenadan bol, zgrljeni

Osjećamo sve poglede prazne uspavanih naših sjeni

Sjećanjima našim, u vjeri učeni,da drugo odvaja

A sad sami, pomalo nesretni, i ljepotom rastočeni

Ratnik i bludnica, izvan svojih rola, naspram sutra

Već su budni, svojom tužnom pjesmom razdvojeni

Po mrvu od noći, jedinoj u kojoj su bili ON i ONA

Završiše uz poslednji tango, tango sa melodijom zvona

U dnu beskraja vrisnu ona, bludnica crnog sjaja

Bez krivice kriva, tom ratniku slomljenog mača

Za sva jutrenja bez zvona, neželjena a neizbježna

Bludničin sine, ne dam ti sina željena, a nerođena,

Za neka nova jutra, tebi nova bojišta, a meni nova ulica

/Stevo i ja.... stihove smo pisali naizmjenično/

Nenad i ja

Naizmjenično smo pisali strofe...

Pronašao sam te u govoru

kada si spoznala veličinu

u ostavljanju za sobom.

Gledaš, u tuđe isceđene krvotoke

protkane kanapima

i nezaustavivi ples

kada su se odlučili

da spavaju u tuđim ušima.

A ti moji krvotoci prije već

zaboravljen broj vijekova

i neznan broj proljeća vrili su

utamničeni prepoznavanjem

svih buduća čekanja

čuvajući bisernu kapi nekome i nečemu

vrijednom svih davanja

Iz voštanice čiste na suncu rođen,

kroz kristalni prolaz biser da nađem

na tvojoj kosi sjaj orošen jutrom

u čekanju tvome traženje postaje

u vekove vidikom, kome namenjeni?

Voštanica kada zgasne

ostaće knjiga, zapis u vremenu

tek zapis nepročitan svakolikom čovjeku

osim NJEMU, od bronze stvorenom.

NJEGOVA put, čizma, mač i dlan

dom su plesu mom, čežnji i rođenju

Gledaš!

Nađena u meni

kroz vatru iskovana,

knjigom okovana,

lomača za okret ka zidu,

spale ti oči sa istoka,

balkon je veznik tvoj

u subjektu stiha tražim ti spas.

Vrijeme za spas

novorođenjem ko ukleta

zemljom ne letjeti stati,

pogledati, krilo sklopiti

glavu ramenu prikloniti

u tebi kroz vatru iskovana

Tamničaru vremana svog

vučeš klatno sa starinskog meseca

da svetlost bdi nad laganim letom

kroz moju sobu.

Dodirom mekanim

na tvome stopalu

ružom mi daruješ reč

i laticama slažem ti smeh.

Pred ciganskom kletvom

Banka za spas...